|
|
| studeni, 2008 | > | |||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | |||||
| 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 |
| 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 |
| 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 |
| 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Blog.hr
Blog servis
izgubljena dusa
warmness on the soul
when you asked what was wrong, i said nothing...
when you turned around, i whispered... everything!
sing like there's no one to hear you
dance like there's no one to see you
live like there's no tomorrow
love like there's no pain and sorrow
lutam gradom bez cilja... bez smisla... bez rijeci... trazeci odgovore i skrivajuci osjecaje... pokusavajuci zaboraviti... ocekujuci i nadajuci se...
odlazis... molim te reci mi, obecaj mi da me nikad neces ostaviti samu... bez tebe sam izgubljena, bez tebe nema svijetla... ostaje samo mrak i tisina, velika praznina u meni i oko mene... bez tebe nema smisla nastaviti zivjeti... molim te reci mi, obecaj mi, da me nikad neces ostaviti samu... da me nikad neces ostaviti... trebam te... ne ostavljaj me molim te...
this morning, in the sunrise,
i met a stranger,
i looked him better...
than i recognized him...
it was my old friend - death...
i died this morning
and i felt reliefed,
i died this morning
and death became
my best friend...
why are you crying?
i see myself...
they are buring me...
why don't you join me?
come with me, join me...
the birds are flying...
everything's dying...
only we are alive...
but we are dead,
how could it be?
join us and see...
vrlina ljubavi nije pronaci savrsenu osobu, nego voljeti nesavrsenu osobu savrseno... a iskrena ljubav nema sretan kraj... ona jednostavno nema kraj...
abraham lincoln
- prijatelj je čovjek koji ima iste neprijatelje kao i vi
agatha christie
- idealan muž je arheolog jer što je žena starija to ga više zanima
- kada iz vlastitog iskustva saznate šta znači užas, oboružani ste protiv svega u životu
albert camus
- ne hodaj ispred mene, mozda necu slijediti...
ne hodaj iza mene, mozda necu voditi...
hodaj pokraj mene i samo budi moj prijatelj...
- bolje prokockati svoju mladost, nego ne uciniti s njom bas nista
- covjek je vise covjek po stvarima koje presucuje, nego po onima koje kaze
- ne biti ljubljen - to je zla sreca; prava propast je ne ljubiti
- nesreca je ne biti voljen, ali je jos veca nesreca - ne voljeti
- onaj koji ocajava zbog dogadaja je kukavica, ali onaj koji se uzda u ljudsku sudbinu je budala
- u svijetu bez iluzija covjek je stranac
- voljeti nekog, znaci pristati da ostaris sa njim!
- ako ima ista na svijetu sto se moze zeljeti, a katkad i postici – to je ljudska njeznost i toplina
- covjek je jedino stvorenje koje odbija da bude ono sto jest
albert einstein
- ako je A uspjeh u zivotu, onda je A jednako x plus y plus z. X je rad, y je igra, z je drzanje jezika za zubima
- kad covjek sjedi jedan sat s lijepom djevojkom, to vam se cini kao jedna minuta. ali kada sjedi jednu minutu na vrucoj peci - to je duze od jednog sata. to je relativnost
- lakse je razbiti atom nego predrasude
- ljudska glupost i svemir su beskonacni, ali za ovo drugo nisam siguran
- masta je vaznija od znanja
- najljepse sto mozemo dozivjeti je ono sto je tajanstveno. to je temeljni osjecaj koji stoji u zametku svake umjetnosti i nauke...
