|
|
| < | lipanj, 2009 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 |
| 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 |
| 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 |
| 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 |
| 29 | 30 | |||||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Blog.hr
Blog servis
izgubljena dusa
warmness on the soul
when you asked what was wrong, i said nothing...
when you turned around, i whispered... everything!
sing like there's no one to hear you
dance like there's no one to see you
live like there's no tomorrow
love like there's no pain and sorrow
lutam gradom bez cilja... bez smisla... bez rijeci... trazeci odgovore i skrivajuci osjecaje... pokusavajuci zaboraviti... ocekujuci i nadajuci se...
odlazis... molim te reci mi, obecaj mi da me nikad neces ostaviti samu... bez tebe sam izgubljena, bez tebe nema svijetla... ostaje samo mrak i tisina, velika praznina u meni i oko mene... bez tebe nema smisla nastaviti zivjeti... molim te reci mi, obecaj mi, da me nikad neces ostaviti samu... da me nikad neces ostaviti... trebam te... ne ostavljaj me molim te...
this morning, in the sunrise,
i met a stranger,
i looked him better...
than i recognized him...
it was my old friend - death...
i died this morning
and i felt reliefed,
i died this morning
and death became
my best friend...
why are you crying?
i see myself...
they are buring me...
why don't you join me?
come with me, join me...
the birds are flying...
everything's dying...
only we are alive...
but we are dead,
how could it be?
join us and see...
vrlina ljubavi nije pronaci savrsenu osobu, nego voljeti nesavrsenu osobu savrseno... a iskrena ljubav nema sretan kraj... ona jednostavno nema kraj...
abraham lincoln
- prijatelj je čovjek koji ima iste neprijatelje kao i vi
agatha christie
- idealan muž je arheolog jer što je žena starija to ga više zanima
- kada iz vlastitog iskustva saznate šta znači užas, oboružani ste protiv svega u životu
albert camus
- ne hodaj ispred mene, mozda necu slijediti...
ne hodaj iza mene, mozda necu voditi...
hodaj pokraj mene i samo budi moj prijatelj...
- bolje prokockati svoju mladost, nego ne uciniti s njom bas nista
- covjek je vise covjek po stvarima koje presucuje, nego po onima koje kaze
- ne biti ljubljen - to je zla sreca; prava propast je ne ljubiti
- nesreca je ne biti voljen, ali je jos veca nesreca - ne voljeti
- onaj koji ocajava zbog dogadaja je kukavica, ali onaj koji se uzda u ljudsku sudbinu je budala
- u svijetu bez iluzija covjek je stranac
- voljeti nekog, znaci pristati da ostaris sa njim!
- ako ima ista na svijetu sto se moze zeljeti, a katkad i postici – to je ljudska njeznost i toplina
- covjek je jedino stvorenje koje odbija da bude ono sto jest
albert einstein
- ako je A uspjeh u zivotu, onda je A jednako x plus y plus z. X je rad, y je igra, z je drzanje jezika za zubima
- kad covjek sjedi jedan sat s lijepom djevojkom, to vam se cini kao jedna minuta. ali kada sjedi jednu minutu na vrucoj peci - to je duze od jednog sata. to je relativnost
- lakse je razbiti atom nego predrasude
- ljudska glupost i svemir su beskonacni, ali za ovo drugo nisam siguran
- masta je vaznija od znanja
- najljepse sto mozemo dozivjeti je ono sto je tajanstveno. to je temeljni osjecaj koji stoji u zametku svake umjetnosti i nauke...
