|
|
| < | veljača, 2009 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | ||||||
| 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 |
| 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 |
| 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 |
| 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Blog.hr
Blog servis
izgubljena dusa
warmness on the soul
when you asked what was wrong, i said nothing...
when you turned around, i whispered... everything!
sing like there's no one to hear you
dance like there's no one to see you
live like there's no tomorrow
love like there's no pain and sorrow
lutam gradom bez cilja... bez smisla... bez rijeci... trazeci odgovore i skrivajuci osjecaje... pokusavajuci zaboraviti... ocekujuci i nadajuci se...
odlazis... molim te reci mi, obecaj mi da me nikad neces ostaviti samu... bez tebe sam izgubljena, bez tebe nema svijetla... ostaje samo mrak i tisina, velika praznina u meni i oko mene... bez tebe nema smisla nastaviti zivjeti... molim te reci mi, obecaj mi, da me nikad neces ostaviti samu... da me nikad neces ostaviti... trebam te... ne ostavljaj me molim te...
this morning, in the sunrise,
i met a stranger,
i looked him better...
than i recognized him...
it was my old friend - death...
i died this morning
and i felt reliefed,
i died this morning
and death became
my best friend...
why are you crying?
i see myself...
they are buring me...
why don't you join me?
come with me, join me...
the birds are flying...
everything's dying...
only we are alive...
but we are dead,
how could it be?
join us and see...
vrlina ljubavi nije pronaci savrsenu osobu, nego voljeti nesavrsenu osobu savrseno... a iskrena ljubav nema sretan kraj... ona jednostavno nema kraj...
abraham lincoln
- prijatelj je čovjek koji ima iste neprijatelje kao i vi
agatha christie
- idealan muž je arheolog jer što je žena starija to ga više zanima
- kada iz vlastitog iskustva saznate šta znači užas, oboružani ste protiv svega u životu
albert camus
- ne hodaj ispred mene, mozda necu slijediti...
ne hodaj iza mene, mozda necu voditi...
hodaj pokraj mene i samo budi moj prijatelj...
- bolje prokockati svoju mladost, nego ne uciniti s njom bas nista
- covjek je vise covjek po stvarima koje presucuje, nego po onima koje kaze
- ne biti ljubljen - to je zla sreca; prava propast je ne ljubiti
- nesreca je ne biti voljen, ali je jos veca nesreca - ne voljeti
- onaj koji ocajava zbog dogadaja je kukavica, ali onaj koji se uzda u ljudsku sudbinu je budala
- u svijetu bez iluzija covjek je stranac
- voljeti nekog, znaci pristati da ostaris sa njim!
- ako ima ista na svijetu sto se moze zeljeti, a katkad i postici – to je ljudska njeznost i toplina
- covjek je jedino stvorenje koje odbija da bude ono sto jest
albert einstein
- ako je A uspjeh u zivotu, onda je A jednako x plus y plus z. X je rad, y je igra, z je drzanje jezika za zubima
- kad covjek sjedi jedan sat s lijepom djevojkom, to vam se cini kao jedna minuta. ali kada sjedi jednu minutu na vrucoj peci - to je duze od jednog sata. to je relativnost
- lakse je razbiti atom nego predrasude
- ljudska glupost i svemir su beskonacni, ali za ovo drugo nisam siguran
- masta je vaznija od znanja
- najljepse sto mozemo dozivjeti je ono sto je tajanstveno. to je temeljni osjecaj koji stoji u zametku svake umjetnosti i nauke...
- um je poput padobrana - funkcionira jedino ako je otvoren
antoine de saint-exupéry
- ljubav ne pokazujemo tako da ljubljenu osobu gledamo u oci, nego da zajedno s njom gledamo u istom smjeru
anton pavlovic cehov
- cast se ne moze oduzeti, ona se moze samo izgubiti
- zena moze postati prijatelj muskarcu samo ovim redom: prvo poznanica, zatim ljubavnica, pa tek onda prijatelj
antun soljan
- covjek putuje, a nakon nekog vremena zaboravi cilj putovanja. putuje dalje, ima neodoljivu zelju da stigne, ali vise ne zna kamo. cilj je ostao negdje na pocetku i sada se smjer kretanja odreduje kartaski po dobrim i losim znakovima, po nemirnom svrbezu u nogama, po putovima ptica. krecemo se tumaceci dlan sudbine.
ernest hemingway
- covjeku treba otprilike 2 godine da nauci govoriti i otprilike 50 godina da nauci sutjeti
- mladost imamo da bismo cinili gluposti, a starost da bismo zalili za tim glupostima
- mogu nas ponizavati, ali nas ne mogu poniziti
john donne
- Nijedan covjek nije Otok, sasvim sam za sebe; svaki je covjek dio Kontinenta, dio Zemlje; ako More odnese grudu zemlje - Evrope je manje, kako da je odnijelo kakav rt, posjed tvog prijatelja ili tvoj vlastiti, smrt svakog covjeka smanjuje mene, jer sam obuhvacen u covjecanstvu.
