Blogov kolac

srijeda, 31.08.2005.

Ostarjeli omladinac

(Aleksei Panshin: OBRED PRELASKA (izvornik: Rite of Passage, 1968; preveo Tomislav Ketig); Dnevnik, 1991.) Po čemu sudimo knjigu? Po sviđanju, svakako, ali kad pokušamo biti objektivni onda je - bolji način nisam pronašao - sudimo premo onome što nam se čini da si je zacrtala i po uspjehu na tome putu. Naravno, procjena namjere postupak je koji hoda trusnim tlom, ali u slučaju Alekseia Panshina (Amerikanca, imenu uprkos) nema puno dvojbi: on je svoj mission statement retrospektvno objasnio u eseju kojeg možete pročitati ovdje. U čemu je, ukratko, vic? Kao svaki pravi za SF zaluđeni Amer određene generacije, Panshin je odrastao na mlijeku romana koje smo - ovdje i nekada - zvali "omladinskima", a koje je redom pisao Robert A. Heinlein, klasik žanra. Onda je Aleksei počeo razmišljati svojom glavom, korespondirajući s Heinleinom uspio uvrijediti barda, regrutiran je u korejski rat i tamo započeo priču iz koje će, kroz permutacije, nastati ovaj roman, a sve - u odgovor Heinleinu i njegovim stavovima. OBRED PRELASKA je, dakle, dvosmislen (namjerno ili ne?) naslov: s jedne je strane riječ o klasičnom plemenskom ritualu podignutom na SF stepenicu - s navršenih četrnaest godina svako dijete s generacijskog broda biva spušteno na neki od prethodno koloniziranih planeta i ostavljeno da se uz ta, mahom primitivna, društva snalazi mjesec dana; tko preživi smatra se odraslim. S druge je strane, OBRED PRELASKA, naravno, priča o Panshinovu odrastanju, o bolnom odvajanju od učitelja i uzora. Koliko je taj drugi obred uspješan? Umjereno. Deklarativno (i triput potcrtano) razmimoilaženje s Heinleinovim desnim stavovima je jasno. Mia Hevero, Panshinova junakinja, pripada genraciji koja neće, kao ona njezinih očeva, planetno-vezanim Blatoždercima uskraćivati tehnologiju niti ih kažnjavati kad se ogriješe od pravila odsutnih otaca. Liberalne šezdesete smjenjuju krutu ruku pedesetih, mladost se buni i fantazira kako bi se svatko normalan odrekao moći kada bi shvatio njezine loše strane. I sve je to okej, "omladinski" romani a pogotovo žanrovski često su pisani s jasnom, docirajućom tezom. Panshin je rekao što ga muči i kako bi to riješio, skinuo je sa srca kamen koji ga je tištio. Prozno se, međutim, nije znao odlijepiti od Heinleina. Struktura prenabrekle novele (u kojoj obred nikako da počne, kao što u Heinleinovim Zvjezdanim jurišnicima nikako da završi obuka i počne lov na bube), namjerno očuđavanje činjenicom da je junak zapravo junakinja (hrabro za prvi roman muškog autora a i za ono doba, no po Panshina frustrirajuće jer ga je sâm Heinlein tek za koji mjesec pretekao s Podkayne of Mars) i to obojena (Heinlein ga opet pretiče, ponovo Zvjezdanim jurišnicima), zapletom koji se oslanja na junakinjinu inteligenciju sve dok autoru ne zatreba njezina glupost prouzročena temperamentom ... Sve su svemu, OBRED PRELASKA - o kome sam dosta slušao kao o bitnoj točki razvoja žanra (ako ništa drugo, dobio je Nebulu!) - sam pročitao vjerojatno prekasno. Em se cijeli "omladinski" podžanr kroz zadnje četiri dekade nekoliko puta prekobicnuo (danas: Rowlingova i Pullman), em sam ja temeljito nadrastao godine za Savez Omladine. OBRED PRELASKA nije dobro ostario, ali je i dalje u redu knjižica, preporučljiva nezahtjevnim dvanaestogodišnjacima kojima bi još u glavu mogla usaditi neka zanimljiva pitanja (a ima i maloljetnog seksa!). Aleksei Panshin, pak, nije baš previše napisao poslije, ali se esejistički dosta bavio - a nego kime? - likom i djelom Robertom Heinleina. Neki obredi prelaska očito traju znatno duže od mjesec dana ... (mcn)

- 23:28 - Komentari (5) - Isprintaj - #

utorak, 30.08.2005.

Tko je ovdje kreten?