- um je poput padobrana - funkcionira jedino ako je otvoren
antoine de saint-exupéry
- ljubav ne pokazujemo tako da ljubljenu osobu gledamo u oci, nego da zajedno s njom gledamo u istom smjeru
anton pavlovic cehov
- cast se ne moze oduzeti, ona se moze samo izgubiti
- zena moze postati prijatelj muskarcu samo ovim redom: prvo poznanica, zatim ljubavnica, pa tek onda prijatelj
antun soljan
- covjek putuje, a nakon nekog vremena zaboravi cilj putovanja. putuje dalje, ima neodoljivu zelju da stigne, ali vise ne zna kamo. cilj je ostao negdje na pocetku i sada se smjer kretanja odreduje kartaski po dobrim i losim znakovima, po nemirnom svrbezu u nogama, po putovima ptica. krecemo se tumaceci dlan sudbine.
ernest hemingway
- covjeku treba otprilike 2 godine da nauci govoriti i otprilike 50 godina da nauci sutjeti
- mladost imamo da bismo cinili gluposti, a starost da bismo zalili za tim glupostima
- mogu nas ponizavati, ali nas ne mogu poniziti
john donne
- Nijedan covjek nije Otok, sasvim sam za sebe; svaki je covjek dio Kontinenta, dio Zemlje; ako More odnese grudu zemlje - Evrope je manje, kako da je odnijelo kakav rt, posjed tvog prijatelja ili tvoj vlastiti, smrt svakog covjeka smanjuje mene, jer sam obuhvacen u covjecanstvu.
I zato nikad ne pitaj kome zvono zvoni;
Tebi zvoni
fjodor mihajlovic dostojevski
- ako si se uputio prema cilju i putem poceo zastajkivati i kamenjem gadati svakog psa koji laje na tebe, nikad neces stici na cilj
gabriel garcia marguez
- najgori nacin da ti neko nedostaje je da sjedis pored njega, a znas da ga nikad neces imati
- ne volim te zbog onoga sto jesi, vec zbog onoga sto sam ja kad sam pored tebe
- nijedna osoba ne zasluzuje tvoje suze, a ona koja ih zasluzuje nece te nikada rasplakati
george gordon byron
- sto se tice zena, najstrasnije je da se ne moze zivjeti s njima ni bez njih
hermann hesse
- ako nekog mrzimo, onda u njegovom liku mrzimo nesto sto je usadeno u nama samima. ono sto nije u nama samima, to nas ne uzbuduje
honore de balzac
- kad nas ljube, zene nam oprastaju sve, cak i nase zlocine. a kad nas ne ljube, ne oprastaju nam nista. cak ni nase vrline
karel capek
- zamislite koja bi tisina nastala kada bi ljudi govorili samo o onome sto znaju
oscar wilde
- covjek ne moze biti preoprezan u biranju neprijatelja
- muskarci uvijek zele da budu zenina prva ljubav. zene su u tome profinjenije: zele da budu njihova posljednja ljubav!
- neprijateljima treba neprekidno oprastati, jer je upravo to ono sto ih najvise ljuti
- zivot bi se mogao sazeti u pola sata predivnih trenutaka
pedro calderon de la barca
- ako ljubav nije ludost, onda nije ni ljubav
rudyard kipling
- najgluplja zena moze upravljati pametnim muskarcem, ali upravljati budalom moze samo vrlo pametna zena
sergej jesenjin
- ako jednom odes, nemoj se okrenuti, jer ako se okrenes moras se vratiti, a ja ne zelim da se vratis odlazeci
victor hugo
- ljubav je besmrtno i beskonacno zariste u nama, kojeg nista ne moze ograniciti i nista ugasiti
- ljubav je vatreni zaborav svega drugoga
william shakespeare
- ako nekoga mrzi mnogo ljudi, to mora da je dobar covjek
- ako ti u pamcenju ne prebiva ni najmanja ludost na koju te navela ljubav, nikad nisi volio
- izrazi svoju bol rijecju! bol koja ne govori, gusi puno srce dok ne pukne
- koliko bi ociju trebao imati covjek da opazi srecu koja ga okruzuje?
- najiskrenije su one suze koje lijemo sami nad sobom
- ne pokazuj sve sto imas, niti govori sve sto znas
- svijet je pozornica na kojoj svako igra svoju ulogu
a.g.matos: utjeha kose
Gledo sam te sinoć. U snu. Tužan. Mrtvu.