I zato nikad ne pitaj kome zvono zvoni;
Tebi zvoni
fjodor mihajlovic dostojevski
- ako si se uputio prema cilju i putem poceo zastajkivati i kamenjem gadati svakog psa koji laje na tebe, nikad neces stici na cilj
gabriel garcia marguez
- najgori nacin da ti neko nedostaje je da sjedis pored njega, a znas da ga nikad neces imati
- ne volim te zbog onoga sto jesi, vec zbog onoga sto sam ja kad sam pored tebe
- nijedna osoba ne zasluzuje tvoje suze, a ona koja ih zasluzuje nece te nikada rasplakati
george gordon byron
- sto se tice zena, najstrasnije je da se ne moze zivjeti s njima ni bez njih
hermann hesse
- ako nekog mrzimo, onda u njegovom liku mrzimo nesto sto je usadeno u nama samima. ono sto nije u nama samima, to nas ne uzbuduje
honore de balzac
- kad nas ljube, zene nam oprastaju sve, cak i nase zlocine. a kad nas ne ljube, ne oprastaju nam nista. cak ni nase vrline
karel capek
- zamislite koja bi tisina nastala kada bi ljudi govorili samo o onome sto znaju
oscar wilde
- covjek ne moze biti preoprezan u biranju neprijatelja
- muskarci uvijek zele da budu zenina prva ljubav. zene su u tome profinjenije: zele da budu njihova posljednja ljubav!
- neprijateljima treba neprekidno oprastati, jer je upravo to ono sto ih najvise ljuti
- zivot bi se mogao sazeti u pola sata predivnih trenutaka
pedro calderon de la barca
- ako ljubav nije ludost, onda nije ni ljubav
rudyard kipling
- najgluplja zena moze upravljati pametnim muskarcem, ali upravljati budalom moze samo vrlo pametna zena
sergej jesenjin
- ako jednom odes, nemoj se okrenuti, jer ako se okrenes moras se vratiti, a ja ne zelim da se vratis odlazeci
victor hugo
- ljubav je besmrtno i beskonacno zariste u nama, kojeg nista ne moze ograniciti i nista ugasiti
- ljubav je vatreni zaborav svega drugoga
william shakespeare
- ako nekoga mrzi mnogo ljudi, to mora da je dobar covjek
- ako ti u pamcenju ne prebiva ni najmanja ludost na koju te navela ljubav, nikad nisi volio
- izrazi svoju bol rijecju! bol koja ne govori, gusi puno srce dok ne pukne
- koliko bi ociju trebao imati covjek da opazi srecu koja ga okruzuje?
- najiskrenije su one suze koje lijemo sami nad sobom
- ne pokazuj sve sto imas, niti govori sve sto znas
- svijet je pozornica na kojoj svako igra svoju ulogu
a.g.matos: utjeha kose
Gledo sam te sinoć. U snu. Tužan. Mrtvu.
U dvorani kobnoj, u idili cvijeća,
Na visokom odru, u agoniji svijeća,
Gotov da ti predam život kao žrtvu.
Nisam plako. Nisam. Zapanjen sam stao
U dvorani kobnoj, punoj smrti krasne,
Sumnjajući da su tamne oči jasne
Odakle mi nekad bolji život sjao.
Sve baš, sve je mrtvo: oči dah i ruke,
Sve što očajanjem htjedoh da oživim
U slijepoj stravi i u strasti muke,
U dvorani kobnoj, mislima u sivim.
Samo kosa tvoja još je bila živa,
Pa mi reče: — Miruj! U smrti se sniva.
a.g.matos: jesenje vece
Olovne i teške snove snivaju
Oblaci nad tamnim gorskim stranama;
Monotone sjene rijekom plivaju
Žutom rijekom među golim granama.
Iza mokrih njiva magle skrivaju
Kućice i toranj, sunce u ranama
Mre i motri kako mrke bivaju
Vrbe crneći se crnim vranama.
