Hej Franjo javi se
Davno sam se naučila samotješiti. Najbolji lijek za to bilo je pisanje poezije. Nisu te pjesme neke velike i duboke, al pisanje je pomagalo uvijek i sad.
Trenutno se zabavljam i rasterećujem pišući blog. No moram priznati da sam već malo umorna. Pošto me nitko ne tjera, i ništa ne mora biti pod odmah, ako slučajno nestanem da predahnem, ne znači da sam odustala od potrage.
He, he, već se vidim kako navečer izbacjem 3. post s današnjim datumom.
A ma, bit će kako će biti.
pjesma koja psuje
na neobičnom mjestu
dvoje su se sreli
i odmah su se
upoznati htjeli
no vrag je upleo
prste
svoje
dok njih dvoje
sad u čudu stoje
nastala je
frka
zbrka
i strka
on se srušio
na hitnoj završio
a kad je ona
čula tu vijest
obuzeo ju je
nemir ljut
i tresla se kao prut
povratak njegov
trebao je reći
još malo više lijepih riječi
al ništa više kao prije
bilo nije
netko im se iza leđa
zlobno smije
taj netko im je zapetljao riječi
taj netko im komunikaciju priječi
bili su blizu
a tako daleko
život im je zamrsio
nepoznat netko
tražili su način
da se sretnu
u šiframa pričali
da se odgonetnu
jedan klik miša
stalno ih briše
netko drugi njihovu
budućnost riše
xxx
no jedna misao Melu jako mori
što ako taj neznanac
uopće ne postoji
što ako je dio igre
igre skrivača
a ona je željela
upoznati tipkača
xxx
na neobičnom mjestu
dvoje su se sreli
putovi njihovi
gadno su se zapleli
u traganju sami se sapleli
u vremenu u sadašnjosti zapeli
kako će se razriješiti priča ova
još se ne zna ama baš ni slova
ona je odlučila da se ne javlja
dok se netko njenim životom zabavlja
doći će jednom njenih pet minuta
razriješit će se ta zavrzlama ljuta
prestat će igra skrivača
upoznat će ona zagonetnog tipkača
na pravom mjestu, u pravo vrijeme
razriješit će se sve dileme
smijat će se neobičnoj zgodi
sudbini koja ih pogodi
xxx
ožujak, 2014.