U dvorani kobnoj, u idili cvijeća,
Na visokom odru, u agoniji svijeća,
Gotov da ti predam život kao žrtvu.
Nisam plako. Nisam. Zapanjen sam stao
U dvorani kobnoj, punoj smrti krasne,
Sumnjajući da su tamne oči jasne
Odakle mi nekad bolji život sjao.
Sve baš, sve je mrtvo: oči dah i ruke,
Sve što očajanjem htjedoh da oživim
U slijepoj stravi i u strasti muke,
U dvorani kobnoj, mislima u sivim.
Samo kosa tvoja još je bila živa,
Pa mi reče: — Miruj! U smrti se sniva.
a.g.matos: jesenje vece
Olovne i teške snove snivaju
Oblaci nad tamnim gorskim stranama;
Monotone sjene rijekom plivaju
Žutom rijekom među golim granama.
Iza mokrih njiva magle skrivaju
Kućice i toranj, sunce u ranama
Mre i motri kako mrke bivaju
Vrbe crneći se crnim vranama.
Sve je mračno, hladno; u prvom sutonu
Tek se slute ceste, dok ne utonu
U daljine slijepe ljudskih nemira
Samo gordi jablan lišćem suhijem
Šapce o životu mrakom gluhijem.
Kao da je samac usred svemira.
c.baudelaire: radosni mrtvac
Za svoje ću kosti sam izdubsti raku
U tlu masnih gruda, gdje puževa ima,
Zaboravljen tu ću spavati u mraku
Ko pas morski skriven u dubokim dnima.
Oporuke mrzim, mrzim sjaj grobova;
Ne prosim od svijeta suze žalosnice,
Živ, prije bih pozvo jato gavranova
Da raskljuju moje truplo nemilice.
Crvi! slijepi druzi, ogluhli u tami,
Gle, mrtvac se k vama pun radosti sprema;
Mudri sladokusci koje trulež mami,
Bez kajanja leš mi prorujte posvema
I recite: patnje ima li još koje
Za taj trup bez duše, za to tijelo moje.
i.g.kovacic: moj grob
U planini mrkoj nek mi bude hum,
nad njim urlik vuka, crnih grana sum,
ljeti vjecan vihor, zimi visok snijeg,
muku moje rake nedostupan bijeg.
Visoko nek stoji ko oblak i tron,
da ne dopre do njeg niskog tornja zvon,
da ne dopre do njeg pokajnicki glas,
strah obracenika, molitve za spas.
Neka sikne travom, uz trnovit grm,
besput da je do njeg, neprobojan, strm.
Nitko da ne dodje do prijatelj drag,
i kad se vrati, nek poravna trag.
d.cesaric: oblak
U predvečerje, iznenada,
Ni od kog iz dubine gledan,
Pojavio se ponad grada
Oblak jedan.
Vjetar visine ga je njiho,
I on je stao da se žari,
Al oči sviju ljudi bjehu
Uprte u zemne stvari.
I svak je išo svojim putem:
za vlašću, zlatom il za hljebom,
A on - krvareći ljepotu -
Svojim nebom.
I plovio je sve to više,
Ko da se kani dići do boga;
Vjetar visine ga je njiho,
Vjetar visine raznio ga.
d.cesaric: pjesma mrtvog pjesnika
Moj, prijatelju mene više nema,
Al nisam samo zemlja, samo trava,
Jer knjiga ta, što držiš je u ruci,
Samo je dio mene koji spava.
I ko je čita u život je budi.
Probudi me, i bit ću tvoja java.
Ja nemam više proljeća i ljeta,
Jeseni nemam, niti zima.
Siroti mrtvac ja sam, koji u se
Ništa od svijeta ne može da prima.
I što od svijetlog osta mi života,
U zagrljaju ostalo je rima.
Pred smrću ja se skrih (koliko mogoh)
U stihove. U mraku sam ih kovo,
Al zatvoriš li za njih svoje srce,
Oni su samo sjen i mrtvo slovo.
