Hej Franjo javi se
Nije nam suđeno
Te subote išla sam na 2. promociju blogerske knjige u Zagreb sva ushićena što ću sa Zvonkom provesti jedno ugodno druženje uz upoznavanje sa blogerima.
Uspinjemo se uspuhujući u Gornji grad nas troje blogera, kad odjednom zastanem, ugledam natpis, asocijacija - sjetim se Franje. Prođem i opet zastanem. Pitam Randoma da li se tu i tu održava to i to.
Neeeeeeeeeeeee ! I ja krenem dalje.
Al vrag mi ne da mira. Uđem u prvi kafić, krivo pročitam njegovo ime i sva ushićena nažvrljam svoj broj telefona, pogriješim pa žvrljam ponovno; pitam konobara to i to i njemu totalno zbunjenom uručujem papirić. Kažem da ga da Franji. Pitam jel treba što platiti. Kaže da ne treba.
Toliko sam puta napisala svoj telefonski broj Franji, da se pitam jesam li uopće normalna.
Zašto se nisam vratila i pitala što treba pitati ???
Je li sudbina htjela da ga zaobiđem ?
Sad bih barem bila mirna.
Da, bila sam taj dan preuzbuđena da razmišljam o Franji.
Kako sam mogla dozvoliti da propustim šansu da ga pronađem ? Kad sam jako uzbuđena meni stvarno mozak ne radi.
Ah, hormoni, hormoni. (Na jednom stručnom usavršavanju prezentirano nam je kako sve hormoni djeluju na dječju psihu, ponašanje i razvoj. ) Ja sam tipičan primjer hormonske zbunjoze.
I zašto sam po povratku iz Zagreba tako naglo ponovno osjetila Franju, ponovno poželjela da krenem u potragu, ponovno uzbunila sve stanice u tijelu ?
Što me to tjera da ne odustanem ? Neki od vas će reći samoća i čežnja. Ma nisam ja očajna žena koja očajno želi biti barem u očajnoj vezi.
Čini mi se da je tu jako važna ona izreka „Dabogda imao, pa nemao“.
Imali smo se i izgubili, najvjerojatnije mojom naivnošću, neznanjem i nespretnošću. Tko zna kakav je sve cirkus izbio, što se sve izdogađalo, jer sam nesmotreno poslala jednu poruku ?
Tako bih rado ispravila neke poteze, vratila vrijeme unatrag, ali „Nema nazad učiteljice, glasila je poruka !“ nakon godinu dana nekomunikacije. Ova poruka je sigurno od Franje ili njegovih ljutih kolega. Ja sam je vrlo brzo razumjela jer se na moje poruke nije nitko odazivao, u vrijeme cirkusa, poslije cirkusa i sada kada ponovno cirkusiram. Na crnoj sam listi.
Morala sam napraviti odmak, ustaložiti se, nastaviti živjeti svoj život. Prestala sam pisati pjesme, slati razglednice, poruke. Prestala sam misliti na njega iako sam ga se često sjetila s osjećajem gubitka i čežnje.
Neki dan netko mi šalje poruku: „ Ne okreći se sine!“. Moj instikt mi govori da nije od Franje.
Sljedeći put kad budem išla u Zagreb…