- um je poput padobrana - funkcionira jedino ako je otvoren
antoine de saint-exupéry
- ljubav ne pokazujemo tako da ljubljenu osobu gledamo u oci, nego da zajedno s njom gledamo u istom smjeru
anton pavlovic cehov
- cast se ne moze oduzeti, ona se moze samo izgubiti
- zena moze postati prijatelj muskarcu samo ovim redom: prvo poznanica, zatim ljubavnica, pa tek onda prijatelj
antun soljan
- covjek putuje, a nakon nekog vremena zaboravi cilj putovanja. putuje dalje, ima neodoljivu zelju da stigne, ali vise ne zna kamo. cilj je ostao negdje na pocetku i sada se smjer kretanja odreduje kartaski po dobrim i losim znakovima, po nemirnom svrbezu u nogama, po putovima ptica. krecemo se tumaceci dlan sudbine.
ernest hemingway
- covjeku treba otprilike 2 godine da nauci govoriti i otprilike 50 godina da nauci sutjeti
- mladost imamo da bismo cinili gluposti, a starost da bismo zalili za tim glupostima
- mogu nas ponizavati, ali nas ne mogu poniziti
john donne
- Nijedan covjek nije Otok, sasvim sam za sebe; svaki je covjek dio Kontinenta, dio Zemlje; ako More odnese grudu zemlje - Evrope je manje, kako da je odnijelo kakav rt, posjed tvog prijatelja ili tvoj vlastiti, smrt svakog covjeka smanjuje mene, jer sam obuhvacen u covjecanstvu.
I zato nikad ne pitaj kome zvono zvoni;
Tebi zvoni
fjodor mihajlovic dostojevski
- ako si se uputio prema cilju i putem poceo zastajkivati i kamenjem gadati svakog psa koji laje na tebe, nikad neces stici na cilj
gabriel garcia marguez
- najgori nacin da ti neko nedostaje je da sjedis pored njega, a znas da ga nikad neces imati
- ne volim te zbog onoga sto jesi, vec zbog onoga sto sam ja kad sam pored tebe
- nijedna osoba ne zasluzuje tvoje suze, a ona koja ih zasluzuje nece te nikada rasplakati
george gordon byron
- sto se tice zena, najstrasnije je da se ne moze zivjeti s njima ni bez njih
hermann hesse
- ako nekog mrzimo, onda u njegovom liku mrzimo nesto sto je usadeno u nama samima. ono sto nije u nama samima, to nas ne uzbuduje
honore de balzac
- kad nas ljube, zene nam oprastaju sve, cak i nase zlocine. a kad nas ne ljube, ne oprastaju nam nista. cak ni nase vrline
karel capek
- zamislite koja bi tisina nastala kada bi ljudi govorili samo o onome sto znaju
oscar wilde
- covjek ne moze biti preoprezan u biranju neprijatelja
- muskarci uvijek zele da budu zenina prva ljubav. zene su u tome profinjenije: zele da budu njihova posljednja ljubav!
- neprijateljima treba neprekidno oprastati, jer je upravo to ono sto ih najvise ljuti
- zivot bi se mogao sazeti u pola sata predivnih trenutaka
pedro calderon de la barca
- ako ljubav nije ludost, onda nije ni ljubav
rudyard kipling
- najgluplja zena moze upravljati pametnim muskarcem, ali upravljati budalom moze samo vrlo pametna zena
sergej jesenjin
- ako jednom odes, nemoj se okrenuti, jer ako se okrenes moras se vratiti, a ja ne zelim da se vratis odlazeci
victor hugo
- ljubav je besmrtno i beskonacno zariste u nama, kojeg nista ne moze ograniciti i nista ugasiti
- ljubav je vatreni zaborav svega drugoga
william shakespeare
- ako nekoga mrzi mnogo ljudi, to mora da je dobar covjek
- ako ti u pamcenju ne prebiva ni najmanja ludost na koju te navela ljubav, nikad nisi volio
- izrazi svoju bol rijecju! bol koja ne govori, gusi puno srce dok ne pukne
- koliko bi ociju trebao imati covjek da opazi srecu koja ga okruzuje?
- najiskrenije su one suze koje lijemo sami nad sobom
- ne pokazuj sve sto imas, niti govori sve sto znas
- svijet je pozornica na kojoj svako igra svoju ulogu
a.g.matos: utjeha kose
Gledo sam te sinoć. U snu. Tužan. Mrtvu.