(Edo Popović: DEČKO, DAMA, KRETEN, DROT; Europapress holding, 2005.) Ili je lud Edo Popović, ili sam lud ja! (Ne treba glasati, hvala. Zaista ne treba, spustite ruke ...) U čemu je, dakle, problem? Pa, počnimo od naslova, koji ima prepoznatljiv ritam (kao Tinker, Tailor, Soldier, Spy recimo) i jasno određenje. Kad gledamo film koji se nekako tako zove - Kuhar, njegova žena, njezin ljubavnik i lopov recimo - onda s pravom očekujemo i uglavnom dobijemo priču u kojoj su titularni likovi ujedno i protagonisti. Ali ne i kod Ede! Iako nas naslov uvjerava u postojanje četiriju likova, a stražnja ih korica čak i nabraja, Edo ih u romanu uredno ima - tri! Sad, može se tu diskutirati. Prema korici stražnjoj četiri su naslovna lika bivši BBB-ovac (Dečko zbrinut), ukrajinska kurba (i Dama na mjestu), sitni kriminalac u usponu (Kreten, pretpostavimo) i neki sjebani lijevi policajac (haj'mo reć' Drot). Na trenutak sve, je li, štima. Onda počnemo čitati knjigu i vidimo kako je zamišljena tako da se ich-forma, pripovjedačko prvo lice, od poglavlja do poglavlja prebacuje nekom od nabrojenih likova. Pošteno! Kužimo igru i voljni smo je igrati. Nakon nekog vremena primijetimo odsutnost kriminalčeva glasa, a na pola smo knjige sigurni da neće ni progovoriti. Sad smo zbunjeni, a pojava patrolnog policajca s trešnjevačkog placa nimalo ne rješava stvar. Jer, taj je policajac, kao prvo, i Kreten i Drot pa sad imamo dva pandura koji se uzajamno natječu za dvije posljednje uloge, no drugi je problem još i veći: patroldžija se pojavljuje u dva ništavna polupoglavlja, ne učini ništa i - da se mene pita - uopće ne zaslužuje da o njemu raspravljamo kao o liku. Ja ga, na svoju savjest, križam i to me ostavlja s tri glasa ( o tom-potom) i tri lika u knjizi koja mi je obećala četiri. A od preostala tri lika i uloga Dečko mi je pomalo upitna. Njemu je dano prvo poglavlje - time je potcrtan kao bitan - te je najuvjerljivije opisan. U jednom času mu je pridodan i poetski moment potrage za vlasnicom slučajno kupljenih cipela i onda - ništa ... Kad ljubavna aferica Dame i Drota (Kretena?) zasjeni sve ostalo, Dečko se strmoglavljuje na bezveznu sporednu ulogu pa čak i na gore od toga: na piščevu skretnicu radnje u času kad mu ponestane uvjerljivih rješenja i kad svoju skicu luzerskog sloja Zagreba odluči začiniti, zadramiti, unapetiti ubojstvom. Kad usere, drugim rječima, motku. Ubojstvo nije zajebancija. To jest, može biti, u prikladnom žanru, ako se stvari dobro postave. No, ako Popović knjigu postavi tako da se ova čita kao laganini svakodnevnijada na tragu češko-srpskih filmova, tada tarantinovska olfa-cool scena upada s ganom u birc ne funkcionira. Na stranu što je neuvjerljivo odrađena i loše uvedena - osnovna je boljka tih pucnjeva što simboliziraju piščevu nemoć da se iz vlastite priče izvuče u ključu u kojem ju je započeo. Ti metci nisu trebali ni biti ispaljeni u krimose, već u roman, da ga riješe muka. Popović me na trenutke zna zabljesnuti krasnom rečenicom ili zapažanjem. Oči zlostavljane djece u vojsci i policiji, "cipelice pokraj kreveta nekog papka", sjajna (iako neprovediva) zamisao narkokomunizma, podjela zatvorenika na deset posto onih koji su zaglavili za svoj račun i devedeset posto stoke koja guli dug nekoga drugog, rasprava o tome gdje je i što pravi zatvor, značke utaknute u čelo ... Popović je pisac, ne sumnjam, ali Popović je lijeni pisac. On dobro zamisli, ali nema volje ni likovima podariti dovoljno različite glasove (ova tri koja imamo - Dečko, Dama i Drot - svi zvuče isto), ni rasplesti niti koje je upleo (ona potraga s cipelicama namrtvo staje kad Dama odrekne da su njene), ni završiti knjigu nečim jačim od slabačkog uvođenja autora (Što je to trebalo biti? Isprika tipa "nisam ja kriv, sve je baš tako bilo"?). Ako me i podsjećanje na DEČKA, DAMU ... ljuti, onda je to zato što sam se bio ponadao, zaista sam se prvih stotinjak stranica nadao kako sam našao suvremeni domaći roman koji će me razveseliti. A na kraju sam ostao s knjigom koja ima tri lika, a četiri imena na naslovnici i nejasnim osjećajem kako je Kreten nitko drugi do - čitatelj. (mcn)

- 17:34 - Komentari (4) - Isprintaj - #

četvrtak, 25.08.2005.

Tjah

(Jurica Pavičić: KUĆA NJENE MAJKE; Europapress holding, 2005.) Čemu na hrvatskim knjigama služe urednici? Sudimo li po KUĆI NJENE MAJKE, četvrtom romanu Jurice Pavičića, ne služe bog zna čemu. KUĆA NJENE MAJKE čita se, naime, kao prva ruka, rukopis kojeg nitko nije ni pogledao, tekst na kojem je temeljito trebalo raditi prije no ga se pripustilo tisku. Pavičić piše kao nadareni srednjoškolac, ali ne bolje od toga. Polazna ideja je zanimljiva - svećenik se vraća u župu gdje ga čekaju dvadeset godina stari grijesi - ali mu treba stotinu stranica zalutale proze kako bi do te ideje uopće stigao. Stotinu stranica, to jest, od stotinu i pedeset što znači da skoro dvije trećine sveska čitam, a da ne znam što čitam ni zašto bi mi trebalo biti stalo. A sigurno mi ne može biti stalo do Pavičićeve proze, koja je - siromaška. On trpa opise kao da mu je netko rekao da ih u literaturi treba biti, on uvodi likove poput Filipa koji ne služe ama baš ničemu, a scene završava lažnom napetošću (kao, sve pršti od prepisane filmske drame, a onda ništa). U istom se odlomku on ne zna odlučiti vidi li se na Grozdani još da je lijepa, ili od te ljepote nije ostalo ni traga; želi li Vedrana zadržati svoj aseksualni odnos s dečkom ili joj njegova neodlučnost smeta barem onoliko koliko meni smeta Pavičićeva. Kad dođu momenti u kojima se pisac treba pokazati, ispričati događaj a ne ga prepričati, Pavičić tada pribjegne rečenici poput "sve se dogodilo pravocrtno, jednostavno i neizbježno" pa utekne, ostavljajući našoj mašti neka radi njegov pripovjedački posao. Pavičićev možda najveći grijeh jest što je uspio da mu i splitski sleng, ma kako možda točan, zazvuči umjetno i bezživotno, kao da ga je - nedajbože! - pisao kakav Purger. Ali da: umjetni likovi, umjetne njihove drame pa umjetan i govor. Negdje duboko zakopana u KUĆI NJENE MAJKE leži jedna dobra priča o, kako bi rekao Gibonni, "dvije sestre blizanke, osveti i ponosu", ali Jurica je Pavičić jednostavno nije znao ispričati direktno i snažno kako zaslužuje. Dva je puta spomenuo don Vjekinu ljubav za stare westerne, ali je se nije sjetio ni podebljati ni ironizirati nekakvim srazom u kojem bi Vjeko makar na trenutak i makar samo u svojoj glavi bio junak u tehnikoloru. Pričao je i pričao o Aničinim sektaškim vrludanjima, a da nas nije uvjerio; pretvorio je biskupa u polit-komesara jer mu se junak inače ni nakon stote stranice ne bi pokrenuo; ugnjavio me jadnog, ni krivog ni dužnog. Najbolja scena knjige nalazi se na pedeset i prvoj stranici i pripada - dakako - podzapletu. Kad Marušićevo hranjenje nepokretne supruge prispodobi misi, Pavičić se približi literaturi, na trenutak nam se učini da zna što i kako treba. A onda se opet vrati svome vrludanju i gušenju, u kojem nanovo zagubi zamisao o dobru kojeg činimo nesvjesno i zlu koje iza sebe ostavljamo u najboljoj namjeri. No sve je to, vratimo se početnome pitanju, mogao riješiti jedan dobar urednik. Jedan koji se ne bi pod knjigu samo potpisao već bi je možda i pročitao. Netko tko bi Pavičiću na vrijeme rekao "Nije ti ovo za roman, Jura. Isteši priču, spleti nit o dobru i nit o ponosu kako treba, izbaci ove gluposti, skrati na trećinu. Bit će još knjiga koje će se dijeliti uz Jutarnji list, ne moraš žuriti, važnije je za priču da bude jaka i da se pamti nego da bude gotova u subotu." Ali, to nije zapravo važno, je li? Pod pritiskom roka, književnost nije vrjednija od odrađenog novinskog članka, od nje se ne očekuje ni da bude trajnija. Čitatelj koji je KUĆOM NJENE MAJKE utukao dva sata na plaži mogao je i gore proći, ali Jurica Pavičić (kojeg sam tek ovom knjigom kušao jer, ruku na srce, gnjavili su me i njegovi novinski tekstovi) nije kod mene na kredibilitetu ništa dobio isporučivši ovakav zbrzani poluproizvod. (mcn)