Sve je mračno, hladno; u prvom sutonu
Tek se slute ceste, dok ne utonu
U daljine slijepe ljudskih nemira
Samo gordi jablan lišćem suhijem
Šapce o životu mrakom gluhijem.
Kao da je samac usred svemira.
c.baudelaire: radosni mrtvac
Za svoje ću kosti sam izdubsti raku
U tlu masnih gruda, gdje puževa ima,
Zaboravljen tu ću spavati u mraku
Ko pas morski skriven u dubokim dnima.
Oporuke mrzim, mrzim sjaj grobova;
Ne prosim od svijeta suze žalosnice,
Živ, prije bih pozvo jato gavranova
Da raskljuju moje truplo nemilice.
Crvi! slijepi druzi, ogluhli u tami,
Gle, mrtvac se k vama pun radosti sprema;
Mudri sladokusci koje trulež mami,
Bez kajanja leš mi prorujte posvema
I recite: patnje ima li još koje
Za taj trup bez duše, za to tijelo moje.
i.g.kovacic: moj grob
U planini mrkoj nek mi bude hum,
nad njim urlik vuka, crnih grana sum,
ljeti vjecan vihor, zimi visok snijeg,
muku moje rake nedostupan bijeg.
Visoko nek stoji ko oblak i tron,
da ne dopre do njeg niskog tornja zvon,
da ne dopre do njeg pokajnicki glas,
strah obracenika, molitve za spas.
Neka sikne travom, uz trnovit grm,
besput da je do njeg, neprobojan, strm.
Nitko da ne dodje do prijatelj drag,
i kad se vrati, nek poravna trag.
d.cesaric: oblak
U predvečerje, iznenada,
Ni od kog iz dubine gledan,
Pojavio se ponad grada
Oblak jedan.
Vjetar visine ga je njiho,
I on je stao da se žari,
Al oči sviju ljudi bjehu
Uprte u zemne stvari.
I svak je išo svojim putem:
za vlašću, zlatom il za hljebom,
A on - krvareći ljepotu -
Svojim nebom.
I plovio je sve to više,
Ko da se kani dići do boga;
Vjetar visine ga je njiho,
Vjetar visine raznio ga.
d.cesaric: pjesma mrtvog pjesnika
Moj, prijatelju mene više nema,
Al nisam samo zemlja, samo trava,
Jer knjiga ta, što držiš je u ruci,
Samo je dio mene koji spava.
I ko je čita u život je budi.
Probudi me, i bit ću tvoja java.
Ja nemam više proljeća i ljeta,
Jeseni nemam, niti zima.
Siroti mrtvac ja sam, koji u se
Ništa od svijeta ne može da prima.
I što od svijetlog osta mi života,
U zagrljaju ostalo je rima.
Pred smrću ja se skrih (koliko mogoh)
U stihove. U mraku sam ih kovo,
Al zatvoriš li za njih svoje srce,
Oni su samo sjen i mrtvo slovo.
Otvori ga, i ja ću u te prijeći
Ko bujna rijeka u korito novo.
Još koji časak htio bih da živim
U grudima ti. Sve svoje ljepote
Ja ću ti dati. Sve misli. Sve snove,
Sve što mi vrijeme nemilosno ote,
Sve zanose, sve ljubavi, sve nade,
Sve uspomene -- o mrtvi živote!
Povrati me u moje stare dane!
Ja hoću svjetla! Sunca koje zlati
Sve čeg se takne. Ja topline hoću
I obzorja, moj druže nepoznati.
I zanosa! i zvijezda kojih nema
U mojoj noći. Njih mi, dragi, vrati.
Ko oko svjetla leptirice noćne
Oko života tužaljke mi kruže.
Pomozi mi da dignem svoje vjeđe,
Da ruke mi se u čeznuću pruže.
Ja hoću biti mlad, ja hoću ljubit,
I biti ljubljen, moj neznani druže!
Sav život moj u tvojoj sad je ruci.
Probudi me! Proživjet ćemo oba
Sve moje stihom zadržane sate,
Sve sačuvane sne iz davnog doba.
Pred vratima života ja sam prosjak.
