|
|
| < | ožujak, 2009 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | ||||||
| 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 |
| 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 |
| 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 |
| 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 |
| 30 | 31 | |||||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Blog.hr
Blog servis
izgubljena dusa
warmness on the soul
when you asked what was wrong, i said nothing...
when you turned around, i whispered... everything!
sing like there's no one to hear you
dance like there's no one to see you
live like there's no tomorrow
love like there's no pain and sorrow
lutam gradom bez cilja... bez smisla... bez rijeci... trazeci odgovore i skrivajuci osjecaje... pokusavajuci zaboraviti... ocekujuci i nadajuci se...
odlazis... molim te reci mi, obecaj mi da me nikad neces ostaviti samu... bez tebe sam izgubljena, bez tebe nema svijetla... ostaje samo mrak i tisina, velika praznina u meni i oko mene... bez tebe nema smisla nastaviti zivjeti... molim te reci mi, obecaj mi, da me nikad neces ostaviti samu... da me nikad neces ostaviti... trebam te... ne ostavljaj me molim te...
this morning, in the sunrise,
i met a stranger,
i looked him better...
than i recognized him...
it was my old friend - death...
i died this morning
and i felt reliefed,
i died this morning
and death became
my best friend...
why are you crying?
i see myself...
they are buring me...
why don't you join me?
come with me, join me...
the birds are flying...
everything's dying...
only we are alive...
but we are dead,
how could it be?
join us and see...
vrlina ljubavi nije pronaci savrsenu osobu, nego voljeti nesavrsenu osobu savrseno... a iskrena ljubav nema sretan kraj... ona jednostavno nema kraj...
abraham lincoln
- prijatelj je čovjek koji ima iste neprijatelje kao i vi
agatha christie
- idealan muž je arheolog jer što je žena starija to ga više zanima
- kada iz vlastitog iskustva saznate šta znači užas, oboružani ste protiv svega u životu
albert camus
- ne hodaj ispred mene, mozda necu slijediti...
ne hodaj iza mene, mozda necu voditi...
hodaj pokraj mene i samo budi moj prijatelj...
- bolje prokockati svoju mladost, nego ne uciniti s njom bas nista
- covjek je vise covjek po stvarima koje presucuje, nego po onima koje kaze
- ne biti ljubljen - to je zla sreca; prava propast je ne ljubiti
- nesreca je ne biti voljen, ali je jos veca nesreca - ne voljeti
- onaj koji ocajava zbog dogadaja je kukavica, ali onaj koji se uzda u ljudsku sudbinu je budala
- u svijetu bez iluzija covjek je stranac
- voljeti nekog, znaci pristati da ostaris sa njim!
- ako ima ista na svijetu sto se moze zeljeti, a katkad i postici – to je ljudska njeznost i toplina
- covjek je jedino stvorenje koje odbija da bude ono sto jest
albert einstein
- ako je A uspjeh u zivotu, onda je A jednako x plus y plus z. X je rad, y je igra, z je drzanje jezika za zubima
- kad covjek sjedi jedan sat s lijepom djevojkom, to vam se cini kao jedna minuta. ali kada sjedi jednu minutu na vrucoj peci - to je duze od jednog sata. to je relativnost
- lakse je razbiti atom nego predrasude
- ljudska glupost i svemir su beskonacni, ali za ovo drugo nisam siguran
- masta je vaznija od znanja
- najljepse sto mozemo dozivjeti je ono sto je tajanstveno. to je temeljni osjecaj koji stoji u zametku svake umjetnosti i nauke...
- um je poput padobrana - funkcionira jedino ako je otvoren
antoine de saint-exupéry
- ljubav ne pokazujemo tako da ljubljenu osobu gledamo u oci, nego da zajedno s njom gledamo u istom smjeru
anton pavlovic cehov
- cast se ne moze oduzeti, ona se moze samo izgubiti
- zena moze postati prijatelj muskarcu samo ovim redom: prvo poznanica, zatim ljubavnica, pa tek onda prijatelj
antun soljan
- covjek putuje, a nakon nekog vremena zaboravi cilj putovanja. putuje dalje, ima neodoljivu zelju da stigne, ali vise ne zna kamo. cilj je ostao negdje na pocetku i sada se smjer kretanja odreduje kartaski po dobrim i losim znakovima, po nemirnom svrbezu u nogama, po putovima ptica. krecemo se tumaceci dlan sudbine.
ernest hemingway
- covjeku treba otprilike 2 godine da nauci govoriti i otprilike 50 godina da nauci sutjeti
- mladost imamo da bismo cinili gluposti, a starost da bismo zalili za tim glupostima
- mogu nas ponizavati, ali nas ne mogu poniziti
john donne
- Nijedan covjek nije Otok, sasvim sam za sebe; svaki je covjek dio Kontinenta, dio Zemlje; ako More odnese grudu zemlje - Evrope je manje, kako da je odnijelo kakav rt, posjed tvog prijatelja ili tvoj vlastiti, smrt svakog covjeka smanjuje mene, jer sam obuhvacen u covjecanstvu.