U dvorani kobnoj, u idili cvijeća,
Na visokom odru, u agoniji svijeća,
Gotov da ti predam život kao žrtvu.
Nisam plako. Nisam. Zapanjen sam stao
U dvorani kobnoj, punoj smrti krasne,
Sumnjajući da su tamne oči jasne
Odakle mi nekad bolji život sjao.
Sve baš, sve je mrtvo: oči dah i ruke,
Sve što očajanjem htjedoh da oživim
U slijepoj stravi i u strasti muke,
U dvorani kobnoj, mislima u sivim.
Samo kosa tvoja još je bila živa,
Pa mi reče: — Miruj! U smrti se sniva.
a.g.matos: jesenje vece
Olovne i teške snove snivaju
Oblaci nad tamnim gorskim stranama;
Monotone sjene rijekom plivaju
Žutom rijekom među golim granama.
Iza mokrih njiva magle skrivaju
Kućice i toranj, sunce u ranama
Mre i motri kako mrke bivaju
Vrbe crneći se crnim vranama.
Sve je mračno, hladno; u prvom sutonu
Tek se slute ceste, dok ne utonu
U daljine slijepe ljudskih nemira
Samo gordi jablan lišćem suhijem
Šapce o životu mrakom gluhijem.
Kao da je samac usred svemira.
c.baudelaire: radosni mrtvac
Za svoje ću kosti sam izdubsti raku
U tlu masnih gruda, gdje puževa ima,
Zaboravljen tu ću spavati u mraku
Ko pas morski skriven u dubokim dnima.
Oporuke mrzim, mrzim sjaj grobova;
Ne prosim od svijeta suze žalosnice,
Živ, prije bih pozvo jato gavranova
Da raskljuju moje truplo nemilice.
Crvi! slijepi druzi, ogluhli u tami,
Gle, mrtvac se k vama pun radosti sprema;
Mudri sladokusci koje trulež mami,
Bez kajanja leš mi prorujte posvema
I recite: patnje ima li još koje
Za taj trup bez duše, za to tijelo moje.
i.g.kovacic: moj grob
U planini mrkoj nek mi bude hum,
nad njim urlik vuka, crnih grana sum,
ljeti vjecan vihor, zimi visok snijeg,
muku moje rake nedostupan bijeg.
Visoko nek stoji ko oblak i tron,
da ne dopre do njeg niskog tornja zvon,
da ne dopre do njeg pokajnicki glas,
strah obracenika, molitve za spas.
Neka sikne travom, uz trnovit grm,
besput da je do njeg, neprobojan, strm.
Nitko da ne dodje do prijatelj drag,
i kad se vrati, nek poravna trag.
d.cesaric: oblak
U predvečerje, iznenada,
Ni od kog iz dubine gledan,
Pojavio se ponad grada
Oblak jedan.
Vjetar visine ga je njiho,
I on je stao da se žari,
Al oči sviju ljudi bjehu
Uprte u zemne stvari.
I svak je išo svojim putem:
za vlašću, zlatom il za hljebom,
A on - krvareći ljepotu -
Svojim nebom.
I plovio je sve to više,
Ko da se kani dići do boga;
Vjetar visine ga je njiho,
Vjetar visine raznio ga.
d.cesaric: pjesma mrtvog pjesnika
Moj, prijatelju mene više nema,
Al nisam samo zemlja, samo trava,
Jer knjiga ta, što držiš je u ruci,
Samo je dio mene koji spava.
I ko je čita u život je budi.
Probudi me, i bit ću tvoja java.
Ja nemam više proljeća i ljeta,
Jeseni nemam, niti zima.
Siroti mrtvac ja sam, koji u se
Ništa od svijeta ne može da prima.
I što od svijetlog osta mi života,
U zagrljaju ostalo je rima.
Pred smrću ja se skrih (koliko mogoh)
U stihove. U mraku sam ih kovo,
Al zatvoriš li za njih svoje srce,
Oni su samo sjen i mrtvo slovo.