Otvori ga, i ja ću u te prijeći
Ko bujna rijeka u korito novo.
Još koji časak htio bih da živim
U grudima ti. Sve svoje ljepote
Ja ću ti dati. Sve misli. Sve snove,
Sve što mi vrijeme nemilosno ote,
Sve zanose, sve ljubavi, sve nade,
Sve uspomene -- o mrtvi živote!
Povrati me u moje stare dane!
Ja hoću svjetla! Sunca koje zlati
Sve čeg se takne. Ja topline hoću
I obzorja, moj druže nepoznati.
I zanosa! i zvijezda kojih nema
U mojoj noći. Njih mi, dragi, vrati.
Ko oko svjetla leptirice noćne
Oko života tužaljke mi kruže.
Pomozi mi da dignem svoje vjeđe,
Da ruke mi se u čeznuću pruže.
Ja hoću biti mlad, ja hoću ljubit,
I biti ljubljen, moj neznani druže!
Sav život moj u tvojoj sad je ruci.
Probudi me! Proživjet ćemo oba
Sve moje stihom zadržane sate,
Sve sačuvane sne iz davnog doba.
Pred vratima života ja sam prosjak.
Čuj moje kucanje! Moj glas iz groba!
kada shvatis... bit ce prekasno...
kada pozalis... bit ce prekasno...
kada pozelis vratiti ono sto si izgubio... bit ce prekasno...
kada shvatis da te necu vjecno cekati da se opametis... bit ce prekasno...
kada me vise ne bude pokraj tebe da ti pomognem... bit ce prekasno... i ti i dalje neces shvacati...
zbogom i nek ti je sa srecom...
toliko toga za reci, ali nista bitnoga... nista se ne dogada... pisala sam kolokvij... moram proci...
sava je stvarno bogu iza nogu...
osramotila sam se... plesuci na tjelsnom...
cula svakakve price... o nekim ljudima... ne zelim vjerovati u njih...
bila je prohladna noc...
u sobi bez grijanja...
stisnuli smo se jedno uz drugo kako bismo se ugrijali...
iako je bio mrak vidjela sam kako iz tvojih ociju isijava strast...
osjecala sam uskiptjelu krv u tvome tijelu...
odjednom vise nije bilo zima... postajalo je sve toplije i toplije...
kapi znoja pocele su curiti niz moja leda...
tvoje vrele usne su me ljubile poljubcima prepunim emocijama... nisu bile potrebne rijeci...
krv se uzbuktala i prepustili smo se onim istinskim instinktima i tjelesnom uzivanju... cisti hedonizam...
u eksploziji osjecaja zaboravili smo na sve... i jednostavno uzivali...
mislim da ce me baka ubit... pala sam vec 2 kolokvija... a ona mi stalno govori kako cu pasti i kako nista ne ucim... ah, kako ta zena vjeruje u mene... isto kao sto je vjerovala i da cu upisati ekonomiju... "ti neces upasti... tamo je prevelika navala... ti neces uspjeti... bolje trazi staru da ti sredi upis preko veze..." nema sanse... ako cu nesto napraviti, napraviti cu to sama... ja nisam jedna od onih koja ce platiti ispit ili diplomu... ako cu jednog dana imati diplomu (nadam se) to ce biti iskljucivo zbog mog truda, ucenja i znanja... naravno da sam upala na faks... bez problema... bila medu 200 najboljih na prijemnom... ha, eto ti sad...
i tako ja umjesto da se uhvatim knjige i ucenja, lutam po zagrebu... jucer sam s curama otisla do cvjetnog trga, pa smo pojele pecenu kobasicu (njami =P ) i onda otisle u malog medu na crnu kraljicu i gricku vjesticu... bez obzira sto gricka nije vise sto je nekoc bila i dalje je odlicna i meni osobno bolja od crne kraljice... i onda smo se smrzle kad smo izasle van i otisle na trg cekat tramvaj... na toplomjeru je pisalo da je vani +2 stupnja... hmm.. nekak ne vjerujem da je taj podatak tocan jer bome je bilo jaaakooo hladno cekati tramvaj kojih desetak minuta na toj hladnoci...
