Blogov kolac
utorak, 30.08.2005.
Tko je ovdje kreten?
(Edo Popović: DEČKO, DAMA, KRETEN, DROT; Europapress holding, 2005.)Ili je lud Edo Popović, ili sam lud ja! (Ne treba glasati, hvala. Zaista ne treba, spustite ruke ...) U čemu je, dakle, problem? Pa, počnimo od naslova, koji ima prepoznatljiv ritam (kao Tinker, Tailor, Soldier, Spy recimo) i jasno određenje. Kad gledamo film koji se nekako tako zove - Kuhar, njegova žena, njezin ljubavnik i lopov recimo - onda s pravom očekujemo i uglavnom dobijemo priču u kojoj su titularni likovi ujedno i protagonisti. Ali ne i kod Ede! Iako nas naslov uvjerava u postojanje četiriju likova, a stražnja ih korica čak i nabraja, Edo ih u romanu uredno ima - tri! Sad, može se tu diskutirati. Prema korici stražnjoj četiri su naslovna lika bivši BBB-ovac (Dečko zbrinut), ukrajinska kurba (i Dama na mjestu), sitni kriminalac u usponu (Kreten, pretpostavimo) i neki sjebani lijevi policajac (haj'mo reć' Drot). Na trenutak sve, je li, štima. Onda počnemo čitati knjigu i vidimo kako je zamišljena tako da se ich-forma, pripovjedačko prvo lice, od poglavlja do poglavlja prebacuje nekom od nabrojenih likova. Pošteno! Kužimo igru i voljni smo je igrati. Nakon nekog vremena primijetimo odsutnost kriminalčeva glasa, a na pola smo knjige sigurni da neće ni progovoriti. Sad smo zbunjeni, a pojava patrolnog policajca s trešnjevačkog placa nimalo ne rješava stvar. Jer, taj je policajac, kao prvo, i Kreten i Drot pa sad imamo dva pandura koji se uzajamno natječu za dvije posljednje uloge, no drugi je problem još i veći: patroldžija se pojavljuje u dva ništavna polupoglavlja, ne učini ništa i - da se mene pita - uopće ne zaslužuje da o njemu raspravljamo kao o liku. Ja ga, na svoju savjest, križam i to me ostavlja s tri glasa ( o tom-potom) i tri lika u knjizi koja mi je obećala četiri. A od preostala tri lika i uloga Dečko mi je pomalo upitna. Njemu je dano prvo poglavlje - time je potcrtan kao bitan - te je najuvjerljivije opisan. U jednom času mu je pridodan i poetski moment potrage za vlasnicom slučajno kupljenih cipela i onda - ništa ... Kad ljubavna aferica Dame i Drota (Kretena?) zasjeni sve ostalo, Dečko se strmoglavljuje na bezveznu sporednu ulogu pa čak i na gore od toga: na piščevu skretnicu radnje u času kad mu ponestane uvjerljivih rješenja i kad svoju skicu luzerskog sloja Zagreba odluči začiniti, zadramiti, unapetiti ubojstvom. Kad usere, drugim rječima, motku. Ubojstvo nije zajebancija. To jest, može biti, u prikladnom žanru, ako se stvari dobro postave. No, ako Popović knjigu postavi tako da se ova čita kao laganini svakodnevnijada na tragu češko-srpskih filmova, tada tarantinovska olfa-cool scena upada s ganom u birc ne funkcionira. Na stranu što je neuvjerljivo odrađena i loše uvedena - osnovna je boljka tih pucnjeva što simboliziraju piščevu nemoć da se iz vlastite priče izvuče u ključu u kojem ju je započeo. Ti metci nisu trebali ni biti ispaljeni u krimose, već u roman, da ga riješe muka. Popović me na trenutke zna zabljesnuti krasnom rečenicom ili zapažanjem. Oči zlostavljane djece u vojsci i policiji, "cipelice pokraj kreveta nekog papka", sjajna (iako neprovediva) zamisao narkokomunizma, podjela zatvorenika na deset posto onih koji su zaglavili za svoj račun i devedeset posto stoke koja guli dug nekoga drugog, rasprava o tome gdje je i što pravi zatvor, značke utaknute u čelo ... Popović je pisac, ne sumnjam, ali Popović je lijeni pisac. On dobro zamisli, ali nema volje ni likovima podariti dovoljno različite glasove (ova tri koja imamo - Dečko, Dama i Drot - svi zvuče isto), ni rasplesti niti koje je upleo (ona potraga s cipelicama namrtvo staje kad Dama odrekne da su njene), ni završiti knjigu nečim jačim od slabačkog uvođenja autora (Što je to trebalo biti? Isprika tipa "nisam ja kriv, sve je baš tako bilo"?). Ako me i podsjećanje na DEČKA, DAMU ... ljuti, onda je to zato što sam se bio ponadao, zaista sam se prvih stotinjak stranica nadao kako sam našao suvremeni domaći roman koji će me razveseliti. A na kraju sam ostao s knjigom koja ima tri lika, a četiri imena na naslovnici i nejasnim osjećajem kako je Kreten nitko drugi do - čitatelj. (mcn) |