Čuj moje kucanje! Moj glas iz groba!
koliko ljudi nisko mogu pasti? koliko ljudi mogu biti ocajni, ljubomorni i zli? koliko mrznje i gnjeva treba biti u njima da bi radili tako nesto?
ja stvarno ne znam odgovor ni na jedno od ovih pitanja... i stvarno zalim one ljude koji su takvi...
mislim, kako mozes se potpisivati tudim imenom? i jos pisati takve zlobne komentare pod tudim imenom, pod imenom osobe koja meni znaci sve? i jos kad si vidio/la da smo te skuzili jos jednom si se odlucio/la potpisati tim imenom...
e pa ako vec zelis ostavljati takve zlobne komentare, ostavljaj ih slobodno... ja cu ih brisati, to dobro znas... ali ne dopustam ti da koristis tude ime u takve svrhe... ne trazim od tebe ni da budes faca i kazes tko si, jer vidim vec sad da si kukavica kakve nema... potpisi se bilo kojim imenom... ja necu znati tko si... samo nemoj prljati tude ime za koje ni ne znas sto znaci... prvo se malo obrazuj...
i jos jedna stvar... ak vec ides nekoga kopirati barem prouci kako taj netko pise... jer ne kopiras dobro... a ne bi ti ni skodilo da naucis pisati... iza tocke, zareza i inih znakova ide razmak!!
OSTANI DJUBRE DO KRAJA!!
otkrila sam novi nacin zabave...
ako ti je dosadno, a vani pada snijeg i mrak je, izadi van, stani pored lampe i gledaj u nebo... zagledaj se u one najdalje pahulje koje mozes vidjeti... zbog svjetla lampe cinit ce ti se kao da zvijezde padaju s neba na tebe...
predobar osjecaj...
zima je, pa ne mozes bas tko zna koliko stajati i blejati u nebo, ali i onih par minuta je dovoljno da se osjecas posebno...
stajao si na rokicu...
ispod hepi lampe...
nesto je bilo drukcije...
to nesto me uzasno privlacilo...
poderane marte na nogama...
kratke poderane hlace...
vojnicka kosulja bez rukava...
usne zarko crvene od vina...
alkoholni sjaj u ocima...
kosa duza nego inace...
osmijeh koji dosad jos nisam
imala prilike vidjeti kod tebe...
tako sladak... tako pozeljan...
uzivala sam u tih 5 minuta
koliko sam imala prilike
promatrati te... onda si morao
otici s njom...
i nisam te vidjela sve do onog
dana... kada si me zvao na pivu...
kada smo bili u paviljonu...
kada smo se prvi put poljubili...
kada je sve pocelo...
meggie je pricekala da fee obavi svoju nocnu kontrolu, a onda se provukla kroz prozor i pretrcala preko dvorista. znala je gdje ce frank biti - na sijenu u staglju, daleko od radoznalih ociju i oca.
- frank, frank, gdje si? - upitala je kazalisnim saptom stupajuci u tihu tamu staglja, prstima bosih nogu ispitujuci nepoznato tlo ispred sebe, oprezno kao zivotinja.
- ovdje sam, meggie - javio se umoran glas, glas koji gotovo uopce nije bio frankov, glas bez imalo zivota i strasti.
isla je po zvuku do mjesta gdje je lezao ispruzen na sijenu, i stisnula se uza nj, s rukama rasirenim preko njegovih prsa.
- oh, frank, kako sam sretna sto si se vratio! - rekla je.
uzdahnuo je i kliznuo po sijenu dok se nije nasao nize od nje i spustio glavu u njeno krilo. meggie je zavukla prste u njegovu gustu, ravnu kosu, mrmljajuci nesto. bilo je tako mracno da je nije mogao vidjeti, ali nevidljivo zracenje njene privrzenosti kao da je otkocilo nesto u njemu. poceo je plakati, previjajuci se kao da mu bol u dugim, sporim valovima prolazi kroz tijelo, a njegove suze nakvasile su joj spavacicu. meggie nije plakala. nesto u njenoj djecjoj dusi bilo je vec toliko odraslo ili toliko zensko, da osjeti neodoljivu, opojnu radost sto je nekome potrebna; sjedila je ljuljajuci mu glavu u krilu tamo - amo, dok se njegov jad nije rasplinuo u praznini.