a danas smo isle u kazaliste... jos prosli ili pretprosli tjedan smo htjele ici u komediju... ali sve predstave koje su nam se svidale su bile rasprodane... onda smo danas otisle do hnk... i tamo je sve rasprodano do kraja godine! otisle smo do gavelle... naravno, rasprodano!! odemo na kraju do kerempuha i vidimo kako danas igraju bitange i princeze... kazem frendici: ajmo pitat za karte, a u sebi si mislim kako nema sanse da za tu predstavu ima karata... 100% je rasprodano... i udemo mi nutra i nekim divnim cudom bilo ulaznica... kupile i otisle jesti... nakon toga smo malo lutale gradom posto smo imale vremena pa smo naisle na jedan metal bar zvan runa... rekla sam sama sebi da cu jednom morat otic tamo...
buduci da sam popodne osla u grad s odredenom namjerom da nadem matei pirs za usta, obilazile smo i razne ducane... u jedan indijski smo usle tri puta tako da su nas prodavacice vec zapamtile i rekla nam da ih moramo castititi kavom... ali fora su ti indijski ducani... sve mirise po onim mirsnim stapicima, pa smo se sprdale gdje skrivaju travu... kupila sam previse toga... tocnije potrosila sam previse para... kupila sam poklone nekim ljudima, ali neni koja slavi rodendan iduci tjedan nisam... ljudi, bozic dolazi ranije ove godine....
hmm... predstava...dosle smo pred kerempuh i tamo nas je docekala hrpa klinaca... svi ispod 16... katastrofa... i onda mi se ucini da vidim svoju profesoricu iz glazbenog iz srednje... i skuzim da to nije ona... udemo nutra i naletim na dvije osobe iz siska... pa sam se ponovno zamislila nad time je li ono ipak bila moja profesorica...
predstava je bila odlicna... svaka cast glumcima... a neki su me cak i uspjeli iznenaditi... nikad ne bi rekla da malo starija zena moze tako doobroo izgledat u minici od koze, uskoj, otvorenih leda i u visokim koznim cizmama do iznad koljena... samo joj je falio bic u ruci... no, to nije poanta... poanta je da bi se nekima trebao zabraniti ulazak u kazaliste... to je strasno kako su neki ljudi nekulturni... mislim ako necete gledati odite van, a nemojte smetati ostalima...
zakljucak: predstava je bila odlicna bez obzira na sve... jedva cekam iducu...
Die Nacht öffnet ihren Schoß
Das Kind heißt Einsamkeit
Es ist kalt und regungslos
Ich weine leise in die Zeit
Ich weiß nicht wie du heißt
Doch ich weiß dass es dich gibt
Ich weiß dass irgendwann
irgendwer mich liebt
He comes to me every night
No words are left to say
With his hands around my neck
I close my eyes and pass away
I don't know who he is
In my dreams he does exist
His passion is a kiss
And I can not resist
Ich warte hier
Don't die before I do
Ich warte hier
Stirb nicht vor mir
I don't know who you are
I know that you exist
Stirb nicht
Sometimes love seems so far
Ich warte hier
Your love I can't dismiss
Ich warte hier
Alle Häuser sind verschneit
Und in den Fenstern Kerzenlicht
Dort liegen sie zu zweit
Und ich
Ich warte nur auf dich
Ich warte hier
Don't die before I do
Ich warte hier
Stirb nicht vor mir
I don't know who you are
I know that you exist
Stirb nicht
Sometimes love seems so far
Ich warte hier
Your love I can't dismiss
Stirb nicht vor mir
primjetila sam u zadnje vrijeme da se vise opce ne zivciram oko nicega... potpuno sam sretna i slobodna od svega... nitko mi nista ne moze... ne ljutim se na nikoga... ako prije i jesam, sada te ljude opce vise ne primjecujem... potpuno su mi nebitni... ima nekoliko ljudi koji su mi bitni i to je to...