- 21:20 - Komentari (7) - Isprintaj - #

srijeda, 24.08.2005.

U krimiću kuhan i pečen

(Oto Oltvanji: CRNE CIPELE; Samizdat B92, 2005.) Priznajem kako sam slabo načitan u žanru "reš" detektivske proze koji je očit obrazac na kojem je Oto Oltvanji ustrojio CRNE CIPELE. Sve što znam - premda mi neka sabrana djela klasika žanra stoje na polici i sa ciničnim me smiješkom podsjećaju na propust - dolazi iz drugorazrednih izvora: pastiša i parodija, filmskih obrada, stripova koji su preuzeli frajersku "ja" naraciju ... Te kad sudim Otu onda mu i ne mogu suditi po uzorima koje je pokušao dostići (ili im se samo pokloniti), već eventualno mogu procijeniti kako se snašao u društvu sebi sličnih epigona. I aj'mo reć' da je to učinio okej. CRNE CIPELE imaju - pored obaveznih tropa batina koje protagonist popije, najbolje ribe koju potuca i izdaje koja mu se dogodi od nekoga bliskog - onaj fini štimung posrnuloga svijeta koji je odraz našega u prljavom staklu, u kojem lova, moć i seks zaista pokreću sve, a "the action never pauses to take an insightful breath". Uzeo sam u ruke Ota i završio ga bez napora; nije me oborio s nogu i nije baš da ga nisam mogao ispustiti iz ruku (stigao sam i ručati i odrijemati i s pola oka gledati Van Helsinga na monitoru), ali nisam se na kraju ni razočarao. CRNE CIPELE nisu roman bez falinke, da se razumijemo. Dogodilo im se par puta - zato što žanr zahtijeva ili zato što je Oto malo previše htio? - da mi zaista ne bude stalo tko koga i zašto progoni, da sam se izgubio u strankama i frakcijama koje razvaljuju vrata, vitlaju pištoljima i upucavaju jedni druge. Pustio sam ih tada da rade što hoće, računajući da će na kraju i tako preživjeti tek onaj čiju ću verziju prihvatiti kao istinu. U "reš" prozi i tako nije bitan zaplet. Bitno je da teče, bitan je junak i bitno je što mu se vrzma po glavi. I tu je Oto napravio dobar posao, možda posve originalan trik: detektiv Bruno Kostić s početka priče se relativno brzo (otprilike kad nam pastiš dosadi) pokaže kao oživljena uobrazilja pravog protagonista. Kad taj nedektivski lik naslijedi komplet Brunovih žanrovskih problema, priča poskoči u zanimljivosti i ... i ja bih tu zapravo stao. Objašnjenje kako se i zašto (kad bolje razmislim, nisam uopće siguran je li "zašto" ikad zapravo objašnjeno) Marjan našao u ulozi Brune bilo mi je manje bitno od njegove situacije, a preostali elementi fantastike (Miljevački vuk, telepatski blizanci) mi nisu smetali (jer fantastiku volim), ali mi se nisu činili ni pretjerano bitnima. No, naravno, da je priča ostala samo na pitanjima identiteta i razmeđe stvarnog i snova, imali bismo Waltera Mittya, ne Mikea Hammera. A Oto je htio - ili morao? - pisati žanr pa ga je napisao, sa svim nužnim posvetama, s dobro odrađenim uglavljivanjem žanrovskoga zapleta u dnevnopolitičku stvarnost Srbije devedesetih godina prošlog stoljeća, s prenatrpanim zapletom, znatnom jezičnom vještinom (koja ponekad poklekne pod engleskim terminima ili konstrukcijama rečenice) i dovoljno ljubavi da nas prenese kroz stotinu i pedeset natrpanih, nabrijanih stranica. Sve u svemu, okej. I Oto sad ima dva izbora: ili da odahne što je odradio žanrovski zaljubljenički dug pa da svoj dar zapažanja i pripovijedanja usmjeri na nešto vlastito ili da - kao što završetak CRNIH CIPELA daje naslutiti - pustolovine Brune Kostića pretvori u seriju. U oba slučaja, nadam se da iduću knjigu nećemo dugo čekati jer bi - bez obzira na odabrani smjer - po pokazani potencijal najkobnija bila autorska stanka. (mcn)

- 11:49 - Komentari (4) - Isprintaj - #

petak, 19.08.2005.