I zato nikad ne pitaj kome zvono zvoni;
Tebi zvoni
fjodor mihajlovic dostojevski
- ako si se uputio prema cilju i putem poceo zastajkivati i kamenjem gadati svakog psa koji laje na tebe, nikad neces stici na cilj
gabriel garcia marguez
- najgori nacin da ti neko nedostaje je da sjedis pored njega, a znas da ga nikad neces imati
- ne volim te zbog onoga sto jesi, vec zbog onoga sto sam ja kad sam pored tebe
- nijedna osoba ne zasluzuje tvoje suze, a ona koja ih zasluzuje nece te nikada rasplakati
george gordon byron
- sto se tice zena, najstrasnije je da se ne moze zivjeti s njima ni bez njih
hermann hesse
- ako nekog mrzimo, onda u njegovom liku mrzimo nesto sto je usadeno u nama samima. ono sto nije u nama samima, to nas ne uzbuduje
honore de balzac
- kad nas ljube, zene nam oprastaju sve, cak i nase zlocine. a kad nas ne ljube, ne oprastaju nam nista. cak ni nase vrline
karel capek
- zamislite koja bi tisina nastala kada bi ljudi govorili samo o onome sto znaju
oscar wilde
- covjek ne moze biti preoprezan u biranju neprijatelja
- muskarci uvijek zele da budu zenina prva ljubav. zene su u tome profinjenije: zele da budu njihova posljednja ljubav!
- neprijateljima treba neprekidno oprastati, jer je upravo to ono sto ih najvise ljuti
- zivot bi se mogao sazeti u pola sata predivnih trenutaka
pedro calderon de la barca
- ako ljubav nije ludost, onda nije ni ljubav
rudyard kipling
- najgluplja zena moze upravljati pametnim muskarcem, ali upravljati budalom moze samo vrlo pametna zena
sergej jesenjin
- ako jednom odes, nemoj se okrenuti, jer ako se okrenes moras se vratiti, a ja ne zelim da se vratis odlazeci
victor hugo
- ljubav je besmrtno i beskonacno zariste u nama, kojeg nista ne moze ograniciti i nista ugasiti
- ljubav je vatreni zaborav svega drugoga
william shakespeare
- ako nekoga mrzi mnogo ljudi, to mora da je dobar covjek
- ako ti u pamcenju ne prebiva ni najmanja ludost na koju te navela ljubav, nikad nisi volio
- izrazi svoju bol rijecju! bol koja ne govori, gusi puno srce dok ne pukne
- koliko bi ociju trebao imati covjek da opazi srecu koja ga okruzuje?
- najiskrenije su one suze koje lijemo sami nad sobom
- ne pokazuj sve sto imas, niti govori sve sto znas
- svijet je pozornica na kojoj svako igra svoju ulogu
a.g.matos: utjeha kose
Gledo sam te sinoć. U snu. Tužan. Mrtvu.
U dvorani kobnoj, u idili cvijeća,
Na visokom odru, u agoniji svijeća,
Gotov da ti predam život kao žrtvu.
Nisam plako. Nisam. Zapanjen sam stao
U dvorani kobnoj, punoj smrti krasne,
Sumnjajući da su tamne oči jasne
Odakle mi nekad bolji život sjao.
Sve baš, sve je mrtvo: oči dah i ruke,
Sve što očajanjem htjedoh da oživim
U slijepoj stravi i u strasti muke,
U dvorani kobnoj, mislima u sivim.
Samo kosa tvoja još je bila živa,
Pa mi reče: — Miruj! U smrti se sniva.
a.g.matos: jesenje vece
Olovne i teške snove snivaju
Oblaci nad tamnim gorskim stranama;
Monotone sjene rijekom plivaju
Žutom rijekom među golim granama.
Iza mokrih njiva magle skrivaju
Kućice i toranj, sunce u ranama
Mre i motri kako mrke bivaju
Vrbe crneći se crnim vranama.
