rat na blogu
Bilo je tu svakojakih vrsta: rat za slobodu govora, rat za prijestolje, rat za komentare, rat za seksualnu naobrazbu i revoluciju, rat za osvajanje nogometnog prvenstva, rat za sigurnost na Internetu, politički rat, rat za osvajanje Vranja i gitarista…, rat pedesetogodišnjakinja s tridesetogodišnjakom, rat za život, rat za preminule, rat za preživljavanje, humanitarni rat, medijski rat, reklamni rat, rat kućanica, pornografski rat, rat za rat…
Neki su bili žućni i digli su veliku prašinu; neki su bili atomski, iznenadni i zajebani da su nas sve ozračili; neki potihi, skriveni u ruho majoneza, pekmeza i cvilidreta; neki izravni i dosljedni; neki božemesačuvaj.
U tin ratovima koji su se raspojasali bilo je i oni koji su bili najavljeni revolucijon, a neki su buknuli iznenada ka požar i zavatili cilu blogosferu da se užgala do usijanja. Vatrogasi su gasili zgariše mjesecima. Medicinari spašavali ranjene.
Ka i u svakon ratu, tako je i tu kod nas neminovna primopredaja oružja tj. pucanje iz rafala svin raspoloživin sredstvima. Svak je puca čim je najbolje zna. Izmejna paljbe bijaše nekad po Ženevskoj konvenciji optimalna, zadovoljavajuća i krajnje primjerena, uzor ratovanja, moglo bi se reć. No često topničke snage našeg ratovanja pucale su i pucale, tenkovi su vrludali bespućima blogerskih livada; partizanske snage su u zemunicama krojile i parale karte ratovanja; ustaše i četnici su se zavukli u dno najvećih dubina Jadrana, u čelične podmornice i svako toliko provirili periskopon da vide kako se diše pa bi se javili taman kad smo mislili da je rat proša. A onda se vratija i Domovinski rat.
Šta oću reć? Rat je sveprisutan na našen blogu i nikad neće ni stat. Samozatajni pojedinci vode svoj boj; ucviljene princeze svoju bitku; profesionalni političari podmeću svoju doktrinu; nakostrušeni vanzemaljci šalju svoje trupe COVIDA 19; militantne skupine provociraju i šalju kontraobavještajne dezinformacije, a pacifisti smiruju tenzije ratujući videima, slikama i romantičnim pjesmuljcima o ljubavi, proljeću, cvijeću, ljepotama života…
Ne zna kad me proglasiše vrhovnom zapovjednicom, no znan da je to bilo u ono vrime kad san zajedno s Kolindom vodila naše trupe u slavni pohod na srebro i da san od tada proglasila mnoge generalice, admirale, vojskovođe… Ko se sića, šta je ko. U svakon ratu su se minjale strategije, činovi, zaduženja, oružja i taktike ofenzive da se neprijatelj zblesira.
No, no, dosta o meni. Ja san i tako na tronu i boli me briga ako je koga briga ili nije briga.
Ajmo opet o meni.
Neke san ratove vodila bjesomučno, neke onak i bi i ne bi, neke san kapitulirala. Sve to ide u ratni staž. No moj najveći rat je moj Vranjo i njega se ne odričen, iako san ga se već 100 puta odricala, a nesritnjeg Franju pokopala.
Bilo je ratova koji su bili van mojih ratovanja, rekli bismo međugradski, građanski, blogerski (jer moji su svjetski, hahahahaha koja asocijacija). Katkad i nisan ni bila svjesna, katkad se uplela, katkad zaplela, katkad ignorirala. Mislin da nije lako pratit sva događanja na blogu ni samom Blogiju čiji je to posa. No on mora znat da je blog ratište s izmjenom razmišljanja, teza, antiteza, vjera, stavova, uvjerenja… i da je rat neminovan, opravdan i vrhovna zapovjednica je za rat uvik spremna.
Jopet san se zaplela u ratnoj doktrini. U biti ja san veliki pacifist i žestoka bojovnica. Ne dan na svoje i branin vojake moje. Mnogi moji ratovi bili bi promašeni da me nisu vojnici pratili. Svaki njiov korak zabilježen u komentaru bija je poticaj da ratujen i dalje.
Zato mislin da triba pustit svima da ratuju. A ako se kome omakne i neprimjereno oružje, nedozvoljena strategija, ništa nije strašno ako se ratnička koplja bace, ako se popuši lula mira. A tu je i Blogi, tampon zona, Umprofor i plave kacige da stvar izgladi.
APDEJT
No zaboravila san najvažniju stvar, ne razumiju svi blogerske igrice zajebancije. To je rat koji ima svrhu: ubit vrime, nasmijat se do suza i zabavljat ostale. U tim igricama ne bi se niko smija nać ranjen i povrijeđen. Tu nema zlih namjera, humor i crni humor su jednostavno humor. Najbolji ratni lijek i poticaj za opstanak.
Moj ratnički pohod na ovom blogu, dakle ajmo opet o meni, je takav da nikog ne degradiram, nikog ne provociram, nikog ne delitam (osim ako vrijeđa blogere), nikog ne vrijeđam, nikom se ne ulizivam (osim svima), nikog ne želim rastužit, nikog naružit. Tako funkcioniram na poslu, u radu s dicon i tako živin svoj đir. Rekla bi moja najbolja frendica: „Jebe mi se!“ A to znači da ću ostat vrina sebi i da me nikakav anonimac Dream Of Stone koji me ne voli, ni ikakav Toma Juda koji me delita jer sam u kompi s Rođom ne mogu izbacit iz takta. Kad naletin na Tomin dobar post, ja komentiram, a on nek briše. Boli me đon.
Ja ode ne degradiram ni DreamOf Stona ni Tomu Judu, samo konstatiram da ima oni koji me ne vole i to je dobro, i to je ok. Nije dobro kad te svi vole.
Ne priznam klanove, spletke, ogovaranja na blogu, komentiranje tipa ja tebi ti meni, zakučice i petljancije bez kraja i konca. Kad mi se čita – čitan, kad mi se komentira – komentiran, kad mi se ne da – ne da mi se.
A samo da se zna da rič „kreten“, „debil“ i sl. na blogu katkad znače i umiljato prozivanje kao šta je moja ujna mome ujaku tepala:“Tikvane, glupane, majmune!!!“ , a ja mom Vranji: „Blesane!“
I pred konac ovog posta želin pohvaliti našeg najjačeg ratnika Eura i Lastu (Euricu) koji nas svaki dan naoružaju smijehom da lakše vodimo svoje svakodnevne bitke.
I da skratin priču: „Ratujte u miru blogerskom!“
Moja nova ratnička kamuflaža. Nikad ne bi bila rekla da ću ja furat po gradu šešir. Al život pred nas stavlja izazove i iznenađenja i bit ratovanja je bit na sve spreman. Ja se sa šeširom osjećam tako glupo da van ne mogu opisat no vitiligo me natira da buden kvazi dama.
P.S. Srića božja da san u školi srednjoj i na višoj imala ONO i DSZ te vježbe NNNI.
ONO - OPĆENARODNA OBRANA
DSZ - DRUŠTVENA SAMOZAŠTITA
NNNI - NIŠTA NAS NE SMIJE IZNENADITI 17.07.2020. u 12:59 | 24 Komentara | Print | # | ^