EPP: Zoran Žmirić

Tekst koji slijedi napisan je kao predgovor knjizi VRIJEME KOJE NAM JE POJEO PAC-MAN Zorana Žmirića. Kako su predgovori rijetko negativno nastrojeni prema knjizi koju predgovaraju, niti ovaj nije takav pa ga svi koji se nadaju izlijevu zloće mogu slobodno preskočiti. Oni drugi mogu, nakon čitanja teksta skočiti i do Zoranove stranice gdje, ako se ne varam, ima i izvadaka iz knjige na kojima možete provjeriti slažete li se sa mnom ili ne. O HUMORU I KARAKTERU (govor pred knjigu) Hrvati imaju, kažu, humorističke serije na televiziji. Po novinama se nađe i kakav kozerski dodatak, slijepljen od aforizama i karikatura. U literaturi se (dječjoj, no ponekad i onoj za odrasle) tu i tamo pojavi pisac koji se trsi biti duhovit. A i svake dvije-tri dekade, onda kad ima para, netko sastavi antologiju hrvatskog humora. Koja u pravilu bude nešto najtužnije što ste ikad vidjeli. Problem je hrvatskog humora - onog zapisanog - što nije smiješan. Sve što je u hrvatskom duhu bilo živo dok se laprdalo u društvu i za kakvim stolom bude kastrirano pomišlju na britkoću bijelog papira. Dijelom je to zato što je ono čemu se smijemo u kavani ponekad smiješno samo nama koji smo tamo bili, ali dijelom je to i zato što se Hrvati pri pomisli na papir uozbilje. Papir je ipak vječnost, ne? Scripsi manent i te spike? Ono što zapišem, shvati Hrvat sklon pismenoj duhovitosti, mogao bi pročitati i netko koga ne poznajem, netko tko mi (nedajbože!) nije sklon. Pa se pismeni Hrvat od same te pomisli okameni i počne škopiti: te možda ovo i ne bi trebalo baš tako reći, te ovo bi možda nekoga moglo uvrijediti, a ovo bi mi možda moglo naškoditi kad se za koju godinu okanim pisanja i poželim sinekuru u ovim ili onim strukturama. Humor je u svojoj suštini zao i okrutan i nemilosrdan i nepravedan. Ako humor ne uživa u tuđoj gluposti i tuđoj nesreći (u odrazu naše, svačije gluposti i nesreće na nekom zlosretnom pojedincu), onda nije vrijedan spomena. Humor, stoga, ne može biti benevolentan, neuvredljiv i bezopasan, a da ostane humor! Humor ne nastaje iz potrebe da nas vole; on raste iz ogorčenja, gnjeva, razočaranja, nevjerice, umora, jada i frustracije. Humor je, ako je pravi, pisanje s karakterom! A Zoran Žmirić, zvani Gand (još je bio Gandalf kad sam ga upoznao, ali je Alfa negdje putem izgubio), nije ništa ako nije karakter. Uzmite ovu knjigu i otvorite je bilo gdje pa pročitajte pet-šest redaka, makar jednu repliku. Možda nećete odmah shvatiti gdje ste upali, možda nećete ni razumjeti sve o čemu se govori (skrinšotovi? spam? Wolfenstein? RPG? multimedia log?), ali čut ćete glas. Glas koji više ne želi gutati stvari koje mu serviraju, već želi govoriti onako kako vidi. Glas kojemu je dosta! Glas koji uzvraća udarac! Glas s karakterom. Gandov glas. Gand ne piše da bi bio duhovit. On jest duhovit, pa i kad piše. Gand ne piše da bi nas zabavio ili nam se umilio ili si pribavio neke poene. On piše jer bi puknuo kad ne bi pisao, kad ne bi lanuo o svemu što ga tišti, muči i žiga. I to je to: jedini recept kojeg hrvatski humor treba. Van sa sterilnim duhovitostima o kafićima u koje svraćaju ljudi što ne postoje! Dajte nam žive ljude, žive situaciju i, prije svega, živu muku! Nisu Smoje i Kerstner pisali najbolje TV serije zato što je dijalekt inherentno smiješan, već zato što je njihovo pisanje bilo životno: oni su svoje pleme znali u dušu; voljeli su ga i mrzili, najradije bi ga tukli dok ne prokrvari, a opet nisu mogli bez njega. Tako i Gand. Jedino što je njegovo pleme virtualno - rasut narod webaša i gamera - ali pogrešno bi mu bilo to spočitnuti. Svatko najbolje piše o onome što poznaje, a kad je nešto dobro napisano (kao što ova knjiga jest), onda i oni (mi?) izvan plemena za kratkog časa čitanja osjećaju kao da mu pripadaju, kao da s njime dijele gorak osmijeh i vesele suze. Zoran Žmirić - Gand, pionir je kvalitetnog razmišljanja o suživotu s kompjutorom u Hrvata, vaš Horacije digitalnog pakla, autor ove knjige koja je u svome srcu tužna kao najbolji vic. I smiješna kao život. Darko Macan, na Knežiji, u rano lipanjsko jutro (mcn)

- 12:00 - Komentari (3) - Isprintaj - #

četvrtak, 18.08.2005.

Stranice koje se okreću same

(Ira Levin: ROSEMARY'S BABY; Signet, 1992. (prvo izdanje 1967.)) Dogodi mi se da uzimam roman za romanom kao po pokori, načinjem ih, završim ako me baš ne ubiju, ali ne uživam, ne zabavljam se. Onda kažem sam sebi: "Eto, tako je to, razumno je da se čovjek zasiti fikcije, repetitivna jest, previše sam toga pročitao, nema tu više ništa za mene, dajte mi neke eseje, neki non-fiction!" Kod mene je uglavnom tako, ili crno ili bijelo, a i vi ste u međuvremenu pogodili kamo ovakav početak smjera. ROSEMARY'S BABY (koji, obavijestimo mlađe, nije novelizacija filma Romana Polanskog već roman po kojemu je film snimljen) možda nije velika i vječna literatura, ali je vrhunski primjerak trajne žanrovske literature. Žanrovska literatura (horor, u ovom slučaju) razlikuje se od književnosti matice samo u jednoj ili dvije stvari: ona stvarnost reducira samo na one elemente koji potenciraju atmosferu koju želi stvoriti (u ovom slučaju: jezu koju nastaje kad slutimo da se iza kulisa normalnog odvija nešto sablasnije) dok istovremeno naglašava one elemente stvarnosti na koje se oslanja kako bi u kontrastu i fantastično izgledalo fantastičnije i stvarno stvarnije. ROSEMARY'S BABY događa se sredinom šezdesetih godina (pisanje je dovršeno 1966., jedne dobre godine) i Levinov osjećaj vremena i mjesta je besprijekoran. Novine koje su se čitale, predstave koje su se gledale, odjeća koja se nosila - sve to u jednom, danas nestajućem, srednjem sloju koji balansira između današnjeg nužnog luksuza i sutrašnjeg potencijalnog bankrota - mentalitet koji je makar na površini bio tako veselo uobražen i nezabrinut uprkos svijetu koji balansira na rubu provalije ... Levinov roman smješta me točno u vrijeme poznato mi iz filmova djetinjstva i meni je kao da sam se vratio doma, u vrijeme lažno, ali barem ne ružno. Sama priča - a to je još jedna ključna riječ žanrovske literature: ništa, ni stil ni piščeva osobnost ne smiju stati na put priči! - slijedi rane mjesece braka, trudnoću i porod Rosemary Woodbridge. Naglasak na realnom čini da (pretpostavimo kako film nismo vidjeli) kroz prvo dvadeset i jedno poglavlje ne znamo je li riječ o nečemo zaista zlokobnom ili Rosemary samo sve umišlja u prenatalnom stresu. Posljednje poglavlje rasvijetljava dilemu, odlučuje i tako određuje roman kao žanrovski, ali s barem jednim izvrsnim momentom koji ROSEMARY'S BABY gura u žanrovske vrhunce. No, ono bitno - žanr ili ne žanr - jest koliko je Levin uspio ostvariti ono što je naumio? Potpuno. Nisam se ni snašao, a bio sam stotinu stranica u knjizi - malo me što zadnjih godina tako povuklo. I sad možemo reći da ja jednostavno volim žanr ili da volim šezdesete, ali ima tu nešto više: objektivno majstorstvo zanata. Kad Levin piše, niti jedna riječ nije potrošena uzalud, niti jedna scena ne vrluda, niti jedan lik, redak dijaloga ili detalj nisu tu iz ćefa. ROSEMARY'S BABY je savršena, hladno pametna, proza koji proizvodi točno željeni učinak, priča točno onakvu priču kakvu je naumila. Šteta što su takve knjige - barem u mojim rukama - sve rjeđe. (mcn)