uvijek je lijepo imati pokraj sebe nekoga koga volis i tko tebe voli... i drago mi je kad vidim da su neki ljudi tako iskreno zaljubljeni... i onda se uvijek nadam da ce ostati sto duze zajedno...
naucila sam razlikovati sto znaci kad si zaljubljen u nekoga, a sto kad nekoga volis, sto je pozuda, a sto strast... iako se na prvi pogled cine dosta slicni, to su potpuno razliciti pojmovi i ne treba ih mijesati...
a zasto stari sismis ne spava u pola 4 ujutro ne znam i nikada mi nece biti jasno, ali uspjet cu preci i preko toga i to zaboraviti...
za kraj, nekim ljudima cu pozeljeti vise sna (puno vise), nekima puno srece u novoj vezi za koju mi je tako drago i za koju se nadam da ce potrajati, nekima da ce sretno doci doma iako su popili puno previse... ali svima zelim puno srece i ljubavi, jer jedino to dvoje je vazno u zivotu... znam da ovo sve zvuci kao neka losa bozicna cestitka, ali lijepe zelje nikada nisu na odmet... barem sam ih se veceras naslusala kao nikad u zivotu, isto kao i cestitki...
i da, znam da je ovaj post malo cudan... odlomci nemaju veze jedan s drugime, post nema opce veze sa naslovom (oni koji to trebaju shvatiti, shvatiti ce =P ), ali s obzirom da je pisan u 2 u noci i da sam ga pisala pomalo pripita dobar je, jer sam rekla sve ono sto sam htjela... iako nema veze jedno s drugim...
vidim da su se neki ljudi raspisali... a ja... ja sam ostala bez komentara... i to iz vise razloga...
ne mogu vjerovati da se netko spusta tako nisko i pise takve ocajne balade... ali vise me zapravo nista ne moze iznenaditi...
nena, ne znam sta bi trebao znaciti onaj tvoj komentar da se ne moze pomoci nekome tko to ne zeli, al ajd... nek ti bude...
i da... ja zivim u snu... u najljepsem mogucem snu... i dalje cu budna sanjati jer je prekrasno i uzivam...
hmm... htjela sam napisati nesto o dogadajima vezanima uz mene i dinu proteklih nekoliko dana, ali sada vidim da nema dovoljno rijeci da se sve to opise, a i nema smisla da sve to tu bude zapisano... ono najvaznije znamo samo nas dvoje i mislim da tako treba i ostati... nema poante u tome da ovdje dode bilo tko i cita o tome...
de la barca se dvoumio je li zivot san izmedu dva budenja ili tek jedno budenje izmedu dva sna? ja sam svoj odgovor dala u naslovu...
mozda je sve ovo san... mozda cu se sutra ujutro probuditi i shvatiti da se nista od toga nije desilo... ali ako se probudim i prsten i dalje bude bio na mojoj ruci tada cu vjerovati da sve ovo ipak nije bio san...
...dok nas smrt ne rastavi...
zasto nisu svi ljudi altruisti??? stvarno mi nije jasno... ja sam napravila nesto lijepo i bila sam ponosna na sebe... osjecala sam se ispunjeno... stvarno to preporucam svakome... ako se nadete u situaciji da mozete pomoci nekome, ne oklijevajte... bit cete ponosni sami na sebe, a nekome drugome cete pomoci ili mu barem uljepsati dan... sto ima lose u nesebicnom pomaganju?? mozda bih odgovor na to pitanje trebala potraziti u svom proslom postu.. neki ljudi su jednostavno takvi...
