Kao plaha duša u beskraju stihova,
poklanja nam sjetu i bol,
kroz riječi koje bole i vole,
ili su možda voljele.
Umjetničko bilo tuče i razara naše sjete,
trga od zaborava prošla vremena,
briše prašinu sa omota starih ljubavi
nikada doživljenog vrhunca.
Beskrajna duša šalje nam tugu i nadu,
u bezvremenskim rimama,
koje ulaze u pore,
bude melankoliju,
nostalgično stanje uma,
ne želeći ljepše od prošloga lijepog,
iako povratka nema.
Možda samo nada povratka u Rim,
kroz carsku milost (ni Tiberije nije milostiv).
Žao mi je Tristia što si tužna,
ali bez tvoje tuge bili bi lišeni ljepote poezije.
< | srpanj, 2012 | > | ||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | ||||||
2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 |
9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 |
16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 |
23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 |
30 | 31 |
meaacoolpaa@gmail.com