Blogov kolac
četvrtak, 25.08.2005.
Tjah
(Jurica Pavičić: KUĆA NJENE MAJKE; Europapress holding, 2005.)Čemu na hrvatskim knjigama služe urednici? Sudimo li po KUĆI NJENE MAJKE, četvrtom romanu Jurice Pavičića, ne služe bog zna čemu. KUĆA NJENE MAJKE čita se, naime, kao prva ruka, rukopis kojeg nitko nije ni pogledao, tekst na kojem je temeljito trebalo raditi prije no ga se pripustilo tisku. Pavičić piše kao nadareni srednjoškolac, ali ne bolje od toga. Polazna ideja je zanimljiva - svećenik se vraća u župu gdje ga čekaju dvadeset godina stari grijesi - ali mu treba stotinu stranica zalutale proze kako bi do te ideje uopće stigao. Stotinu stranica, to jest, od stotinu i pedeset što znači da skoro dvije trećine sveska čitam, a da ne znam što čitam ni zašto bi mi trebalo biti stalo. A sigurno mi ne može biti stalo do Pavičićeve proze, koja je - siromaška. On trpa opise kao da mu je netko rekao da ih u literaturi treba biti, on uvodi likove poput Filipa koji ne služe ama baš ničemu, a scene završava lažnom napetošću (kao, sve pršti od prepisane filmske drame, a onda ništa). U istom se odlomku on ne zna odlučiti vidi li se na Grozdani još da je lijepa, ili od te ljepote nije ostalo ni traga; želi li Vedrana zadržati svoj aseksualni odnos s dečkom ili joj njegova neodlučnost smeta barem onoliko koliko meni smeta Pavičićeva. Kad dođu momenti u kojima se pisac treba pokazati, ispričati događaj a ne ga prepričati, Pavičić tada pribjegne rečenici poput "sve se dogodilo pravocrtno, jednostavno i neizbježno" pa utekne, ostavljajući našoj mašti neka radi njegov pripovjedački posao. Pavičićev možda najveći grijeh jest što je uspio da mu i splitski sleng, ma kako možda točan, zazvuči umjetno i bezživotno, kao da ga je - nedajbože! - pisao kakav Purger. Ali da: umjetni likovi, umjetne njihove drame pa umjetan i govor. Negdje duboko zakopana u KUĆI NJENE MAJKE leži jedna dobra priča o, kako bi rekao Gibonni, "dvije sestre blizanke, osveti i ponosu", ali Jurica je Pavičić jednostavno nije znao ispričati direktno i snažno kako zaslužuje. Dva je puta spomenuo don Vjekinu ljubav za stare westerne, ali je se nije sjetio ni podebljati ni ironizirati nekakvim srazom u kojem bi Vjeko makar na trenutak i makar samo u svojoj glavi bio junak u tehnikoloru. Pričao je i pričao o Aničinim sektaškim vrludanjima, a da nas nije uvjerio; pretvorio je biskupa u polit-komesara jer mu se junak inače ni nakon stote stranice ne bi pokrenuo; ugnjavio me jadnog, ni krivog ni dužnog. Najbolja scena knjige nalazi se na pedeset i prvoj stranici i pripada - dakako - podzapletu. Kad Marušićevo hranjenje nepokretne supruge prispodobi misi, Pavičić se približi literaturi, na trenutak nam se učini da zna što i kako treba. A onda se opet vrati svome vrludanju i gušenju, u kojem nanovo zagubi zamisao o dobru kojeg činimo nesvjesno i zlu koje iza sebe ostavljamo u najboljoj namjeri. No sve je to, vratimo se početnome pitanju, mogao riješiti jedan dobar urednik. Jedan koji se ne bi pod knjigu samo potpisao već bi je možda i pročitao. Netko tko bi Pavičiću na vrijeme rekao "Nije ti ovo za roman, Jura. Isteši priču, spleti nit o dobru i nit o ponosu kako treba, izbaci ove gluposti, skrati na trećinu. Bit će još knjiga koje će se dijeliti uz Jutarnji list, ne moraš žuriti, važnije je za priču da bude jaka i da se pamti nego da bude gotova u subotu." Ali, to nije zapravo važno, je li? Pod pritiskom roka, književnost nije vrjednija od odrađenog novinskog članka, od nje se ne očekuje ni da bude trajnija. Čitatelj koji je KUĆOM NJENE MAJKE utukao dva sata na plaži mogao je i gore proći, ali Jurica Pavičić (kojeg sam tek ovom knjigom kušao jer, ruku na srce, gnjavili su me i njegovi novinski tekstovi) nije kod mene na kredibilitetu ništa dobio isporučivši ovakav zbrzani poluproizvod. (mcn) |