u subotu, nakon puno vremena, isla sam doma iz zagreba busom... nije mi se dalo cekati vlak 2 sata... a i da sam ga docekala opet bi pola puta isla busom... prokleta subota i vlakovi... dok sam tako iz busa promatrala tramvajske tracnice, sinulo mi je da se ja svakodnevno vozim samo vozilima na tracnicama, tj. tramvajem i vlakom... i odjednom mi je postalo tako cudno... shvatila sam da sam nekoc davno zivjela "zivot koji ide kao po tracnicama"... tako dosadan i monoton... ali davno je moj zivot iskocio iz tih tracnica... i postao puno bolji, zanimljiviji, zabavniji, potpuniji...
ovaj post bi trebao nesto reci o mojim osjecajima... ali ne postoje rijeci koje bi to opisale... nema ih... mozda su postojale nekoc davno, u nekome izmisljenome utopijskom svijetu, gdje su ljudi drugima zeljeli samo dobro i srecu, a ne ono suprotno... gdje su ti ljudi pomagali i nisu gurali svoj nos tamo gdje mu nije mjesto... da, takav svijet je samo utopija... ne postoji, nije postojao i nece postojati... koliko god mi nesto zeljeli zastititi od drugih mozemo samo zavidjeti zmijama na tome kako one cuvaju svoje noge i pokusati uciti od njih... trebali bismo razviti takav obrambeni mehanizam da cim nam se netko priblizi jednostavno ga napadnemo i ubijemo svojim otrovom... a ljudi misle da samo otisli daleko od zivotinja... evoluirali...
ne, ne postoji takav svijet... postoji samo realan i okrutan... dok se u nasim snovima mogu nalaziti svakavi puno bolji i ljepsi svijetovi, nasa stvarnost je ovaj prokleti svijet...
a sto reci o onome prekrasnome osjecaju koji toliko pokusavas zastititi od ostalih i sacuvati ga u svome srcu daleko od svih zlobnika? da, to je najljepsi osjecaj na svijetu... necu dopustiti da mi ga uniste... necu dopustiti da mi te odvedu... necu dopustiti da nas rastave... necu...
...mogu samo da nas mrze oni sto nas ne vole... mogu nas samo mrziti, ali nece nas uspijeti rastaviti, koliko god se trudili... oni ce se truditi da nas rastave... a ja... ja cu se truditi sto puta vise da ostanemo zajedno... i nadam se da ces mi pomoci u tome...
shvati da ja nisam kao ostale... ja te necu ostaviti poput njih, necu te napustiti, necu otici od tebe i necu te prestati voljeti...
mislim da sam ovaj blog trebala poceti pisati kad je pocela "skolska godina", ali nisam... zasto? hmm...
1. nije mi to uopce padalo na pamet
2. nisam imala inspiracije
3. nisam imala volje
4. nisam imala zelje
5. nisam imala vremena
... i jos bezbroj drugih razloga...
a zasto sam onda sad odjednom odlucila pisati blog? to je pitanje koje bi si svaka osoba s malo mozga koji moze izvesti jednostavan logicki zakljucak zapitala... e pa zato sto sam pocela zivjeti u zg-u, pocela otkrivati kakav je studentski zivot u pravom smislu te rijeci te naravno ja imam nesto za reci vezano uz sve to...
jednostavno sam dosla na tu ideju lezeci zatvorena u svojoj sobi (citaj: zatvoru) sa knjigom u rukama... da, moj smjestaj je hotelska soba... pa sta se zalis?, rekli bi mnogi... pa ovako... imam cimericu, koje opce nema... vidim je 5 min dnevno... znaci sama sam cijeli dan... jos bolje, reci ce mnogi... ponekad je... ali taj dan... nikad se nisam osjecala usamljenije... bas kao pale sam na svijetu... nakon 6-satnog ucenja (nikad u zivotu prije nisam toliko ucila) ova 4 bijela zida sto me okruzuju jednostavno su se pocela primicati... mislim da me uhvatio napadaj klaustrofobije (uz onaj osjecaj usamljenosti)... i sto uciniti u tom trenutku? fino zatvoris knjigu, bacis je na drugi kraj sobe, odes se tusirati i odes spavati u 8 navecer kao nekakva kokos ili stara baba, sav deprimiran, jos vise zbog toga sto te za 2 dana ceka najtezi kolokvij,a ti shvacas da nemas pojma, da ono ucenje nije nista znacilo i da nema teoretske da ces uspjeti to nauciti... jos vise deprimiran zbog toga sto su ti kolege rekle da je tesko, da su same definicije, da imas 50 zadataka i samo sat vremena... jos vise deprimiran zbog toga sto nemas televizije, a ponajvise zbog toga sto nemas interneta i ne mozes na msn...