Otvori ga, i ja ću u te prijeći
Ko bujna rijeka u korito novo.
Još koji časak htio bih da živim
U grudima ti. Sve svoje ljepote
Ja ću ti dati. Sve misli. Sve snove,
Sve što mi vrijeme nemilosno ote,
Sve zanose, sve ljubavi, sve nade,
Sve uspomene -- o mrtvi živote!
Povrati me u moje stare dane!
Ja hoću svjetla! Sunca koje zlati
Sve čeg se takne. Ja topline hoću
I obzorja, moj druže nepoznati.
I zanosa! i zvijezda kojih nema
U mojoj noći. Njih mi, dragi, vrati.
Ko oko svjetla leptirice noćne
Oko života tužaljke mi kruže.
Pomozi mi da dignem svoje vjeđe,
Da ruke mi se u čeznuću pruže.
Ja hoću biti mlad, ja hoću ljubit,
I biti ljubljen, moj neznani druže!
Sav život moj u tvojoj sad je ruci.
Probudi me! Proživjet ćemo oba
Sve moje stihom zadržane sate,
Sve sačuvane sne iz davnog doba.
Pred vratima života ja sam prosjak.
Čuj moje kucanje! Moj glas iz groba!
petero muskaraca guralo je dvije cure ispred sebe prema nekom napustenom skladistu.
staro skladiste, razbijenih prozora i supljih vrata boje izblijedjele cigle imalo je nekoliko prostorija na nekoliko razina koje su bile povezane oronulim, metalnim stepenicama kojih je pola nedostajalo.
gurnuli su ih unutra, a one su pokusale iskoristiti sekundu prednosti koju su stekle dok su oni pokusavali zatvoriti stara vrata pa su pobjegle nekoliko razina nize i zavukle se pod stepenice. dolje gdje su se skrivale vladao je mrak i bilo je tesko ista vidjeti. pokusavale su cak i ne disati kako ih ne bi otkrili. uzalud. jedan od muskaraca se spustio dolje sa svjetiljkom i pronasao ih je. pozvao je ostale kako bi odvukli cure natrag gore.
dok su ih tako gurali u polumraku, jedna od cura je promasila stepenicu koje nije bilo i pala guleci svu izlozenu kozu na neravnom metalu izgrizenih stepenica. ali kao da to nije bilo dovoljno, jos je udarila glavom i onesvijestila se.
kad je dosla sebi jedino sto je osjecala bila je neizdrziva bol u koljenu. pogledala je oko sebe. nije bilo nikoga osim druge cure, njezine sestre, koja je bila vezena za jedan od stupova u najvecoj prostoriji u skladistu. cinila se kao da spava. zvala ju je no nije se odazivala. pokusala je otici do nje, no bol u koljenu je bila prejaka i trebala joj je, kako joj se cinilo, citava vjecnost da se dovuce do nje. srecom, imala je kod sebe svoj sretni nozic bez kojeg nikada nije isla nikuda i odvezala je sestru. ova je otovrila oci, pogledala je duboko u oci i rekla joj: "ne pokazuj sve sto imas, niti govori sve sto znas", te zatvorila oci.
naravno da nije shvacala znacenje tih rijeci, no voljela je sestru i te je rijeci zapisala duboko u sebi. kad je shvatila da joj je sestra mrtva pocela je vristati iz sveg glasa sto su culi ona petorica muskaraca koji su se nalazili u kuci pored skladista. doletjeli su tamo i poceli je usutkavati na vrlo okrutne nacine, tuci i zlostavljati.
jedan od njih je pronasao nozic kojim je oslobodila sestru i da ju kazni zbog toga poceo joj je rezat kozu gdje se jos mogla pronaci cijela. nije pustala ni glasa dok su je mucili.