(meggie je djevojcica od 6 godina, a frank je njezin brat od 17)
prema jednoj legendi postoji ptica koja pjeva samo jednom u zivotu, ljepse nego ikoji drugi stvor na ovoj zemlji. od trenutka kad napusti gnijezdo, ta ptica trazi trnovito drvo, i nema mira dok ga ne nade. uvuce se medu njegove divlje isprepletene grane i, pjevajuci, nabode tijelo na najduzi, najostriji trn. dok umire, njen bol prerasta u pjesmu daleko ljepsu od pjesme slavuja ili seve. cijena te predivne pjesme je zivot, ali citav svijet zastaje da slusa, a bog na nebu se osmjehuje. jer ono najbolje sto postoji moze se dobiti samo po cijenu velike boli... ili bar tako kaze legenda.
zagrlio si me... poljubio...
probudila sam se...
u tvome narucju...
na toplom i sigurnom...
uzivala sam u tvojim
milovanjima, znajuci da
se necemo dugo vidjeti...
zasto su rastanci tako teski?
zasto ih ti cinis jos tezima?
zasto moram otici svaki put?
ne zelim odlaziti...
zelim se vracati...
a to i cinim... uvijek se
vracam doma...
jer dom je tamo gdje je srce...
moje srce je kod tebe...
ostalo je tamo davno...
ostavila sam ti ga...
da ga cuvas...
cuvaj ga i dalje...
a ja cu se svaki put vracati...
doma... k tebi...
u tvoj zagrljaj...
na toplo i sigurno...
nebo je plakalo nad gradom...
par velikih kisnih kapi je palo na mene...
pocelo je padati sve jace i jace...
to je moja sudbina... da kisnem...
i prestala je...
zar vise ni kisa ne zeli pricati sa mnom?
pricaj mi kao onda...
sjecas li se kako je bilo lijepo... kako smo uzivali?
da, tada smo bili mladi i naivni...
ali tijekom cijelog zivota nosimo nesto djecje u sebi...
nikada ne odrastemo u potpunosti...
pricaj mi opet... kao onda...
sjetit cu se svih onih lijepih vremena...
uzivat cu kao nekoc...
samo nekoliko trenutaka...
da se sjetim...
tog osjecaja koji me znao ispuniti cijelu...
zelim ga osjetiti ponovno...
ne svidas mi se u tom sivom odijelu...
puno si ljepsa ljeti...
tada cak i iskre frcaju iz tebe...
ponekad te i sve boje znaju pratiti...
jer tada si najljepsa...
a ja dok pricamo po ljeti,
kupam se u moru i uzivam...
uzivam u onim zadnjim trenucima slobode...
dosta mi je vise...
svaki put neko sranje...
ne mogu vise tako...
pucam po savovima...
moji zivci su na samom rubu...
moram nesto poduzeti... nesto napraviti... nesto promjeniti...
iako trenutno ne znam kako...
samo znam da se ovo vise ovako ne moze nastaviti...
necu dopustiti...
ne smijem...
mnogo toga ovisi i o meni...
ja se trudim...
ali i druga strana mora suradivati...
ne mogu ja tjerati nekoga da radi sto ne zeli...
ali morat cu ocito...
ma ne znam vise nista...
lost in time and space...
kao prvo, moram pohvaliti hz... napokon su shvatili neke stvari... ne sve naravno, ali bolje ista nego nista... ovaj ponedjeljak su poslali 2 vlaka iz siska za zagreb... jest, da je svejedno bila guzva i da sam sjedila u vagonu gdje su sjedala popreko i ne mozes se nikako nasloniti i spavala nekak, ali barem je bilo mjesta nekakvog... iako za one iz velike gorice nije bilo mjesta... a bila su 2 vlaka...
jos da isto to naprave i nedjeljom navecer za onaj vlak u pol 8 kada svi studenti idu u zagreb...
stari mi nabavio neku ogromnu torbetinu i jedva sam se ukrcala u vlak s njom... sva sreca da ima poznatih ljudi u stupnu...
dok sam pokusavala spavati u vlaku, razmisljala sam kako cu od kolodvora do sobe... znam da ce svi tramvaji koji idu u tom smjeru biti krcati jer svi idu u pol 8 na faks... i naravno da sam se sjetila neceg pametnog... nekak sam se uspjela popet u sesticu... fino se odvezla do branimirove trznice i onda pjehe do hotela... sva sreca da je blizu pa mi nije bio problem...
faks... dosadno kao i obicno... zbrisala sa engleskog na kavu jer bi inace poludila... napricala se s frendicom...
ples... uzivancija... plesala s likom koji se sprdao, zajebavao, nasmijavao me... bas je bilo odlicno... jos lik zna plesat da stvar bude bolja... a prvo sto je rekao nakon sto me pitao za ime bilo je: imas bas lijep prsten... :)
sutra idem na pravo... pokusat se ubacit u drugu grupu da ne moram zbog toga ostajat petkom u zagrebu...
veselim se cetvrtku kada bi trebao biti ples...