- 23:34 - Komentari (1) - Isprintaj - #

subota, 13.08.2005.

Ne dirajte mi debeljuce!

(Alex de Campi & Igor Kordey: SMOKE #1 - Good Boys Grow Up; IDW, 2005.) Kolega Veles je djelomice u pravu u svojem prikazu: najbolji dio ovog stripa je gledati Igora Kordeja kako se gušta. Zanemarimo li jedan ili dva lista automobilske potjere u kojoj očito nije našao prevelik užitak, svaka od četrdesetak preostalih stranica ima barem jedan, a nerijetko i više detalja iz kojih se čita kako ovo nije rutinski posao, kako Kordej - i nakon skoro trideset godina u poslu - i dalje brije na težak zanat crtanja stripova. Pa mi onda bude žao što je sve to nabrijano majstorstvo u službi jedne zapravo početničke priče. Alex de Campi je britanska scenaristica kojoj je ovo jedan od prvih radova, sigurno prvi iole ambicioznije dužine. To što je Britanka svakako je plus jer anglofoni scenaristi s tog otoka dolaze - za razliku od američkih - s predznanjem koje se ne sastoji samo od stripova, sa svladanim elementarnim zanatom i s nečim što bi rekli. To što je scenaristica neću komentirati jer će me opet netko obijediti za šovinizam, ali sigurno joj nije naudilo što je bila rijetko žensko u momačkome klubu (jebome, ipak sam skomentirao). De Campi, da pobjegnem ja na bitno, nije nekompetentna - scene relativno jasno teku, dijalozi nisu sami klišeji (iako ih se nađe, pogotovo u prepirkama bivših ljubavnika), karakterizacija je karikaturalna ali okej - no svi trikovi ni šok-tehnika (ako ikoga više šokira budući britanski kralj prikazan kao kretenoidni nafiksani razvratnik) ne prikrivaju činjenicu kako je priča SMOKEA zapravo plitka. SMOKE je smješten u doglednobuduću Britaniju gdje se neki političari ganjaju oko vlasti, a državni plaćeni ubojica, albino momče po imenu Rupert Cain, počinje za svoj račun istraživati tko mu je koknuo bivšeg pretpostavljenog, ujedno i oca njegove bivše ljube. Plus neka novinarka nešto hoće. Kao što vidite: jednostavno, čak bi i Hollywood mogao shvatiti tu premisu. No onda ju je Campi (je l' se tako zvao cucak u nekoj našoj dječjoj TV-seriji?) pokušala zamaskirati kvazi-angažiranom kritikom političara, buržoazije i medija (platinaste voditeljice - ne'š ti teške mete; predsjednik OPEC-a mora ženi kupiti masu torbica - ooo, žestoko!) i gomilom pričanja. A spomenuo sam kako Kordej dobro crta (u pročišćenoj, skicoznijoj varijanti svoga stila) - ta zar ga nije onda grijeh trošiti na beskrajna blebetanja koja su se mogla riješiti u tri rečenice, na scene režirane kao da su pisane za starog crtača radio-drama, Stevea Dillona? Campi tom pretencioznošću zapravo potkopava sama sebe. Dok je SMOKE mogao biti jedan lijepi i blagofuturistički update na filmove kakve je Michael Caine snimao u šezdesetima, Campi se nije usudila držati pulpa, smatrajući valjda kako mora biti aktualna i britka, provokativna, tough. I ne samo da u svemu tome nije uspjela već pulp-elementi koji su ostali sada strše poput slomljenog prsta: državni ubojica je albino?! Kao, ništa neprimjetnije nisu mogli naći? Drugi vladin ubojica u bitnu akciju kreće s hrpom nesposobnjakovića? Sam Cain koji se ponaša shizofreno - malo je hladni ubojica koji žrtvi kaže "sorry" (gotovo pa dignuto iz neke mange), malo se raspada od emocija, malo je odlučan, malo izgubljen, a sve to nakon godina SAS-treninga ...? Ne, žao mi je, Alex, ali puno si htjela, a malo toga učinila dobro. Hoćeš najveću zamjerku: na kraju prve knjige uopće mi nije bilo stalo do tvog pekmezavog protagonista, navijao sam da tvoj negativac, lord Lauderdale, zguzi njega i svakoga koga poželi, neka preuzme vlast i radi što hoće do vesele smrti u poodmakloj dobi. Možda je to generacijska stvar - slično sam se osjećao i čitajući Mievillea - a možda si jednostavno podbacila. (To je bila najveća objektivna zamjerka. Najveća subjektivna zamjerka bila je ona teroristička grupa glupih debeljuca kojima si namijenila ulogu klauna. Kao debeljuca, moram ti reći: debeljuce u pravilu nisu glupe. Nesretne su, nespretne su, ali nisu takve kakvima si ih prikazala. Kladim se da im se smiješ jer su još jedna laka meta kojoj nitko neće stati u obranu, pa ni debeljuce same, navikle na prijezir i osudu. Još jedna laka, laka meta s kojom se ni u ludilu ne možeš identificirati.) A samo lake mete si u stanju gađati, Alex, a ni njih ne uspijevaš uvijek pogoditi. Tanka si. Prozirna. (mcn) PS Full disclosure: Igora znam i radio sam s njime. Želi li netko ovaj prikaz iskonstruirati u međuscenarističku ljubomoru, neka mu je slobodno.

- 23:42 - Komentari (1) - Isprintaj - #

petak, 12.08.2005.

The Importance of Being "Great!"