no, onda se dogodilo nesto zbog cega su i muskarci zastali. na vratima skladista pojavilo se ogromno lice. nije mu se vidjelo ni tijelo ni nista osim lica. lice koje ce pamtiti citav zivot. to lice nije bilo nimalo lijepo, nego je odisalo nekim okrutnim i vrlo lukavim obiljezjem. iz ociju mu je isijavao bijes, gorcina, ljutnja... a taj smijeh... nije ga mogla opisati nikako drukcije nego kao smijeh samog sotone.
i dok se tako smijao, pogledala ga je ravno u te zle oci, a one su se pocele gasiti, kao svijece, lagano, sve dok nije nestalo i posljednje trunke svijetla u njima. nastala je tama, veca od bilo koje koju je dosad vidjela, no smijeh nije prestajao. nije znala sto se dogada, ali je razmisljala o posljednjim rijecima svoje sestre i pocinjala ih shvacati. zatvorila je oci.
kad ih je ponovo otvorila nalazila se u svojoj kuci, u svome krevetu i shvatila kako je to sve bio samo ruzan san. no je li zbilja bio tek ce saznati, jer smijeh nije nestao...
hvala Ti sto me cinis sretnom
.....hvala Ti sto me podsjecas koliko je zivot lijep
...........hvala Ti sto si uvijek tu za mene
...............hvala Ti sto si uz mene
....................hvala Ti sto me nasmijavas
...............hvala Ti sto me podnosis takvu kakva jesam
..........hvala Ti sto postojis
.....hvala Ti sto jesi
hvala Ti andele
lezali su na krevetu, goli i zagrljeni, kad ju je on povukao na sebe. osjetila je onaj iznenadni val osjecaja koji ju je prozeo cijelu iznutra i potpuno se prepustila ne razmisljajuci ni o cemu osim o tome koliko uziva.
uspravila se i povukla ga za sobom. u tom sjedecem polozaju osjecala ga je kao nikada prije. znala je da ga ne zeli pustiti. zabila je prste u njegovu gustu kosu i pristisnula njegovu glavu uz svoja prsa. stiskala ga je tako sve dok svijet nije stao. tada ga je pustila, a on je legao na nju, njezno, poljubio ju je i carolija se nastavila.
uzivala je osjecajuci kako se njegovo tijelo grci dok je drzao glavu na njenim prsima. uzivala je u njegovim poljupcima. uzivala je osjecajuci kako njegovo srce jos uvijek ubrzano kuca...
u zadnje vrijeme cesto se znam uloviti u nekim cudnim razmisljanjima... puno razmisljam... ne znam je li to posljedica citanja knjiga... i cesto se sjetim rijeci profesorice iz hrvatskog, tocnije ideje koju nam je predlozila - da pokusamo jedan dan zapisivati svoje misli, bas onako kako nam dolaze u glavi, jedna za drugom... mozda jednog dana to i ucinim, jer znam kakva je zbrka u mojoj glavi dok razmisljam, a kako bi to izgledalo kad bi se zapisalo... hmm, jadan onaj tko bi citao...
razmisljanje uglavnom ima pozitivan ishod, jer nakon poduzeg razmisljanja uglavnom dodes do nekog zakljucka i uvidis neke stvari... moja razmisljanja u zadnje vrijeme su vezana uz knjigu koju citam i uz jednu osobu...
zanimljivo je koliko neka upoznavanja mogu trajati... ponekad neke ljude upoznas u 5 minuta i znas sve o njima, a neke ljude i nakon podosta vremena jos ne poznas... i to me veseli... veseli me upoznavati ljude, pogotovo ako su mi ti ljudi dragi i svidaju mi se...
bas sam se danas zatekla u razmisljanju kako shvacam koliko i kako volim... dugo to nisam mogla... znala sam da volim, ali ne i koliko... shvatila sam da sam u zadnje vrijeme zavoljela bas u potpunosti, do krajnje granice (koja se, nadam se, moze jos prosiriti)... mozda od tuda onaj sjaj u mojim ocima posljednjih nekoliko dana...