otkrila sam da vecina zagrepcana se losije snalazi po zagrebu nego ja... ili znaju isto koliko i ja... opce ne znaju dijelove grada niti ulice sto me iznenadilo...
uzivajte dok se ja ne vratim...
dan je poceo da ljepse ne moze... probudila sam se ponovno pored njega u toplom krevetu... grijala nas je ljubav... bilo je tako lijepo da nam se nije dalo ustajati... natjerala sam se... znala sam da moram ici na faks (vlakom u pol 7 ujutro)... zao mi je sto me nisi pratio, ali ne ljutim se...
u vlaku je bila guzva po obicaju... kupejac... ponedjeljak ujutro... dosla sam u zagreb oko pol 8... zacudo vlak je kasnio samo 5 minuta... ostavio nas je skroz tamo dolje kod poste... izadem van i ne mogu vjerovati... vlak koji nas je dovezao imao je 7 vagona!!! 7!!! i jos su bili krcati!
dosla sam na tramvajsku stanicu... dosao je tramvaj koji meni treba naravno pretrpan... nema sanse da jos prst stane, a kamoli ja sa svojom torbom... docekala sam drugi... sisla na stanici i pozurila u hotel ostaviti stvari da mogu na faks jer je vec bilo blizu 8 kad sam ja dosla u sobu... bacila sam stvari i krenula nazad na tramvaj... usput si kupila za jest u pekari jer sam znala da necu tako skoro imat pauzu...
dosla sam na faks u 8 i 10... sto je dobro jer nam inace predavanja pocinju 15 minuta kasnije... sjela sam na mjesto koje je frendica cuvala... u prvom redu!! i onda saznam da nam predavanje pocinje tek u pol 9... zasto sam se ja zurila?? predmet zvan statistika... za sad mi se cini kao sasvim ok predmet... profesorica se jako trudi... sve nam isprinta tak da...
onda smo imali pauzu u 9 i 35 koja je trebala trajati 15 minuta... ja fino s frendicom pozurila zapalit jednu van... dosle smo nazad i cekale jos pol sata da pocnemo... pauza je trajala 45 minuta!!
predavanje je zavrsilo u 11... u isto to vrijeme je pocinjalo i drugo... mikroekonomija (vjezbe)... naravno 15 minuta kasnije... pod tim smo predavanjem imali pauzu od 12 do pol 1 namjenjenu iskljucivo za rucak... lik koji nam predaje je neki nadobudni streber... naravno svi su u to vrijeme imali pauzu za rucak pa je bilo pravo cudo probiti se kroz guzvu i doci na red kako bi stigli pojesti... ali uspjeli smo... predavanje je trajalo do 2, a meni su konzultacije za engleski bile od 1 do 2 na koje sam trebala doc kako bi mi profesorica upisala ocjenu...
u 2 nam je pocelo predavanje iz engleskog pa sam se dogovorila s profesoricom da dodem poslije predavanja kod nje po ocjenu... hvala bogu da imamo jednu normalnu profesoricu... zapravo kad malo bolje razmislim, ovaj semestar imamo puno bolje profesore nego prosli... predavanje je trajalo do pol 4... zaboravih reci da je to bilo najdosadnije predavanje ikada sto se tice engleskog...
kako je iduce predavanje bilo tek u 4, iskoristili smo tih pol sata da opet odemo u kefu nesto pojesti...
u 4 je pocelo predavanje iz mikroekonomije... ovaj put predavanje... trebalo je trajati do 7, ali nam se profesorica smilovala i imali smo samo do pol 6... nije mi bas nesto predmet... dosadan je... ali mora se priznati da je profesorica odlicna... nosi cak mikrofon kako bi ju mi zabusanti iz zadnjih redova culi... hmm... bas je i nisam cula jer sam imala slusalice u usima...
buduci da mi je bilo prerano ici na ples koji pocinje u 8, a imam nesto malo vise od pola sata voznje tramvajem od faksa do tamo, sjela sam s frendicom na jednu malo duzu kavu... fino smo se napricale i onda krenule na tramvaj... kisa je padala...
stigla sam na ples... malo sam puno propustila u zadnjih 3 tjedna... ali hvatam ja to dosta dobro... plesali smo mambo, sambu, rumbu i tango... bilo je odlicno...
u pola 10 sam konacno dosla u sobu... i onda sam jos morala navlaciti posteljinu na krevet jer cistacice to vise ne rade... pa sam se jos osla otusirati...
i sad dok ovo pisem skuzila sam dvije stvari:
1. gladna sam jer sam previse pisala o jelu
2. vec mi nedostajes