Sve je mračno, hladno; u prvom sutonu
Tek se slute ceste, dok ne utonu
U daljine slijepe ljudskih nemira
Samo gordi jablan lišćem suhijem
Šapce o životu mrakom gluhijem.
Kao da je samac usred svemira.
c.baudelaire: radosni mrtvac
Za svoje ću kosti sam izdubsti raku
U tlu masnih gruda, gdje puževa ima,
Zaboravljen tu ću spavati u mraku
Ko pas morski skriven u dubokim dnima.
Oporuke mrzim, mrzim sjaj grobova;
Ne prosim od svijeta suze žalosnice,
Živ, prije bih pozvo jato gavranova
Da raskljuju moje truplo nemilice.
Crvi! slijepi druzi, ogluhli u tami,
Gle, mrtvac se k vama pun radosti sprema;
Mudri sladokusci koje trulež mami,
Bez kajanja leš mi prorujte posvema
I recite: patnje ima li još koje
Za taj trup bez duše, za to tijelo moje.
i.g.kovacic: moj grob
U planini mrkoj nek mi bude hum,
nad njim urlik vuka, crnih grana sum,
ljeti vjecan vihor, zimi visok snijeg,
muku moje rake nedostupan bijeg.
Visoko nek stoji ko oblak i tron,
da ne dopre do njeg niskog tornja zvon,
da ne dopre do njeg pokajnicki glas,
strah obracenika, molitve za spas.
Neka sikne travom, uz trnovit grm,
besput da je do njeg, neprobojan, strm.
Nitko da ne dodje do prijatelj drag,
i kad se vrati, nek poravna trag.
d.cesaric: oblak
U predvečerje, iznenada,
Ni od kog iz dubine gledan,
Pojavio se ponad grada
Oblak jedan.
Vjetar visine ga je njiho,
I on je stao da se žari,
Al oči sviju ljudi bjehu
Uprte u zemne stvari.
I svak je išo svojim putem:
za vlašću, zlatom il za hljebom,
A on - krvareći ljepotu -
Svojim nebom.
I plovio je sve to više,
Ko da se kani dići do boga;
Vjetar visine ga je njiho,
Vjetar visine raznio ga.
d.cesaric: pjesma mrtvog pjesnika
Moj, prijatelju mene više nema,
Al nisam samo zemlja, samo trava,
Jer knjiga ta, što držiš je u ruci,
Samo je dio mene koji spava.
I ko je čita u život je budi.
Probudi me, i bit ću tvoja java.
Ja nemam više proljeća i ljeta,
Jeseni nemam, niti zima.
Siroti mrtvac ja sam, koji u se
Ništa od svijeta ne može da prima.
I što od svijetlog osta mi života,
U zagrljaju ostalo je rima.
Pred smrću ja se skrih (koliko mogoh)
U stihove. U mraku sam ih kovo,
Al zatvoriš li za njih svoje srce,
Oni su samo sjen i mrtvo slovo.
Otvori ga, i ja ću u te prijeći
Ko bujna rijeka u korito novo.
Još koji časak htio bih da živim
U grudima ti. Sve svoje ljepote
Ja ću ti dati. Sve misli. Sve snove,
Sve što mi vrijeme nemilosno ote,
Sve zanose, sve ljubavi, sve nade,
Sve uspomene -- o mrtvi živote!
Povrati me u moje stare dane!
Ja hoću svjetla! Sunca koje zlati
Sve čeg se takne. Ja topline hoću
I obzorja, moj druže nepoznati.
I zanosa! i zvijezda kojih nema
U mojoj noći. Njih mi, dragi, vrati.
Ko oko svjetla leptirice noćne
Oko života tužaljke mi kruže.
Pomozi mi da dignem svoje vjeđe,
Da ruke mi se u čeznuću pruže.
Ja hoću biti mlad, ja hoću ljubit,
I biti ljubljen, moj neznani druže!
Sav život moj u tvojoj sad je ruci.
Probudi me! Proživjet ćemo oba
Sve moje stihom zadržane sate,
Sve sačuvane sne iz davnog doba.
Pred vratima života ja sam prosjak.
