mislim da sam ovaj blog trebala poceti pisati kad je pocela "skolska godina", ali nisam... zasto? hmm...
1. nije mi to uopce padalo na pamet
2. nisam imala inspiracije
3. nisam imala volje
4. nisam imala zelje
5. nisam imala vremena
... i jos bezbroj drugih razloga...
a zasto sam onda sad odjednom odlucila pisati blog? to je pitanje koje bi si svaka osoba s malo mozga koji moze izvesti jednostavan logicki zakljucak zapitala... e pa zato sto sam pocela zivjeti u zg-u, pocela otkrivati kakav je studentski zivot u pravom smislu te rijeci te naravno ja imam nesto za reci vezano uz sve to...
jednostavno sam dosla na tu ideju lezeci zatvorena u svojoj sobi (citaj: zatvoru) sa knjigom u rukama... da, moj smjestaj je hotelska soba... pa sta se zalis?, rekli bi mnogi... pa ovako... imam cimericu, koje opce nema... vidim je 5 min dnevno... znaci sama sam cijeli dan... jos bolje, reci ce mnogi... ponekad je... ali taj dan... nikad se nisam osjecala usamljenije... bas kao pale sam na svijetu... nakon 6-satnog ucenja (nikad u zivotu prije nisam toliko ucila) ova 4 bijela zida sto me okruzuju jednostavno su se pocela primicati... mislim da me uhvatio napadaj klaustrofobije (uz onaj osjecaj usamljenosti)... i sto uciniti u tom trenutku? fino zatvoris knjigu, bacis je na drugi kraj sobe, odes se tusirati i odes spavati u 8 navecer kao nekakva kokos ili stara baba, sav deprimiran, jos vise zbog toga sto te za 2 dana ceka najtezi kolokvij,a ti shvacas da nemas pojma, da ono ucenje nije nista znacilo i da nema teoretske da ces uspjeti to nauciti... jos vise deprimiran zbog toga sto su ti kolege rekle da je tesko, da su same definicije, da imas 50 zadataka i samo sat vremena... jos vise deprimiran zbog toga sto nemas televizije, a ponajvise zbog toga sto nemas interneta i ne mozes na msn...
i onda spavas, do sljedeceg jutra, do 7 sati kada se moras ustati zbog prokletog tjelesnog... covjek bi pomislio da se toga rjesio kad je zavrsio srednju, ali ne... nema veze... sta je, je... dobro se zabavljamo... prvih par puta su samo cure igrale badminton, ali sada su decki i to preuzeli... nakon 6-minutnog trcanja za zagrijavanje, jos nekog trcanja i razgibavanja (brisnja prasine po dvorani), pocinje rat za rekete... naravno, decki su brzi pa uzmu sve... no, to ne sprecava nas cure da budemo dolje u dvorani pa se mijenjamo s njima... i onda umires od smijeha gledajuci nogometase kako igraju badminton a nemaju pojma... i onda ti se otme onaj lijepi, tako tipicno sisacki ALA tako da te cijela dvorana cuje... jeben osjecaj...
nakon jednog obilnog rucka (kostao je punih 9 kn, sto je puno ako jedes preko x-ice), vratila sam se u hotel... hmm... hotel "kralj zvonimir", kod dzamije (5 min voznje tramvajem do faksa, 5 min do trga i 5 min do kolodvroa)... usla sam unutra i prolazeci hodnikom prema svojoj sobi, br.110, vidjela da u hodniku ima prostor za pusenje...
mozda je i to bio jedan od uzroka moje jucerasnje depresije... nisam imala cigara... a danas... nakon sto bih izgubila zivce citajuci dosadne osnove ekonomije, otisla bih u hodnik zapalit cigaru... hehe... da stvar bude bolja... osluskivajuci zvukove u hodniku otkrila sam da ljudi u vecini soba imaju televizore... zasto sam ja te proklete srece da ga nemam? no dobro... ajmo dalje...
posto sam se jos za ruckom dogovorila s kolegicom s faksa da cemo se nac u 7 i 15 na faksu da odemo na veceru, odlucila sam malo ranije otici van iz hotela... tocnije sat vremena ranije... silazeci niz stubiste i ostavljajuci kljuc na recepciji, ugledah televizor u predvorju, ali ugasen... produzila sam dalje... do trafike, da si kupim bon... odlucila sam aktivirati vip-friends broj kako bih se barem s jednom osobom mogla svako malo cuti (pozz matei)... no, ni to nije proslo bez problema... kad sam otkrila da aktivacija nije izvrsena bilo je prekasno, jer sam vec potrosila cijeli bon...
no, vecera na faksu je donijela jednu pozitivnu stvar, koja me jako razveselila... postavili su kompove na faksu sa slobodnim pristupom internetu... naravno, kad sam ja to vidjela, ja sam morala odmah na msn... i nakon 10 min truda sam i uspjela... weeee... i cula sam se s jednom osobom do koje mi je jako puno stalo... jest da nije bio najbolje raspolozen, ali to nimalo ne umanjuje moju srecu...
i dok se sedamnaestica lagano primice dzamiji, ja zavrsavam s pisanjem ovog posta, koji je prvotno zapisan u biljeznici u tramvaju i hotelskoj sobi a onda naknadno objavljen na netu i zato nosi ovaj naslov da se zna kad je pisano...
nadam se da ce se naci poneka osoba kojoj ce se dati citati cijeli ovaj post koji je pa poprilicno dugacak...
Post je objavljen 07.11.2008. u 00:39 sati.