Ne SUTRA već SAD
Neki dan san umrla za neke ljude.
Kada me jednog dana ne bude, znaš da ti je zabranjeno da mi doneseš cvijeće (ako me nadživiš) za sve one propuste kada si ga mogao donijeti, a nisi. U protivnom obećala sam ti da ću te gnjaviti i proganjati do sudnjega dana. Ajme ti ga se tebi!
Kada me jednog dana ne bude: ne trebaju mi lipe riči, najlipše fotografije, hrpetine cvića, prezentacije, članci, komemoracije, PIZDE MATERINE: bla, bla, bla; hvalospijevi do unebesa i preseravanja kako sam bila velika u malome čoviku… I tada bi to neki raditi samo zbog posla, ne zbog želje i potribe da se oproste.
Meni triba SAD, OVAJ TREN, NE SUTRA: podrška, lipa rič, veseli osmih, topli zagrljaj, pohvala, pa i hvalospijev, a dobro bi mi kapnula i koja kinta.
I zato svima ću jebat mater, kad jednog dana odem, a zaboravili su me za života. Ne trebaju mi vaše crne kravate, crne aljine, ucviljeni oproštaji, obiteljske donacije, objelodanjivanje litanije mojeg životopisa, vaš pečat na onome što je moje i što radim sad. To je moje i vi nemate pravo o tome pričati sutra, ako morete sad.
Sad je vrijeme kad se mrtvi broje!
Kad me jednog dana ne bude, ne želim grob, ne želim sprovod, ne želim priče o meni. Želim mir!
Jedino što vam odobravam i naređujen jeste jedna dobra pijanka i čašica „za moju dušu“, kolce ili ples, pjesmu i brdo viceva na moj račun.
Radila sam godinama neumorno, više.. ubijala se, al uživala u radoholičasrtvu… Još uvik uživan u svome poslu. I tako će biti do fajronta!
Napredovala sam jedan put, drugi put. Iscrpila sam se do besvijesti.
Nekoliko ljudi, baš se potrudilo, da mi to veselje uništi, umanji, omalovaži…
I zato vam kažem svima: „ mišlju, riječju, djelom i propustom“.
Posthumne nagrade za životno djelo - kome to triba. Meni mrtvoj sigurno ne.
