(Oto Oltvanji: CRNE CIPELE; Samizdat B92, 2005.)
Priznajem kako sam slabo načitan u žanru "reš" detektivske proze koji je očit obrazac na kojem je Oto Oltvanji ustrojio CRNE CIPELE. Sve što znam - premda mi neka sabrana djela klasika žanra stoje na polici i sa ciničnim me smiješkom podsjećaju na propust - dolazi iz drugorazrednih izvora: pastiša i parodija, filmskih obrada, stripova koji su preuzeli frajersku "ja" naraciju ... Te kad sudim Otu onda mu i ne mogu suditi po uzorima koje je pokušao dostići (ili im se samo pokloniti), već eventualno mogu procijeniti kako se snašao u društvu sebi sličnih epigona.
I aj'mo reć' da je to učinio okej. CRNE CIPELE imaju - pored obaveznih tropa batina koje protagonist popije, najbolje ribe koju potuca i izdaje koja mu se dogodi od nekoga bliskog - onaj fini štimung posrnuloga svijeta koji je odraz našega u prljavom staklu, u kojem lova, moć i seks zaista pokreću sve, a "the action never pauses to take an insightful breath". Uzeo sam u ruke Ota i završio ga bez napora; nije me oborio s nogu i nije baš da ga nisam mogao ispustiti iz ruku (stigao sam i ručati i odrijemati i s pola oka gledati Van Helsinga na monitoru), ali nisam se na kraju ni razočarao.
CRNE CIPELE nisu roman bez falinke, da se razumijemo. Dogodilo im se par puta - zato što žanr zahtijeva ili zato što je Oto malo previše htio? - da mi zaista ne bude stalo tko koga i zašto progoni, da sam se izgubio u strankama i frakcijama koje razvaljuju vrata, vitlaju pištoljima i upucavaju jedni druge. Pustio sam ih tada da rade što hoće, računajući da će na kraju i tako preživjeti tek onaj čiju ću verziju prihvatiti kao istinu. U "reš" prozi i tako nije bitan zaplet. Bitno je da teče, bitan je junak i bitno je što mu se vrzma po glavi.
I tu je Oto napravio dobar posao, možda posve originalan trik: detektiv Bruno Kostić s početka priče se relativno brzo (otprilike kad nam pastiš dosadi) pokaže kao oživljena uobrazilja pravog protagonista. Kad taj nedektivski lik naslijedi komplet Brunovih žanrovskih problema, priča poskoči u zanimljivosti i ... i ja bih tu zapravo stao. Objašnjenje kako se i zašto (kad bolje razmislim, nisam uopće siguran je li "zašto" ikad zapravo objašnjeno) Marjan našao u ulozi Brune bilo mi je manje bitno od njegove situacije, a preostali elementi fantastike (Miljevački vuk, telepatski blizanci) mi nisu smetali (jer fantastiku volim), ali mi se nisu činili ni pretjerano bitnima.
No, naravno, da je priča ostala samo na pitanjima identiteta i razmeđe stvarnog i snova, imali bismo Waltera Mittya, ne Mikea Hammera. A Oto je htio - ili morao? - pisati žanr pa ga je napisao, sa svim nužnim posvetama, s dobro odrađenim uglavljivanjem žanrovskoga zapleta u dnevnopolitičku stvarnost Srbije devedesetih godina prošlog stoljeća, s prenatrpanim zapletom, znatnom jezičnom vještinom (koja ponekad poklekne pod engleskim terminima ili konstrukcijama rečenice) i dovoljno ljubavi da nas prenese kroz stotinu i pedeset natrpanih, nabrijanih stranica.
Sve u svemu, okej. I Oto sad ima dva izbora: ili da odahne što je odradio žanrovski zaljubljenički dug pa da svoj dar zapažanja i pripovijedanja usmjeri na nešto vlastito ili da - kao što završetak CRNIH CIPELA daje naslutiti - pustolovine Brune Kostića pretvori u seriju. U oba slučaja, nadam se da iduću knjigu nećemo dugo čekati jer bi - bez obzira na odabrani smjer - po pokazani potencijal najkobnija bila autorska stanka.
(mcn)
Post je objavljen 24.08.2005. u 11:49 sati.