Blogov kolac
petak, 12.08.2005.
The Importance of Being "Great!"
(Dubravka Ugrešić: ZABRANJENO ČITANJE; Konzor & Samizdat B92, 2002.)Ne sjećam se jesam li ikada prije čitao Dubravku Ugrešić. Dok je pisala dječje knjige, mentalno sam je bio potrpao u isti koš s nekim dosadama (kad si klinac, knjige su bez pardona ili dobre ili dosadne) poput Palme Katalinić ili Sunčane Škrinjarić, jedino je pitanje jesam li to učinio nakon čitanja ili preventivno ... A onda je naglo postala popularna (negdje oko filma Štefica Cvek u raljama života, kojeg nisam gledao) pa još naglije nepopularna (da ne kažem nepodobna) te me sve to odbijalo jer u principu ne volim čitati knjige o kojima se priča pošto je tada sve drugo za dojam važnije od knjige same. Te je tako Dubravka Ugrešić ostala jedna od brojnih slijepih mrlja moje (ne)načitanosti, sve dok mi ZABRANJENO ČITANJE pred koji tjedan nije uz preporuku tutnuto u ruku. Uz preporuku tutnuto, zbog bloga odmah načeto, s užitkom dovršeno. Razina užitka bila je najniža u sredini knjige (dobro mjesto: još nas drži zalet početka, još nas vabi obećanje kraja), kada je autoričin naglasak - pardon, nisam spomenuo kako nije riječ o prozi već o knjizi ogleda - na egzilu. Egzil je, bojim se, jedna od onih tema koja je na duge staze zanimljiva samo egzilantima. Nešto slično spominje i sama Dubravka kad priča kako pisci u egzilu prestaju biti zanimljivi kad pokušaju nadrasti pridjev egzilanta i postati samo pisci i razumljivo je, naravno, da je njoj osobno ta tema središnja (je li zato u sredini knjige? Nema veze, dobro mjesto.) te joj se zato vraćala kad god bi joj se pružila prilika (ako se ne varam, ZABRANJENO ČITANJE okuplja članke objavljene gdjegdje), ali ... Ali meni bi, osobno, jedan malo duži članak o tipovima i jadima egzilanata elegantno nadomjestio opsesivno vraćanje temi. No, kako rekoh: shvaćam, ne osuđujem. U tekstovima s početka i kraja knjige, pak, Dubravka se Ugrešić bavi temom za koju nam je zanimanje zajedničko - književnošću (ili točnije: položajem književnika u suvremenoj izdavačkoj industriji) - i o kojoj itekako ima što za reći pa sam te dijelove čitao nestrpljivo, uz učestalo kimanje glavom i s već prije spomenutim guštom. Ugrešićkine (ili, radije, Dubravkine - pridjevi izvedeni iz ženskih prezimena, ma kako pravilni, uvijek mi zvuče kao pogrde) opservacije funkcioniranja Zapada su, štono bi se na tom istom Zapadu reklo, spot on. Anegdota o dvojica liječnika od kojih je posao dobio onaj koji je na pitanje "Kako si?" odgovarao s "Great!", a ne s balkanskim "Tako-tako, moglo bi i bolje!" potpuno mi je pojasnila zašto moji znanci Amerikanci (oni mlađi od pedeset) bez iznimke svrću pogled kad mene uhvati napad negativiteta i pristojno čekaju da me prođe. Njihov život ne može biti "Great!", ako svatko nije "Great!" - u neku je ruku to samoispunjujuće proročanstvo, hipnoza iz koje se ne žele probuditi (a i zašto bi htjeli?), navika koja izluđuje nas koji smo barem dio svojih formativnih godina proveli u socijalizmu. Socijalizam te načini na koji nam je oblikovao razmišljanje jesu jedna od glavnih niti Dubravkina razmišljanja. Na fatalistički me način utješila spoznaja da nisam kriv tomu što svijet gledam crno-bijelo jer eto - tako je socijalizam htio! U socijalizmu su se po diktatu znale vrijednosti, kaže Dube, znalo se što je literatura i umjetnost, a što kič i šund. Pa se onda unutar svake od tih grupica znalo tko je na vrh brda, tko se prema vrhu mrda, a tko je u podnožju s ostatkom krda. A svega toga nema u tržišnoj demokraciji u kojoj se izgnana Dubravka našla i u kojoj caruje isključivo broj prodanih primjeraka, u kojem pisac prodaje sebe a ne knjigu, u kojoj se svatko smije zvati umjetnikom jer je zazorno to demokratsko pravo ikome osporiti te gdje svatko ima jednako pravo objaviti knjigu budući da standardi kakvoće i bitnoće više ne postoje, a bestseleri nastaju na razmeđi zajedničkog nazivnika i promotivnog hira. Dubravkin grijeh, ako grijeh postoji, nije nostalgija za socijalizmom kao povijesnim procesom ili državnim uređenjem. Dubičina je nostalgija žal za jednostavnijim pravilima, istovremeno surovijim (manje mjesta na Olimpu) i manje surovim (jednom izboreno mjesto ostaje). Ona se prilagodila svijetu Zapada, uspijeva joj se s humorom okrznuti i o sebe samu, ali negdje unutra još uvijek pati što su joj lagali o budućnosti i prirodi igre. I ja je posve dobro razumijem. (mcn) |