Blogov kolac
nedjelja, 07.08.2005.
Drveće bez šume
(Miljenko Jergović: GLORIA IN EXCELSIS; Europapress holding, 2005.)"Važno je ispričati priču i u njoj istinu koja će bolje zvučati od svake, pa i neznane laži", kaže Jergović na 131. stranici svoje GLORIJE pa ću pretpostaviti da mu je to moto, a možda i motor, jer u GLORIJI ima mali milijun priča - gotovo na svakoj drugoj stranici odlazimo u novu digresiju ili anegdotu - toliko priča da nam (ili meni) u jednom trenutku postane svjedeno koliko smo ih pročitali, oznojimo se (ili ja) od pomisli koliko ih tek trebamo pročitati, oko polovice se knjige prepadnemo (ja, svakako) da nam se sav taj trud na kraju neće isplatiti, da se tri traka priče i tri tisuće imena neće spojiti u cjelinu veću od vlastitih sastavnih dijelova pa ... odustanemo. Dobro je pitanje je li pošteno pisati prikaz knjige koju niste dočitali? Ali dobro je pitanje i kakvog smisla ima prikazivati Jergovića? O njemu su svi koji čitaju - a pogotovo oni koji ne čitaju - ionako stekli svoje mišljenje i teško da će ga mijenjati; evaluacija Jergovića je zaključena, a eventualna mu re-evaluacija slijedi tek posthumno. To je komotna situacija za pisca jer može više-manje raditi što želi, ali ujedno i grozna - u trenutku kada te svi prihvaćaju zdravo za gotovo, kako znati da te itko više čita, kako znati je li nova knjiga dobra po navici da je Jergović dobar (možda slaba po navici da je Jergović slab?) ili stvarno nečemu vrijedi? Tko zna muče li Jergovića ta pitanja? Neću se pretvarati da je ovaj poluprikaz ovdje zbog Jergovića, a neću se pretvarati niti da je objektivan. Moja povijest čitanja Jergovića sastoji se od tri i pol naslova: Sarajevski Marlboro sam s guštom pročitao (u Torinu, uvijek je lijepo čitati domaće pisce u tuđini), a Karivani (čitani istom prigodom) su me razočarali jer su obećali kronološku povijest jedne obitelji zlosretnika, ali to obećanje nisu ispunili već su se raspali na niz nepovezanih anegdota. Kažeš anđeo imao je solidnu prvu priču (zašto su uopće folirale kako su drame?) da bi iduće bile tako loše da sam knjigu doslovce zavitlao u drugi kraj sobe, negdje oko četvrtine. Onda sam se malo odmarao od Jergovića, nisam ga htio čitati, kao što je po sve pametnije ne tražiti prebrz susret s ljudima koji su vam digli tlak. Idući susret bio je s njegovim kapitalcem, Dvorima od oraha. Najprije sam počeo čitati ulomak u Playboyu, ali sam oko druge kartice odustao jer je zanimljiva obiteljska priča naglo krenula u raščišćavanje povijesnih odnosa i frustracija. Kako mi je odbojna ta navada hrvatske literature da, kad želi biti ozbiljna, odmah zaglibi u hrvanje s tisućljetnom patnjom umjesto da priča priču, same se knjige nisam prihvatio. Možda nepravedno, znam, ali dvaput sam je imao u ruci (vrijedi obilaziti tiskare, uvijek se na policama nađe knjiga koje je slobodno uzeti) i dvaput sam je radije poklonio nego što sam je otvorio. GLORIA IN EXCELSIS (katastrofalan naslov, inače, napravljen da bi ga zapamtio samo štreber) umnogočemu je na mene ostavila sličan dojam. Jergović se tu poduhvatio triju vremenskih razdoblja: osamnaestostoljetnog kreševskog samostana, Sarajeva za Drugog svjetskog rata i Zagreba nakon partizanskog oslobođenja, pokušavajući ne znam ni sam što. A ne znam jer ni u GLORIJI opet nema priče. Ima povijesti (na tone), ima pripovijesti (na dvije tone), ali nema priče. Najbliže priči dolazimo u sarajevskom podrumu - da je knjiga bila samo o tome možda bih je i dovršio - ali nas inače Miljenko samo guši pabircima, pročitanim, poukama. Da ne griješim dušu, Jergovićevo je pisanje bezgriješno i vrlo pitko. On zanat zna i može u nama probuditi emociju kada to poželi. Ali njegovi su naglasci očito drugdje no što bih ja želio da budu. Dok su meni važni likovi i ono što ih ranjava, Miljenku je važna načitanost i važno mu je da mu rečenice zvuče kao unaprijed ispolirani citati. A ne može se, mislim, dobar roman slagati od aforizama, ni od pabiraka. Kad čitam dobar roman (iako se čitatelji ovog bloga s pravom pitaju čitam li ja ikada išta dobro), onda me to potakne da poželim pisati, ponekad i da prestanem. To se zove "zavist na djelo". Dok sam čitao GLORIJU, nisam poželio "napisati nešto takvo". Poželio sam pročitati novine i kronike koje je Jergović čitao kako bi se informirao za svoju knjigu, poželio sam preskočiti posrednika i poći izravno izvoru zanimljivosti. Što knjigu o kojoj razgovaramo (a gvirnuo sam joj i na kraj, da ne pomislim kako sam neki bitan rasplet propustio) čini zapravo ... izlišnom. (mcn) |