(Dubravka Ugrešić: ZABRANJENO ČITANJE; Konzor & Samizdat B92, 2002.) Ne sjećam se jesam li ikada prije čitao Dubravku Ugrešić. Dok je pisala dječje knjige, mentalno sam je bio potrpao u isti koš s nekim dosadama (kad si klinac, knjige su bez pardona ili dobre ili dosadne) poput Palme Katalinić ili Sunčane Škrinjarić, jedino je pitanje jesam li to učinio nakon čitanja ili preventivno ... A onda je naglo postala popularna (negdje oko filma Štefica Cvek u raljama života, kojeg nisam gledao) pa još naglije nepopularna (da ne kažem nepodobna) te me sve to odbijalo jer u principu ne volim čitati knjige o kojima se priča pošto je tada sve drugo za dojam važnije od knjige same. Te je tako Dubravka Ugrešić ostala jedna od brojnih slijepih mrlja moje (ne)načitanosti, sve dok mi ZABRANJENO ČITANJE pred koji tjedan nije uz preporuku tutnuto u ruku. Uz preporuku tutnuto, zbog bloga odmah načeto, s užitkom dovršeno. Razina užitka bila je najniža u sredini knjige (dobro mjesto: još nas drži zalet početka, još nas vabi obećanje kraja), kada je autoričin naglasak - pardon, nisam spomenuo kako nije riječ o prozi već o knjizi ogleda - na egzilu. Egzil je, bojim se, jedna od onih tema koja je na duge staze zanimljiva samo egzilantima. Nešto slično spominje i sama Dubravka kad priča kako pisci u egzilu prestaju biti zanimljivi kad pokušaju nadrasti pridjev egzilanta i postati samo pisci i razumljivo je, naravno, da je njoj osobno ta tema središnja (je li zato u sredini knjige? Nema veze, dobro mjesto.) te joj se zato vraćala kad god bi joj se pružila prilika (ako se ne varam, ZABRANJENO ČITANJE okuplja članke objavljene gdjegdje), ali ... Ali meni bi, osobno, jedan malo duži članak o tipovima i jadima egzilanata elegantno nadomjestio opsesivno vraćanje temi. No, kako rekoh: shvaćam, ne osuđujem. U tekstovima s početka i kraja knjige, pak, Dubravka se Ugrešić bavi temom za koju nam je zanimanje zajedničko - književnošću (ili točnije: položajem književnika u suvremenoj izdavačkoj industriji) - i o kojoj itekako ima što za reći pa sam te dijelove čitao nestrpljivo, uz učestalo kimanje glavom i s već prije spomenutim guštom. Ugrešićkine (ili, radije, Dubravkine - pridjevi izvedeni iz ženskih prezimena, ma kako pravilni, uvijek mi zvuče kao pogrde) opservacije funkcioniranja Zapada su, štono bi se na tom istom Zapadu reklo, spot on. Anegdota o dvojica liječnika od kojih je posao dobio onaj koji je na pitanje "Kako si?" odgovarao s "Great!", a ne s balkanskim "Tako-tako, moglo bi i bolje!" potpuno mi je pojasnila zašto moji znanci Amerikanci (oni mlađi od pedeset) bez iznimke svrću pogled kad mene uhvati napad negativiteta i pristojno čekaju da me prođe. Njihov život ne može biti "Great!", ako svatko nije "Great!" - u neku je ruku to samoispunjujuće proročanstvo, hipnoza iz koje se ne žele probuditi (a i zašto bi htjeli?), navika koja izluđuje nas koji smo barem dio svojih formativnih godina proveli u socijalizmu. Socijalizam te načini na koji nam je oblikovao razmišljanje jesu jedna od glavnih niti Dubravkina razmišljanja. Na fatalistički me način utješila spoznaja da nisam kriv tomu što svijet gledam crno-bijelo jer eto - tako je socijalizam htio! U socijalizmu su se po diktatu znale vrijednosti, kaže Dube, znalo se što je literatura i umjetnost, a što kič i šund. Pa se onda unutar svake od tih grupica znalo tko je na vrh brda, tko se prema vrhu mrda, a tko je u podnožju s ostatkom krda. A svega toga nema u tržišnoj demokraciji u kojoj se izgnana Dubravka našla i u kojoj caruje isključivo broj prodanih primjeraka, u kojem pisac prodaje sebe a ne knjigu, u kojoj se svatko smije zvati umjetnikom jer je zazorno to demokratsko pravo ikome osporiti te gdje svatko ima jednako pravo objaviti knjigu budući da standardi kakvoće i bitnoće više ne postoje, a bestseleri nastaju na razmeđi zajedničkog nazivnika i promotivnog hira. Dubravkin grijeh, ako grijeh postoji, nije nostalgija za socijalizmom kao povijesnim procesom ili državnim uređenjem. Dubičina je nostalgija žal za jednostavnijim pravilima, istovremeno surovijim (manje mjesta na Olimpu) i manje surovim (jednom izboreno mjesto ostaje). Ona se prilagodila svijetu Zapada, uspijeva joj se s humorom okrznuti i o sebe samu, ali negdje unutra još uvijek pati što su joj lagali o budućnosti i prirodi igre. I ja je posve dobro razumijem. (mcn)

- 17:03 - Komentari (0) - Isprintaj - #

nedjelja, 07.08.2005.

