Hej Franjo javi se
Stipe
Mislim da mi je već pun kufer Franje. Ljuti me njegova inertnost.
Pa ako ćemo pravo za pravo ljuti me i to što je zaglavio uopće u moj blog i postao moj bog. Evo mi se počinje pridviđati da i u crtiću svi traže Franju. „Good bye!“, kaže u crtiću, pa ću i ja početi ponavljati kao papagaj Good bye Frančesko, Franko, Franjiću.
E, ljuti me i to što Franjo ne zna sve tajne telepatske komunikacije. Zar ga to nisu učili u školi ? Pa besplatno je i nitko nas ne može prisluškivati. Ljuti me što sa mnom ne navija za hrvatsku reprezentaciju i što je očito pobornik za komunikacijsku manipulaciju.
Uopće me ne ljuti što se bio javio neki drugi Franjo, pa sam se morala s njim raspravljati o njegovoj Beli tj. Meli. I uopće me ne tangira što mi svaki put srce stane kad otvaram mail. A najmanje me ljuti moja glupost što sam u potrazi za izgubljenim vremenom postala neka druga Mela koja priča s prorocima, troši novac ko da je Franjin i ne koristi sive stanice svojega mozga. Kojeg mozga ?
Dakle, nisam uopće ljuta. Ni najmanje. Tek sam bijesna, pobijesna tako da pucam od sreće što se Franjo mojim blogom šeće. Ma svete mi čokolade riješit ću se ja te sapunske marmelade!
Ovako loš post odavno napisala nisam, pa sam sad još ljuća, pušim se poput feferona. Franjo ovo, Franjo ono, Franjo simo, Franjo tamo, a od Franje ni F.
Dosta je meni tog samoterora,
naći ću ja svojeg boljeg tenora,
koji će pjevati kako ja želim,
virujte meni kad vam velim:
Franjo će od danas Stipe biti,
u njega ću vjerovati, njega ljubiti.
A mojem Franji poručujem da me zaboravi
ako šutnjom sa mnom pričati nastavi.
Mogla sam ja ovu ljutnju u celofan zaviti, mogla sam i nježna, najnježnija il duhovita biti, al bi se izgubila moja ljutnja. Neka zna da sam ljuta, ljuća i najljuća.
Šic ! Izlazi Franjo iz mojih misli,
rekoh da od danas Stipe ti si !