Čuj moje kucanje! Moj glas iz groba!
rastes
nemoguce je proci kroz zivot...
a da ti ne propadne neki posao,
da ne budes razocaran prijateljstvom,
da nikad ne budes bolestan,
da ne osjetis bol ljubavi,
da ti nitko u obitelji ne umre,
i da nikad ne pogrijesis.
to je cijena zivota.
ipak, nije vazno ono sto se dogada,
vec kako se reagira.
ako se prepustis sakupljanju vjecno krvavih rana,
zivjet ces kao ranjena ptica nesposobna ponovno poletjeti.
rastes...
rastes kad ne postoji praznina u nadi,
ni oslabljenost volje,
ni gubitak vjere.
rastes kad prihvatis stvarnost
i samouvjereno je zivis.
kad prihvatis svoju sudbinu,
ali imas volju da ucinis sve kako bi je promjenio.
rastes integrirajuci ono sto je iza tebe,
stvarajuci ono sto je ispred tebe i
vizualizirajuci ono sto moze biti tvoja buducnost.
rastes prebrodujuci,
postujuci samog sebe i dajuci plodove.
rastes stvarajuci put ostavljanjem tragova za sobom,
i kad si sposoban integrirati i uciti iz svojih iskustava...
rastes sijuci korijene!
rastes postavljajuci si ciljeve
ne obracajuci paznju
na negativne komentare i predrasude.
kad svojim ponasanjem dajes primjer
ne pridajuci vaznost ismijavanjima i prezirima.
kad ispunjavas svoju vokaciju.
rastes
osnazivanjem karaktera, uzvisenog obrazovanjem.
rastes iskazujuci svoje osjecaje...
rastes kad si spreman suociti se sa
ogoljenim granama zime,
beruci ruze bez obzira na trnje i
oznacujuci put unatoc prasini koja se dize.
rastes kad si sposoban ocvrsnuti na ostacima iluzija,
i namirisati se otpacima cvijeca...
i osjetiti zareci plamen na ruinama ljubavi!
rastes pomazuci bliznjima,
upoznajuci samog sebe i
dajuci zivotu vise nego sto primas.
rastes usadujuci korijene
kako ne bi mogao izmaknuti i pobjeci...
braneci se kao orao da ne prestanes letjeti
usidrivsi se kao sidro i sjajeci kao zvijezda.
dakle...
rastes
stvari se polako vracaju na mjesto... pokusavam uzivati u svakom trenutku... iskoristiti sve sto mi se nudi... pokusavam ne misliti na buducnost nego jednostavno zivjeti u sadasnjosti, u trenutku...
u pocetku je tesko naviknuti se na takav nacin razmisljanja, ali kasnije postane lagano...
ne opterecujem se vise sitnicama... znam da to nema nikakvoga smisla, da time necu nista postici... ponekad jednostavno treba biti flegma... prepustiti se zivotu, struji neka te odnose kuda zeli... jer nista se ne dogada bez razloga... sve se dogada bas onako kako se mora dogoditi... ponekad razlog nije ocit u samom pocetku, ali kasnije se otkrije... i shvatimo neke stvari koje prije nismo mogli ni pojmiti...
u svakom slucaju, ljudska spoznaja je neogranicena i traje koliko i ljudski zivot... dok god zivimo mi spoznajemo... spoznajemo svakoga dana a da toga nismo ni svjesni... spoznaja nas cini onime sto jesmo... neke glupima, a neke iznenadujuce pametnima...
tolerancija je uz flegmaticnost vrlo dobra osobina... ne treba imati predrasude prema nikome i nicemu... tako si barem siguran da te nista nece iznenaditit a niti razocarati...
samokontrola... jos jedna dobra osobina koju je dobro savladati ako se ne posjeduje... zna biti vrlo korisna...
ugl... carpe diem!
ljubav... jako cudna i opasna stvar... onaj tko se opece od ljubavi opece se gore nego od vatre, a opet...
ljubav nam omogucuje toliko lijepih trenutaka, toliko uzivanja, toliko zabave, toliko veselja, radosti, srece, zivota, poleta, energije, ispunjenosti, nadahnutosti... ljubav je nesto prekrasno... nesto sto se ne dogada svaki dan, nesto sto se nekima ne dogodi niti cijeli zivot...
a onda s druge strane... koliko boli kada ta ljubav zavrsi... zapravo ne zavrsi nego se jednostavno ne moze nastaviti... to je bol koja je jaca od bilo koje druge boli koju covjek poznaje... ne moze ju se svrstati niti pod psihicku niti pod fizicku jer je gora od obadvije... ostavlja tako gorak okus u ustima... tako jaka bol samo dokazuje koliko je bila jaka ljubav iz koje je potekla ta bol...
za promjenu, ne zelim se napiti da me manje boli ili da zaboravim na to na neko vrijeme... ne... zelim osjetiti sve i jedan trenutak, sve i jedan trunak te boli... zelim zapamtiti... ne zelim zaboraviti...
