Što mi je donio blog
U neko davno doba kada nisam bila najbolje otvorila sam i pisala na više blogova. Na njima sam praznila svoje misli, tješila se, pisala poeziju, zazivala nekog meni dragog i vas zasmijavala. Ti blogovi su netragom nestali. Ugasila sam ih.
Onda sam jednog dana, nakon nesretnog ili pak sretnog tipkanja sa Franjom sa jedne naše televizije, otvorila blog i fejs da me pronađe. Blokirali su nas. Nema što nisam napravila da me pronađe. Jesu li se tako zvijezde posložile, je li tu netko nepoznat umiješao svoje prste ili je Franjo bio izmišljena priča dokonih operatera, ja ne znam. Čekala sam ga pune dvije godine, čini mi se, a onda sam ga otpustila i prekrstila u Vranju.
Franjo, Vranjo je s vremenom postao legenda, zvijezda kojoj jedna žena posvećuje stihove, mit idealnog muškarca; što ti ja zna što sve ne i naravno osoba koja jako živcira našu Anči. Franjo je postao Melina utjeha, Franjo je postao dio nje i kao takav prateći vokal njene skladbe, njene pjesme, njenog veselja i nade; a kao takav i zaštićeni proizvod Bloga.hr.
Jednog dana, ne sjećam se više kada, valjda već 3 godine, blog, točnije Random Heart je spojio mene i Zvonku i postale smo prave prijateljice. Hawkeye mi je ponudio pomoć i popravio auto, u snijegu napisao poruku od Franje, pravi prijatelj. Belllarte mi je uslišio želju i došao u razred da razveseli moju djecu pravljenjem kažuna, pravi prijatelj. A dogodio se i više susreta blogera na kojem sam upoznala podosta blogera, ljudi koji zrače pozitivom. Dogodilo se i to da su neki blogeri ugostili Mene i Zvonku na proputovanju prije 2 godine i da još uvijek sa sobom nosim u srcu dušu pravih ljudi, ljudina (Nisan El Diablo, Kupus, Nisa, White Lillith, Moj prijatelj Nenad i još neki koji žele biti anonimni). Ovo ljeto posjetio me je rođo Kupus sa svojom ženom i smijali mso se do suza.
Ne tako davno,kad nisam bila najbolje, dogodio se za mene tragičan gubitak. Umro je moj poznati rođak, rođak kojeg zbog glupih obiteljskih svađa nikada nisam upoznala. Taj dan ostat će mi uvijek u sjećanju. Gorka pjesma Edgara Allana Poea „Gavran“ i stihovi „nikad više“ još mi zvone u ušima… Nikad ga neću moći prežaliti.
No Bog je htio da me razvedri. Na blogu sam, ne znam ni ja kako, ni čime zasluženo, dobila 5 rođaka, 5 planina od blogera koji me zovu Rodce (Freš, Domenico, Diablo, Kupus i Prozirni). Evo, znam da ne vidite, al razlijeva mi se širok osmijeh licem, sada kad ih nabrajam. Čast mi je prezentirati tih 5 mušketira. Sretna sam, presretna, što danas spoznah, kakvo bogatstvo imam.
Do daljnjega ostajem vjerna blogu i Vranji, kom krivo, kom pravo.