bas mi je lijepo lezati na balkonu, na suncu, na toplome i razmisljati o proslosti, sadasnjosti i buducnosti... ponajvise o sadasnjosti jer ona ce postati proslost, a uvjetuje buducnost...
prije nego sto je stigla povuci se, nagnuo se naprijed, uhvatio je za ramena i koljenima joj stegnuo tijelo, tako da se nije mogla ni maknuti. njen bijes naglo je iscezao bez traga, polozila mu je dlanove na bedra i podigla glavu. nije ju poljubio, oslobodio joj je ruke i okrenuo se da ugasi lampu iza sebe. njegov stisak je popustio i ponovo se zavalio u naslonjac, tako da nije bila sigurna je li mu reduciranje osvjetljenja na odsjaj uzarenog ugljevlja bilo potrebno kao prvi korak prema ljubavnom cinu, ili samo da bi je onemogucio da vidi izraz njegova lica. nesigurna, bojeci se direktnog odbijanja, cekala je da joj kaze sto da radi. morala je ranije shvatiti kako s ljudima kao sto je rain nema sale. oni su nepobjedivi kao smrt. zasto ne moze jednostavno spustiti glavu u njegovo krilo i reci: "rain, voli me, toliko si mi potreban, i toliko se kajem!" oh, kad bi ga bar mogla navesti da vode ljubav, mozda bi se okrenuo neki emocionalni kljuc i sve ono zatvoreno pokuljalo bi van, oslobodeno...
jos uvijek dalek, rastresen, dopustio je da mu svuce sako i razveze kravatu, ali kad mu je pocela otkopcavati kosulju, shvatila je da od svega nece biti nista. one instinktivne erotske vjestine, zahvaljujuci kojima se ta najprozracnija operacija moze pretvoriti u uzbudljiv dozivljaj, nisu bile na njenu repertoaru. to je sad bilo strahovito vazno, a ona je bila na najboljem putu da totalno upropasti stvar. prsti su joj drhtali, usta se iskrivila. briznula je u plac.
- oh, ne! herchen, liebchen, nemoj plakati! - privukao ju je na krilo, spustio joj glavu na svoje rame i cvrsto je zagrlio. - oprosti, herchen! nisam htio da te rasplacem!
- sad bar znas - rekla je, jecajuci. - ja sam kao zena totalni promasaj, rekla sam ti da od svega nece biti nista! toliko sam zeljela da te zadrzim, rain, ali sam znala da ce sve propasti ako dopustim da otkrijes kakva sam u stvari!
- pa sasvim je jasno da od svega ne bi bilo nista, a zar bi i moglo biti? ja nista nisam ucinio da pomognem, herchen. - povukao ju je za kosu da je prisili da podigne lice prema njemu, poljubio joj oci, mokre obraze, kutove usana. - to je moja greska, herchen, nije tvoja. htio sam ti vratiti milo za drago, da vidim dokle mozes ici bez poticaja s moje strane. mislim, medutim, da sam pogresno procijenio tvoje motive, nicht war? - glas mu je postao dublji, vise njemacki. - ako je to ono sto zelis, dobit ces, ali u to moramo krenuti zajedno.
- molim te, rain, ne idimo dalje! razocarat cu te, nemam sve ono sto je za to potrebno!
- oh, imas, herchen, imas, vidio sam te na pozornici. zar mozes sumnjati u sebe kad si sa mnom?
to je bilo toliko tocno da su joj suze smjesta presahle.
- poljubi me onako kao sto si me poljubio u rimu - sapnula je.
