Dragi Vatreni
Drago moji i naši Vatreni,
„Ima jedna zemlja mala, za nju sada svatko zna“ – vaša je zasluga. Pratili smo svaki vaš napor i igru, s nestrpljenjem iščekivali utakmice, nadajući se potajno finalu, vjerujući u vas. Pružili ste nam i dali puno više. Okupili ste nas u „kockastom“ izdanju u ruhu ponosa i vjere, priuštili nam veselja i užitka kako bismo lakše prebrodili sumorno sutra. Neki ljudi koji nas gledaju poprijeko vele : „Dajte im kruha i igara:“ Da, trebala nam je vaša injekcija, i vi ste trebali nas.
Postoje mnogi koji osporavaju sve što ste napravili pod krinkom velikih političkih igara. Ova vaša igra sve je bila osim politike. Niste dozvolili da vas itko ometa, pod palicom dragog čovjeka Dalića dali ste svoj maksimum, ne kalkulirajući s kojim bi protivnikom bilo lakše igrati. Svoje ruke ne trebate prati, svoje obraze ne trebate skrivati, narod vas voli jer ste pokazali da ste dio njih.
Igrajući svoju igru uz neopisivu sreću smo navijali zdušno za vas, za svoju Hrvatsku. Drago nam je što ste baš vi odabrani da branite boje domovine. Uz vas je bio cijeli svijet, cijela Hrvatska i naša predsjednica. Bila je prava navijačica, spontana i ponosna. Ja nisam pobornica njene stranke niti ijedne druge, al ovih dana, osim za vas, navijala sam i za nju. Pravi je „igrač“.
Na ovom portalu zaigrala sam za vas igru rata. Pokrenula sam navijački rat i uključili su se mnogi blogeri. Ništa čudno za mene, svako malo dižem revoluciju. A istina je sljedeća, da vam svima ne znam ni imena, da sam do sada bila za nogomet zainteresirana samo kada su bile važne utakmice, da sam antitalent za nogomet. Neki vrag me pokrenuo ove godine. Pod krinkom humora na blogerski način, bodrila sam vas onako kako najbolje znam. Kuhale su se šampionske juhe, izmišljale taktike igre, proricali rezultati, bilo je puno smijeha i zabave. Svaku utakmicu sam gledala i zdušno navijala. To je moj doprinos.
Danas objavljujem završetak rata na blogu. Mislim da ste nam pomogli da smo se napokon oslobodili od aveti naše prošlosti koje ne želim nabrajati i da od sada imamo o čemu pričati i pripovijedati desetljećima. Vaš uspjeh grlimo objeručke i svojatamo ga. Treba nam da nas grije, da nas tješi, da nam daje vjeru da će našu domovinu i na drugim poljima obasjati sunce.
Mnogi ovu euforiju slavlja podcjenjuju i nazivaju zasljepljivanjem i odmakom od stvarnosti. Kažu nam i da smo primitivni. Vaš uspjeh nam je bilo potreban, to nam je melem na ranu. Domovina nam krvari na sve strane. Vi ste nam dotakli zvijezde, vi ste nam pokazali put ,a to je žar, ponos i ljubav.
„Još Hrvatska ni propala dok mi živimo.“ Možda. Možda neka nova Mela stane s kockastim odijelom pred narod i povede ga u novi rat protiv lažljivaca, kradljivaca, korumpiranih i drskih… koji bezlično pod krinkom domoljublja i rodoljublja potkradaju i varaju ovaj narod. Možda se to dogodi vrlo skoro, jer narod zna i može, samo treba vođu, samo treba poticaj. Ne znam zašto, ali imam osjećaj, kao što sam imala i ludi predosjećaj o autogolu, da će taj lider ovaj put biti žena. Hoće li to ovaj put biti naša predsjednica? Hoće li ona lupiti šakom o stol i napokon reći: „Dosta!!!“ Živi bili pa vidjeli. Jedna je to napravila i ne čujemo više za nju.
Eto politiziram, a nije mi bila namjera. Neka ovo pismo ostane ovako kako je iz duše poteklo. Neka se ništa ne delita.
Želim vam mnogo uspjeha u vašim klubovima. Želim vam lijepe dočeke u vašim gradovima. Mir i blagostanje vašim obiteljima.
A ja ću, kao što sam počela prije 12 godina nastaviti odgajati „najbolje navijače“ koji neće rušiti, razbijati, omalovažavati i sramotiti našu domovinu. Koji će poštivati sve zastave i himne, njegovati fair play… i voljet će boje domovine i svoje Vatrene. Među mojim vatrenim „najboljim navijačima“ imala sam dva brata blizanca, jedan je navijao za Hajduk drugi za Dinamo. Oni su nas učili kako se poštuje protivnik.
Veseli i zdravi mi bili!
Voli vas Mela!