Drveće bez šume

(Miljenko Jergović: GLORIA IN EXCELSIS; Europapress holding, 2005.) "Važno je ispričati priču i u njoj istinu koja će bolje zvučati od svake, pa i neznane laži", kaže Jergović na 131. stranici svoje GLORIJE pa ću pretpostaviti da mu je to moto, a možda i motor, jer u GLORIJI ima mali milijun priča - gotovo na svakoj drugoj stranici odlazimo u novu digresiju ili anegdotu - toliko priča da nam (ili meni) u jednom trenutku postane svjedeno koliko smo ih pročitali, oznojimo se (ili ja) od pomisli koliko ih tek trebamo pročitati, oko polovice se knjige prepadnemo (ja, svakako) da nam se sav taj trud na kraju neće isplatiti, da se tri traka priče i tri tisuće imena neće spojiti u cjelinu veću od vlastitih sastavnih dijelova pa ... odustanemo. Dobro je pitanje je li pošteno pisati prikaz knjige koju niste dočitali? Ali dobro je pitanje i kakvog smisla ima prikazivati Jergovića? O njemu su svi koji čitaju - a pogotovo oni koji ne čitaju - ionako stekli svoje mišljenje i teško da će ga mijenjati; evaluacija Jergovića je zaključena, a eventualna mu re-evaluacija slijedi tek posthumno. To je komotna situacija za pisca jer može više-manje raditi što želi, ali ujedno i grozna - u trenutku kada te svi prihvaćaju zdravo za gotovo, kako znati da te itko više čita, kako znati je li nova knjiga dobra po navici da je Jergović dobar (možda slaba po navici da je Jergović slab?) ili stvarno nečemu vrijedi? Tko zna muče li Jergovića ta pitanja? Neću se pretvarati da je ovaj poluprikaz ovdje zbog Jergovića, a neću se pretvarati niti da je objektivan. Moja povijest čitanja Jergovića sastoji se od tri i pol naslova: Sarajevski Marlboro sam s guštom pročitao (u Torinu, uvijek je lijepo čitati domaće pisce u tuđini), a Karivani (čitani istom prigodom) su me razočarali jer su obećali kronološku povijest jedne obitelji zlosretnika, ali to obećanje nisu ispunili već su se raspali na niz nepovezanih anegdota. Kažeš anđeo imao je solidnu prvu priču (zašto su uopće folirale kako su drame?) da bi iduće bile tako loše da sam knjigu doslovce zavitlao u drugi kraj sobe, negdje oko četvrtine. Onda sam se malo odmarao od Jergovića, nisam ga htio čitati, kao što je po sve pametnije ne tražiti prebrz susret s ljudima koji su vam digli tlak. Idući susret bio je s njegovim kapitalcem, Dvorima od oraha. Najprije sam počeo čitati ulomak u Playboyu, ali sam oko druge kartice odustao jer je zanimljiva obiteljska priča naglo krenula u raščišćavanje povijesnih odnosa i frustracija. Kako mi je odbojna ta navada hrvatske literature da, kad želi biti ozbiljna, odmah zaglibi u hrvanje s tisućljetnom patnjom umjesto da priča priču, same se knjige nisam prihvatio. Možda nepravedno, znam, ali dvaput sam je imao u ruci (vrijedi obilaziti tiskare, uvijek se na policama nađe knjiga koje je slobodno uzeti) i dvaput sam je radije poklonio nego što sam je otvorio. GLORIA IN EXCELSIS (katastrofalan naslov, inače, napravljen da bi ga zapamtio samo štreber) umnogočemu je na mene ostavila sličan dojam. Jergović se tu poduhvatio triju vremenskih razdoblja: osamnaestostoljetnog kreševskog samostana, Sarajeva za Drugog svjetskog rata i Zagreba nakon partizanskog oslobođenja, pokušavajući ne znam ni sam što. A ne znam jer ni u GLORIJI opet nema priče. Ima povijesti (na tone), ima pripovijesti (na dvije tone), ali nema priče. Najbliže priči dolazimo u sarajevskom podrumu - da je knjiga bila samo o tome možda bih je i dovršio - ali nas inače Miljenko samo guši pabircima, pročitanim, poukama. Da ne griješim dušu, Jergovićevo je pisanje bezgriješno i vrlo pitko. On zanat zna i može u nama probuditi emociju kada to poželi. Ali njegovi su naglasci očito drugdje no što bih ja želio da budu. Dok su meni važni likovi i ono što ih ranjava, Miljenku je važna načitanost i važno mu je da mu rečenice zvuče kao unaprijed ispolirani citati. A ne može se, mislim, dobar roman slagati od aforizama, ni od pabiraka. Kad čitam dobar roman (iako se čitatelji ovog bloga s pravom pitaju čitam li ja ikada išta dobro), onda me to potakne da poželim pisati, ponekad i da prestanem. To se zove "zavist na djelo". Dok sam čitao GLORIJU, nisam poželio "napisati nešto takvo". Poželio sam pročitati novine i kronike koje je Jergović čitao kako bi se informirao za svoju knjigu, poželio sam preskočiti posrednika i poći izravno izvoru zanimljivosti. Što knjigu o kojoj razgovaramo (a gvirnuo sam joj i na kraj, da ne pomislim kako sam neki bitan rasplet propustio) čini zapravo ... izlišnom. (mcn)

- 12:29 - Komentari (27) - Isprintaj - #

subota, 06.08.2005.

Biste li mazili krila ženi-govnovalju?