i onda spavas, do sljedeceg jutra, do 7 sati kada se moras ustati zbog prokletog tjelesnog... covjek bi pomislio da se toga rjesio kad je zavrsio srednju, ali ne... nema veze... sta je, je... dobro se zabavljamo... prvih par puta su samo cure igrale badminton, ali sada su decki i to preuzeli... nakon 6-minutnog trcanja za zagrijavanje, jos nekog trcanja i razgibavanja (brisnja prasine po dvorani), pocinje rat za rekete... naravno, decki su brzi pa uzmu sve... no, to ne sprecava nas cure da budemo dolje u dvorani pa se mijenjamo s njima... i onda umires od smijeha gledajuci nogometase kako igraju badminton a nemaju pojma... i onda ti se otme onaj lijepi, tako tipicno sisacki ALA tako da te cijela dvorana cuje... jeben osjecaj...
nakon jednog obilnog rucka (kostao je punih 9 kn, sto je puno ako jedes preko x-ice), vratila sam se u hotel... hmm... hotel "kralj zvonimir", kod dzamije (5 min voznje tramvajem do faksa, 5 min do trga i 5 min do kolodvroa)... usla sam unutra i prolazeci hodnikom prema svojoj sobi, br.110, vidjela da u hodniku ima prostor za pusenje...
mozda je i to bio jedan od uzroka moje jucerasnje depresije... nisam imala cigara... a danas... nakon sto bih izgubila zivce citajuci dosadne osnove ekonomije, otisla bih u hodnik zapalit cigaru... hehe... da stvar bude bolja... osluskivajuci zvukove u hodniku otkrila sam da ljudi u vecini soba imaju televizore... zasto sam ja te proklete srece da ga nemam? no dobro... ajmo dalje...
posto sam se jos za ruckom dogovorila s kolegicom s faksa da cemo se nac u 7 i 15 na faksu da odemo na veceru, odlucila sam malo ranije otici van iz hotela... tocnije sat vremena ranije... silazeci niz stubiste i ostavljajuci kljuc na recepciji, ugledah televizor u predvorju, ali ugasen... produzila sam dalje... do trafike, da si kupim bon... odlucila sam aktivirati vip-friends broj kako bih se barem s jednom osobom mogla svako malo cuti (pozz matei)... no, ni to nije proslo bez problema... kad sam otkrila da aktivacija nije izvrsena bilo je prekasno, jer sam vec potrosila cijeli bon...
no, vecera na faksu je donijela jednu pozitivnu stvar, koja me jako razveselila... postavili su kompove na faksu sa slobodnim pristupom internetu... naravno, kad sam ja to vidjela, ja sam morala odmah na msn... i nakon 10 min truda sam i uspjela... weeee... i cula sam se s jednom osobom do koje mi je jako puno stalo... jest da nije bio najbolje raspolozen, ali to nimalo ne umanjuje moju srecu...
i dok se sedamnaestica lagano primice dzamiji, ja zavrsavam s pisanjem ovog posta, koji je prvotno zapisan u biljeznici u tramvaju i hotelskoj sobi a onda naknadno objavljen na netu i zato nosi ovaj naslov da se zna kad je pisano...
nadam se da ce se naci poneka osoba kojoj ce se dati citati cijeli ovaj post koji je pa poprilicno dugacak...
