Kao plaha duša u beskraju stihova,
poklanja nam sjetu i bol,
kroz riječi koje bole i vole,
ili su možda voljele.
Umjetničko bilo tuče i razara naše sjete,
trga od zaborava prošla vremena,
briše prašinu sa omota starih ljubavi
nikada doživljenog vrhunca.
Beskrajna duša šalje nam tugu i nadu,
u bezvremenskim rimama,
koje ulaze u pore,
bude melankoliju,
nostalgično stanje uma,
ne želeći ljepše od prošloga lijepog,
iako povratka nema.
Možda samo nada povratka u Rim,
kroz carsku milost (ni Tiberije nije milostiv).
Žao mi je Tristia što si tužna,
ali bez tvoje tuge bili bi lišeni ljepote poezije.