mea coolpa
utorak, 24.07.2012.
Strah
Olujni vjetar i hladnoće,
pijavice i mraz u srpanjskoj vrućini,
sitnost čovjeka u bespućima nebesa,
strah od sile
od nestanka.
Ljudski strah od bijesa s nebesa,
strah od groma, udara i bljeska,
i vjetra i mraza.
Mizernost u ljudskoj bojaznosti,
poslije veličanja junaštva.
Strah i samo strah za nešto što se život zove,
Nešto kratko, poput munje.
Slutnje, sve su samo crne slutnje,
Nepovjerenje u Ono,
U što se navodno vjeruje…kad je dobro.
Strah prokleti ljudski strah,
budi strahove.
Tristia
Kao plaha duša u beskraju stihova,
poklanja nam sjetu i bol,
kroz riječi koje bole i vole,
ili su možda voljele.
Umjetničko bilo tuče i razara naše sjete,
trga od zaborava prošla vremena,
briše prašinu sa omota starih ljubavi
nikada doživljenog vrhunca.
Beskrajna duša šalje nam tugu i nadu,
u bezvremenskim rimama,
koje ulaze u pore,
bude melankoliju,
nostalgično stanje uma,
ne želeći ljepše od prošloga lijepog,
iako povratka nema.
Možda samo nada povratka u Rim,
kroz carsku milost (ni Tiberije nije milostiv).
Žao mi je Tristia što si tužna,
ali bez tvoje tuge bili bi lišeni ljepote poezije.
četvrtak, 12.07.2012.
Put na sjever
Hoće li svjetlo probiti mrak,
Ili je tama jača?
Može li kroz olovo ljutnje,
izrasti cvijet,
boje meda?
Ima li takvog cvijeta,
slatko smeđeg s mrvicom peludi?
Ili je sve u tami crno?
Može li purpur izgurati sivilo
ili je oganj jači od leda?
Kada će noć natkriti dan…zauvijek?
Grub scenarij umrtvljenog svijeta,
ne tražimo strah u vječnosti ljepote.
Možda je sve zbog jačine znoja u ova sparna vremena
I oznojenih tijela požude,
koja traje dok traje,
do kraja ekstaze,
nadvladala orgazam i mošus ushita.
A ljubičasto trune.
I cvat trešnje ne stiže, nikada više u istom obliku.
Kako je samo sumorno plavo iz dubine.
Ugašeno djetinjstvo,
ugažene žudnje,
…budućnost je davno stigla.
Rumenilo srama na površini jave
odlazi u noć.