poljubac je, medutim, bio sasvim drukciji od onog u rimu. onaj je bio sirov, nagao, eksplozivan, ovaj vrlo spor, dubok, toliko dug da je omogucavao njenim osjetilima okusa, njuha i opipa da aktivno sudjeluju u njemu, a njenu tijelu da ga sloj po sloj prozme spontana pozuda. njeni prsti vratili su se na puceta njegove kosulje, njegovi su pronasli patentni zatvarac njene haljine. ruka mu je pritisla njenu koja je lezala pod kosuljom, na prsima pokrivenim finim, mekanim maljama. kad su mu usme dodirnule njen vrat, obuzeo ju je takav osjecaj nemoci da joj se ucinilo da ce se onesvijestiti; ucinilo joj se da pada i ustanovila da zaista lezi na sagu od svilenkastog klokanova krzna, dok se rainova sjena uzdize iznad nje. svukao je kosulju i mozda jos nesto, nije mogla vidjeti, vidjela je samo odsjaj vatre na njegovim ramenima, a onda opet osjetila dodir njegovih cvrstih usana. odlucna da jednom zauvijek razbije disciplinu tih usta, zavukla mu je prste u kosu i tjerala ga da je ljubi, jos jace, jos jace!
a taj osjecaj njegove blizine! sve je bilo poznato, svojim usnama, rukama i tijelom prepoznavala je svaki dio njegova tijela, ali ono je ipak bilo na neki cudesan nacin novo i drukcije. dok se svijet suzavao do granica do kojih je mrak bio razbijen odsjajem plamena, otvorila se prema njemu i spoznala nesto sto je skrivao u sebi otkad ga je upoznala - da je u masti vodio ljubav s njom vec na tisuce puta. to su joj dosapnuli njeno staro iskustvo i novorodena intuicija. bila je potpuno razoruzana. s nekim drugim muskarcem taj osjecaj intimnosti i zacudne senzualnosti zbunio bi je, ali on ju je prisiljavao da shvati kako su to stvari kojima samo ona moze zapovijedati. i ona im je zapovijedala dok konacno nije kriknula da vise ne moze, stezuci ga uza se tako snazno da je osjecao obrise sama njena kostura.
minute su prolazile, obavijene zadovoljstvom zasicenom sutnjom. uspostavili su isti ritam disanja, spor i lagan, njegova glava pocivala je na njenu ramenu, a njena noga lezala je prebacena preko njegovih. grcevit stisak njenih ruku malo-pomalo je popustio i pretvorio se u sneno milovanje kruznim pokretima dlanova. uzdahnuo je i okrenuo se, povukavsi za sobom i nju, tako da su promjenili mjesta; tim pokretom kao da ju je nesvjesno pozvao da utone jos dublje u zadovoljstvo sto je s njim. polozila je dlan na njegov bok da mu osjeti glatkocu koze, a onda joj je saka kliznula dalje preko toplih misica i obuhvatila mekanu, tesku masu u njegovu krilu. osjecaj da ta masa zivi posebnim zivotom i samostalno se krece pod njenom rukom, bio je za nju nesto neobicno i sasvim novo; njeni nekadasnji ljubavnici nisu je nikad toliko zanimali da bi njena seksualna radoznalost istrajala i u tim dugim trenucima spokoja poslije ljubavnog cina. i ti trenuci iznenada vise nisu bili ni dugi ni spokojni, vec strahovito uzbudljivi, tako da je pozeljela da se sve ponovi.
ipak ju je uhvatio nespremnu, pa je osjetila cudno iznenadenje kad je provukao ruke ispod njenih leda, podigao joj glavu i privukao je sebi tako da se uvjeri kako su mu usta bez ikakve kontrole, da su oblikovana, samo za nju i radi nje. tog trenutka osjecanje njeznosti i ganuca doslovno je preplavilo njeno tijelo. to je sigurno naslo svoj odraz na njenu licu, jer je zurio u nju tako blistavim ocima da nije mogla podnijeti njihov pogled. podigla se i uhvatila mu gornju usnu svojim usnama. misli i osjecaji u njoj pomijesali su se, ali njen krik bio je gotovo necujan, prigusen u potmulo jecanje od srece koje ju je tako duboko potreslo da je izgubila svaki kontakt sa stvarnoscu, pokoravajuci se samo podsvjesnim impulsima, spontanim komandama svake trenutne mjesavine misli i osjecaja. svijet se suzio do krajnjih granica, uvukao sam u sebe i konacno potpuno nestao.
