laž je
da predstava završava
onda
kada se ruke zastora
svaka
sa svoje strane
spuste
u mjesto dodira
(dva postaje jedan)
laž je
da predstava završava
onda
kada dijelovi
postanu cjelina,
- to je laž -
tada samo publika plješće
i likovi se naklanjaju
kibicerskim pogledima
iza kanoćala
koji
kroz fasade izraza
ne prodiru
u samo srce priče
(neodređeno mnogo srca)
laž je
da predstava
ikad sama po sebi
završava,
ona traje
i onda kada
pogašena svjetla scene
bdiju mrak
pred fantomskim publikama
na daskama pozornice
tad dišu
prazne stranice
između činova
(stanke za zaplet)
laž je
da predstava uopće počinje
ili završava
zastorom,
- to je laž -
priči je zastor
kao trepavice očima,
isprepletene
pred odajama snova
štite mekoću
neprestanosti
bezuvjetnog nastojanja,
razjapljene
pred cestama stvarnosti kao tuneli
u svoju svjetlost
upijaju sjaj farova
i odbljeske sunca razbijene
o nedodirljive štitove vanjština,
oči - ispred ili iza trepavica
predstava - ispred ili iza zastora
(postojanje je trajanje)
laž su
toliko odrješiti počeci
i kirurški porubljeni krajevi,
laž je
predstava
kao omeđena,
jer srž svake priče je
bezbojna nagost
nevidljiva dok se kreće
ispred i iza zastora
neuhvatljiva je dok luta
(devijacija je mogućnost definiranog)
on je znao
o lažima,
kada je rekao
'daske
koje život znače',
o temeljima života
(tlo pod koracima)
i znao je
da niti jedna predstava
ne traje vječno
već samo
dok za nju
postoji mjesto
u teatru životnih svemira
predstava je planet
koji kruži oko pozornice - sunca
sve dok ju sve bližu užarenosti
ne progutaju
nepovrati kozmičkih lomača
u kojima
kroz pepeo kremiranih pozornica
propadaju koraci
i tlo pod njima,
skoro istovremeno
(ostaje ništa)