znam da cu unatoc svemu, unatoc toj boli ponovo voljeti... nikada ovako... ali jednog dana moci cu ponovo voljeti, donekle... i to samo zato sto zelim ponovo uzivati, dozivjeti sve one lijepe trenutke ispunjenosti koji su me znali tako uveseljavati... ali dugo cu cekati taj dan...
cujes li kako vjetar
sapce tvoje ime?
stani...
tiho...
slusaj...
cujes li kako te doziva?
osjecas li ritam tog zvuka?
stani...
pokusaj...
cujes li ga?
to su udarci moga srca
koji zovu tvoje ime
kada ti nisi tu...
dugo nisam pisala... nisam znala sto bih...
proteklih desetak dana svasta se desilo... sto lijepo, sto ruzno... a opet ne znam zasluzuje li ijedan od tih dogadaja da ga tu spominjem...
uvijek postoje dvije strane price... a ja ne znam koja je moja... postoji li treca strana? ako postoji, onda je to definitivno moja strana, jer ove dvije nisu... ne zelim komplicirati ovaj post sa svojim filozofskim mislima (iako vec jesam), ali jednostavno zelim izraziti svoje nepripadanje nijednoj grupi, nijednom ne znam cemu...
tocniji opis bi ovako zvucao... nalazim se na raskrizju... znam tocno koji je pravi a koji je krivi put, ali iz nekog nepoznatog razloga jos uvijek stojim na raskrizju i svako malo zavirim na krivi put, samo da vidim sta ima i vratim se nazad na raskrizje, odem na pravi put i ponovo zavrsim na raskrizju... i tako neprestano...
mozda je sve to glupo i djetinjasto... mozda nije... ne znam... trenutno sam jako zbunjena... i pokusavam otici pravim putem... trudim se oduprijeti mracnim silama koje me povlace za sobom tamo gdje ne bih trebala biti...
kad bih barem znala svoju bol iskazati rijecima... ali ne znam... i ta me bol gusi... kako ljudi mogu biti toliko sebicni, misliti samo na sebe, a ne na osjecaje drugih ljudi, ljudi koji ih vole i ljudi koje oni vole? ne znam...
rastali smo se... nije bilo kao inace... rekao si da odlazis... da ides doma... nisam te sprjecavala... pustila sam te...
But if I let you go
I will never know
What my life would be
Holding you close to me
Will I ever see
You smiling back at me
How will I know?
If I let you go...
isla sam gradom... vukuci noge za sobom... tijelo se pretvorilo u jednu bezivotnu masu... u ocima vise nije bilo ni sjaja ni zivota... kao da vise nikada nece znati sto je sreca...
Day after day
Time pass away
And I just can't get you off my mind
Nobody knows ... I hide it inside
I keep on searching but I can't find
The courage to show ...
To letting you know ...
I've never felt so much love before
And once again I'm thinking about
Taking the easy way out ...
Night after night
I hear myself sayin'
Why can't this feeling just fade away?
There's no one like you ...
You speak to my heart...
It's such a shame we're worlds apart ...
I'm too shy to ask ...
I'm too proud to lose
But sooner or later I gotta choose
And once again I'm thinking about
Taking the easy way out...
saznavsi da ce sve biti u redu (zahvaljujuci jednoj predobroj osobi, pravom i istinskom frendu kakvog netko moze samo zamisliti i koji je uvijek tu kada ti zatreba), srce mi je pocelo kucati kao da do tog trenutka nije... kao da je prestalo kucati onog trena kad smo se rastali... kucalo je tako jako da je cak boljelo... suze su jednostavno krenule niz lice... sto od boli, sto od srece i olaksanja... znam prekrsila sam obecanje koje sam ti dala, ali nisam mogla drukcije...
Someone must have loved you
Not the way that I do...
You're missing what I'm trying to say
Ain't nothing getting in my way
evo jedna lijepa pjesma, malo preoblikovana
Ti si premlad
A ja sam prestara za cekanje
Miris u zraku mekan je
Otkada tvoje srela sam oci
San ove noci
Pocinje
Apokalipso sviraju
Crni i znojni andeli
S cvjetom u kosi
Ritam te nosi
Dobit cu sve sto zazelim
Sad uzmi mi ruku i vodi me
Pred nama nisu godine
Al mogu biti najdulji sati
Rado te pratim
Vodi me
Andeli nek se odmore
A u nebeske ponore
Mi cemo skupa
Padati znati
Otvori sirom prozore
Ti si taj kojeg sanjam
Ja sam ta koju oduvijek znas
Vise nemamo zelja
Jer sad plovimo do beskraja
