|
laž je da predstava završava onda kada se ruke zastora svaka sa svoje strane spuste u mjesto dodira (dva postaje jedan) laž je da predstava završava onda kada dijelovi postanu cjelina, - to je laž - tada samo publika plješće i likovi se naklanjaju kibicerskim pogledima iza kanoćala koji kroz fasade izraza ne prodiru u samo srce priče (neodređeno mnogo srca) laž je da predstava ikad sama po sebi završava, ona traje i onda kada pogašena svjetla scene bdiju mrak pred fantomskim publikama na daskama pozornice tad dišu prazne stranice između činova (stanke za zaplet) laž je da predstava uopće počinje ili završava zastorom, - to je laž - priči je zastor kao trepavice očima, isprepletene pred odajama snova štite mekoću neprestanosti bezuvjetnog nastojanja, razjapljene pred cestama stvarnosti kao tuneli u svoju svjetlost upijaju sjaj farova i odbljeske sunca razbijene o nedodirljive štitove vanjština, oči - ispred ili iza trepavica predstava - ispred ili iza zastora (postojanje je trajanje) laž su toliko odrješiti počeci i kirurški porubljeni krajevi, laž je predstava kao omeđena, jer srž svake priče je bezbojna nagost nevidljiva dok se kreće ispred i iza zastora neuhvatljiva je dok luta (devijacija je mogućnost definiranog) on je znao o lažima, kada je rekao 'daske koje život znače', o temeljima života (tlo pod koracima) i znao je da niti jedna predstava ne traje vječno već samo dok za nju postoji mjesto u teatru životnih svemira predstava je planet koji kruži oko pozornice - sunca sve dok ju sve bližu užarenosti ne progutaju nepovrati kozmičkih lomača u kojima kroz pepeo kremiranih pozornica propadaju koraci i tlo pod njima, skoro istovremeno (ostaje ništa) i tada je kraj, kada više nema ni zastora, ni osjećaja nevidljive srži kako luta. |