(China Mieville: PERDIDO STREET STATION; Pan Books, 2000.) Ovo je, zapravo, jedna vrlo tanka knjiga. Što može zvučati čudno s obzirom da je riječ o čudovištu od osamstotinjak stranica, ali mi je točno takav dojam ostao kad sam je - nakon mjeseci patnje - konačno zatvorio. Nakon što je (ovdje prikazani) KING RAT već djelovao poput stripa kojeg je Mieville (i sam nekada crtač koji je jedan od svojih stripova, koliko vidim, uvrstio u nadolazeću zbirku kraćih radova) mislio nacrtati ali nije, PERDIDO STREET STATION doima se poput stripa kojeg je zamislio pa se - prestrašio. Jer New Crobuzon - viktorijanski London kako ga zamišlja suvremeni mozak odgojen na zasadima subkultura - vizualan je zadatak samo za najbolje crtače. Što Mieveille nije, nagađam, kad se već radije prihvatio pisanja. I onda, nagrizan tim porazom svoje crtačke vještine (konstruiram ja dalje), naš li ga China zapne sve to nadoknaditi verbalnim spektaklom i mi dolazimo do prvog lakmus-testa kojim se određuje hoćete li postati zaljubljenik njegova svijeta ili nećete. Ili će vas oduševiti kako je sve to "lijepo napisano", kako je čitav svijet Novog Crobuzona divno zamišljen i kako Mieville ima "bogatu maštu", ili će vam - kao meni - cijelo to razvlačenje biti dozlaboga dosadno. S obzirom kako sam u prikazu KING RATA najavio da ću se Mievillom temeljitije pozabaviti povodom njegova najavljenog dolaska u Zagreb (od 2006. ništa, možda u 2007.), nisam od PERDIDA smio odustati - kao što bih inače - nakon stotinjak stranica. Ali mi se kosa dizala od nedogađanja! Mieville je očaran svojom izmišljotinom te nas, umjesto da nas u čudesa uvuče dobrom pričom, iz poglavlja u nepotrebno poglavlje pokušava uvjeriti kako je grad gadan, kako je svaki lik moralno sumnjiv te kako je svaka birtija opskurnija i opasnija od prethodne, do tada najopskurnije i najopasnije (a opet je naš protagonist u svima njima doma). Učinak toga je dvojak: da birtije, kvartove te (kasnije, kad ih bude više) likove prestajemo međusobno razlikovati, da nam od općeg sivila bude svejedno na kojoj nevidljivoj nijansi China insisitira; a također se ne možemo (ili barem ja) oteti utisku kako se China na literarnoj razini ponaša poput tinejdžera koji se tek odnedavno odvažio sam poći u veliki grad, kojeg su tamo prihvatile kojekakve skupinice iz polusvijeta te koji je pomislio kako je konačno našao mjesto kojemu pripada pa sada veliča njegovu opakost (jer je time i sam jači), a ujedno i svoju vještinu uklapanja u svaku kaljužu. Kao da se u kaljužu teško uklopiti - samo stoj mirno i njezine će te dubine uvijek rado prigrliti. Dodajmo u to likove koji su svi samozvani buntovnici, otpadnici i revolucionari za koje imam osjećaj da Mieville misli kako su cool, dok su meni njihove bune jalove, njihovo otpadništvo bijeg od odgovornosti, njihovi stavovi balava poza ... Dodajmo u to onaj sumnjivi ljevičarski moral po kojem vlada mora biti bez pardona pokvarena, a policajci legitimna žrtva odstrijela bez i jedne puštene suze ... Dodajmo tu filozofiju koja si uzima pravo autoritet kritizirati, a ne nuditi alternativu ... Ne znam, možda starim i sve više naginjem u desno, ali takve mi je stavove sve teže prihvaćati zdravo za gotovo. Sloboda da se radi što god hoće, bez obzira na posljedice, nije sloboda - to je oholo odbijanje odrastanja. Na slobodu se nema pravo, sloboda se kupuje žrtvom i zaslužuje radom. Ali dobro, neka su Chinini likovi takvi kakvi jesu (tko zna, možda je on zamislio ironijski odmak, samo ga nije uspio prenijeti?), neka i gomila te velike, suvišne riječi kako god želi, ali neka mi barem ispriča priču, po mogućnosti dobru. Može li to China? Po svemu sudeći, ne može. Ne zna. Njemu je priča i dalje - kao u KING RATU, kao u holivudskim blokbasterima ili lošim stripovima - postaviti opasnost i pustiti junake da joj traže slabu točka do spektakularnog kraja. Al' to je kita, a ne priča! PERDIDO STREET STATION ima izliku za priču - lov na čudovišta - ali priče nema! Jer našim se junacima svašta dešava (i vrlo sporo: po par poglavlja prođe, a da se nisu na krov popeli), ali oni se ne mijenjaju. Oni su uvijek u pravu, oni koji su protiv njih su uvijek u krivu i oni iz knjige isteturaju (osim možda Yaghareka) a da ništa pod Bogom nisu naučili ni shvatili, glupi kao što su bili kada su u nju ušli. Fuj! (Digresija: Tko zna zašto, ali počeo sam čitati PERDIDO uvjeren da je riječ o SF-u, jer su ukrasi tu: svijet koji je na pragu modernog, puno pričanja o znanosti, neki drukčiji hibridi i rase ... Tako da mi je, bedaku, dugo trebalo da skužim kako je riječ o fantasyu. Kojeg ne volim. Što treba znati prije no nastavim.) Zašto ne volim (loš) fantasy? Jer ne igra pošteno. Jer igra "tenis sa spuštenom mrežom", štono bi rekao Gregory Benford. Jer je u njemu moguće sve što se autoru sprdne, a ako bi čitalac neka pravila igre - žao mi je, srećo! Te me proizvoljna logika tog lijenog žanra dodatno iritirala u PERDIDO STREET STATIONU. Dobro: našem "junaku", Isaacu, dolazi pticoliki tip kojem su odrezali krila, e ne bi li mu ovaj smislio nova. Loše: u tom istom svijetu kaleme ljude na parne strojeve i ovi žive - u čemu je, pobogu, problem s kalemljenjem krila? Dobro: China shvaća pitanje i poteže nekakvu teoriju kako je lakše nakalemiti krila nekome tko ih nikad nije imao no kalemiti drukčija krila onome tko ih je prije imao. Loše: teorija je u kiti, jer - čak i da je progutamo - ima u gradu još pticolikih garuda, a i gamadi koja bi odstrijelila koju za šaku zlata pa eto para rezervnih krila, prirodne smrti da i ne spominjemo. Ali ne, po tom su pitanju naglo svi moralni te ga nitko i ne postavlja ... Idemo dalje: 'ajde što je protiv čudovišta prvo poslan Tkalac (pokušavam ne pokvariti čitanje onome tko još nije), ali čemu je služila i što je mislila postići ona flotila letećih dvobića, osim ako nije zamišljena samo kao još jedan ukras za izazivanje divljenja Mievillovoj nepresušnoj i - o tako čudesnoj - uobrazilji? I tako dalje, i tako dalje ... Ja volim kad priča slijedi svoju logiku, kad čitatelj ima poštene izglede nadmetati se s piscem, kad pisac pobjeđuje tek ako je uspio nadigrati čitatelja bez varanja. A Mieville vara stalno: ubacuju što mu se sviđa, mijenja pravila, sjeća se nečega što nam je zaboravio reći. I moje zanimanje sukladno tome kopni. Likovi od kartona, koji uvijek reagiraju (i svi zajedno) s predvidljivim i osnovnim emocijama, dijalozi koji su dosadni i prepuni klišeja, psihologija koji je nategnuta, filozofija koja uopće ne piju vodu, kraj koji je otvoren kao da bi mi se uopće dalo čitati nastavak ... Ne, me old China, KING RAT sam ti oprostio na mladost, a ti si samo postao još naporniji pa ni THE SCAR nisam mogao čitati dalje od 300 stranice ... Bojim se da smo nas dvojica ovdje završili. Što Mieville, dakako, neće ni primijetiti. Njegov svijet opčinjava i privlači sve više onih koji se u njemu prepoznaju ili koji bi tamo voljeli živjeti, a kako je to stara odrednica uspjeha SF ili fantasy serija, ne dvojim da će mu popularnost i dalje rasti. Ja mogu tu gunđati nad vremenom koje nagrađuje blještavilo nad suštinom, ali znam da nikoga tko poželi svoje slobodno vrijeme provesti u velegradu nastanjenom ženama s glavama govnovalja, ljudolikim kaktusima, vodenjacima iz ruskih bajki u štrajku, oživjelim hrpama starih strojeva, revolucionarima u mesnicama, ambasadorima pakla i raznim drugim lijepim slikama, znam da ih od te zabave neću moći odvratiti. (mcn)

- 14:32 - Komentari (3) - Isprintaj - #