(Ira Levin: ROSEMARY'S BABY; Signet, 1992. (prvo izdanje 1967.))
Dogodi mi se da uzimam roman za romanom kao po pokori, načinjem ih, završim ako me baš ne ubiju, ali ne uživam, ne zabavljam se. Onda kažem sam sebi: "Eto, tako je to, razumno je da se čovjek zasiti fikcije, repetitivna jest, previše sam toga pročitao, nema tu više ništa za mene, dajte mi neke eseje, neki non-fiction!" Kod mene je uglavnom tako, ili crno ili bijelo, a i vi ste u međuvremenu pogodili kamo ovakav početak smjera.
ROSEMARY'S BABY (koji, obavijestimo mlađe, nije novelizacija filma Romana Polanskog već roman po kojemu je film snimljen) možda nije velika i vječna literatura, ali je vrhunski primjerak trajne žanrovske literature. Žanrovska literatura (horor, u ovom slučaju) razlikuje se od književnosti matice samo u jednoj ili dvije stvari: ona stvarnost reducira samo na one elemente koji potenciraju atmosferu koju želi stvoriti (u ovom slučaju: jezu koju nastaje kad slutimo da se iza kulisa normalnog odvija nešto sablasnije) dok istovremeno naglašava one elemente stvarnosti na koje se oslanja kako bi u kontrastu i fantastično izgledalo fantastičnije i stvarno stvarnije.
ROSEMARY'S BABY događa se sredinom šezdesetih godina (pisanje je dovršeno 1966., jedne dobre godine) i Levinov osjećaj vremena i mjesta je besprijekoran. Novine koje su se čitale, predstave koje su se gledale, odjeća koja se nosila - sve to u jednom, danas nestajućem, srednjem sloju koji balansira između današnjeg nužnog luksuza i sutrašnjeg potencijalnog bankrota - mentalitet koji je makar na površini bio tako veselo uobražen i nezabrinut uprkos svijetu koji balansira na rubu provalije ... Levinov roman smješta me točno u vrijeme poznato mi iz filmova djetinjstva i meni je kao da sam se vratio doma, u vrijeme lažno, ali barem ne ružno.
Sama priča - a to je još jedna ključna riječ žanrovske literature: ništa, ni stil ni piščeva osobnost ne smiju stati na put priči! - slijedi rane mjesece braka, trudnoću i porod Rosemary Woodbridge. Naglasak na realnom čini da (pretpostavimo kako film nismo vidjeli) kroz prvo dvadeset i jedno poglavlje ne znamo je li riječ o nečemo zaista zlokobnom ili Rosemary samo sve umišlja u prenatalnom stresu. Posljednje poglavlje rasvijetljava dilemu, odlučuje i tako određuje roman kao žanrovski, ali s barem jednim izvrsnim momentom koji ROSEMARY'S BABY gura u žanrovske vrhunce.
No, ono bitno - žanr ili ne žanr - jest koliko je Levin uspio ostvariti ono što je naumio? Potpuno. Nisam se ni snašao, a bio sam stotinu stranica u knjizi - malo me što zadnjih godina tako povuklo. I sad možemo reći da ja jednostavno volim žanr ili da volim šezdesete, ali ima tu nešto više: objektivno majstorstvo zanata. Kad Levin piše, niti jedna riječ nije potrošena uzalud, niti jedna scena ne vrluda, niti jedan lik, redak dijaloga ili detalj nisu tu iz ćefa. ROSEMARY'S BABY je savršena, hladno pametna, proza koji proizvodi točno željeni učinak, priča točno onakvu priču kakvu je naumila.
Šteta što su takve knjige - barem u mojim rukama - sve rjeđe.
(mcn)
Post je objavljen 18.08.2005. u 23:34 sati.