Maybe baby...

Eto, kao što već svi znaju ili neznaju iza mene je još jedan neuspješan pokušaj.
Nakon velike uvjerenosti da je " eto to to", došli su rezultati bete i opet ništa.
Dio mene se na to naravno pripremao, ali svaka negativna beta, svaki negativan test trudnoće uzme onaj dio mene koja se i nada.
Srećom u nesreći što sam vječiti realni optimista, pa nada kod mene nikada ne umire. Nadam se.
Ali i ja sam od krvi i mesa, i ja imam emocije. I ja imam i dobre i crne trenutke.
Nakon neuspjeha, kao i uvijek do sada sam nekomunikativna, nedruštvena, tmurna.
Dio obitelji ne može to shvatiti, dok moj M. to naravno razumije.
Zna da ću te dane provesti što više na poslu, a onda u samotnim šetnjama pokušavajući se "ponovno skupiti na okup".
Plakati ću u wc-u, plakati ću u autu, plakati ću u šetnji, plakati ću ako me netko išta pita.
Plakati ću na kauču gledajući televiziju, plakati ću u krevetu prije spavanja i nakon buđenja.
Ali svaki ću dan i obrisati suze i ustati.
Negdje nađem snage da nazovem doktoricu i pitam kada krećemo opet.
Koliko god doživjela razočaranja, koliko god ja patila, koliko god moje tijelo bilo iscrpljeno i umorno, koliko god sam ja luda od hormona, opet krećem jer znam da ću jednoga od ovih dana u naručju držati malo, smežurano čudo koje ćemo ja i M.stvoriti.
Tko zna možda je to ona poznata tvrdoglavost koja karakterizira sve Ovnove.

Učlanila sam se nedavno u nekoliko grupa gdje se okupljaju žene koje hodočaste doktore i bolnice iz istoga razloga kao i ja.
I ranije sam istraživala i čitala po internetu i forumima, pa sam naletila slučajno na jednu grupu.
I sad pitaju one mene da im čisto informativno dam neke detalje, koja nam je dijagnoza, gdje sam u postupku i kojem.
A mislim si ja "Ok, no frks, a čemu to?"
Kad meni žena objašnjava i ispričava se jer eto imali su neugodnih iskustava jer se ljudi priključe grupi kako bi vrijeđali i omalovažavali.
Pa ono mislim "Zar postoje toliko jadni ljudi da se toliko trude ući u neku grupu na fejsu, ili forumu da bi vrijeđali žene koje samo žele postati majke???!!!
Ono hellooooo....šta je ovaj svijet toliko otišo u k....Mislim znam da je sve u k....od države do ljudi...al opet hellllooooo!!"
Stalno se opominjem da se ne stresiram oko stvari koje ne mogu promjeniti, ali stvari koje me se tiču osobno, jako ozbiljno shvaćam pa postanem jako energična i glasna u izražavanju svojeg mišljenja. Eto takva sam. Pa bilo dobro ili loše.Slagali se sa mnom ili ne.

Grupa postoji kao mjesto gdje si žene daju savjete, preporuke, iskustva dijele, međusobno se podržavaju, međusobno tuguju, međusobno se raduju.
I mogu reći da je meni osobno pomaže.
Iako znaš da postoje žene koje se bore uz tebe i kao i ti, ne doživljavaš ih osobno.To su neke žene pod raznim nadimcima, eto kao što sam i ja vama ovdje.
Ali kada ti u grupi žene imenom i prezimenom pričaju, kada se s njima dopisuješ i postaneš bliska. E onda s njima i plačeš i smiješ se, i dajete jedne drugoj nadu.
Od kada ih svakodnevno redovno cijeli dan čitam i pišem im, shvaćam kako moje breme i moje tuge su zanemarive naspram tuđih.
Shvaćam još više da meni nije najgore, ali i da stvarno nisam sama u ovome.
Jer znam da će i one stati uz mene u trenutcima tuge, kao što i ja stanem uz njih.
Kada neka od njih podijeli pozitivan test trudnoće ili betu, od srca im čestitam i poželim da trudnoća prođe u redu i da svoje dijete drže zdravo i živo u rukama.
Dajemo jedne drugima nadu i potporu. Jer najbolje razumijemo jedna drugu. Jer sve prolazimo isto, razmišljamo o istome i težimo istome cilju.
Mnoge od njih su imale nekoliko pobačaja u raznim fazama trudnoće.
Mnoge od njih nikada nisu imale pozitivnu betu.
Mnoge od njih su pobacile.
Mnoge od njih su mlade ili starije, mršave ili punije.
Ali sve one su kao i ja. Toliko smo različite a opet iste.

Vrijeme za ispovijed.
Ono što se nikome ne usudim reći.
Ono što nikome ne mogu ispričati.
Ono što nitko od mojih prijateljica ne može razumjeti.
Zato jer nitko od njih ne zna onaj osjećaj kada želiš biti majka, a vjerovatno ne možeš.
Kada te netko upita je si li trudna više, a u tebi se sve slomi i najradije bi ih i poslala u pizdu materinu i zaplakala u isto vrijeme.
Ono kada ti na samo riječ beba dođe da plačeš.
Ne taj osjećaj ne mogu razumjeti i shvatiti moje prijateljice koju su majke.
Ne taj osjećaj ne mogu shvatiti moje prijateljice koje nisu majke. Koje i ne razmišljaju o tome da budu majke.
Taj osjećaj mogu shvatiti jedino žene koje su bile ovdje gdje sam i ja.

Sve one priče da dijete nije lako napraviti.
Da istina.
Neki se trude godinama, pa uspiju ili ne.
Neki kao moja prijateljica prvi put spava sa svojim dečkom bez zaštite pa ostane trudna.
Neki odmah osjete kada zatrudne.
Moja sestra čak i osjeti ovulaciju.
Ja nisam jedna od takvih.
Ja sam jedna od onih koja je uvijek imala "ženskih" problema.
Ona koja je imala sreću da nema redovite menstruacije i da se cijelo ljeto visi na plaži i kupa, svaki dan.
Ona koja je znala da će možda imati problema kada dođe do toga da želim dijete.
Ali tada mi je to bilo daleko.
Tada su me doktori uvjeravali da iako nemam menstruaciju, ne znači da ne ovuliram.
To je bilo tada.
Sada kada sam udana žena koja godinama pokušava ostati u blaženom stanju.
Sada sam ona žena koja se kljuka ljekovima da bi moje tijelo shvatilo ono što je glava i srce shvatilo odavno-da želim biti majka.
Sada sam jedna od onih koja sate provodi na internetu guglajući biljne ljekove i preparate, prehrane i dodatke kojima bih povećala svoje izglede da postanem majka.
Jedna sam od onih sasvim normalnih žena u čekaonici odjela Humane reprodukcije koja redovno dolazi u nadi da će doktorica reći da imam ovulaciju..da će reći da sam trudna...da će reći da je sve uredu.
Ja sam jedna od onih koja sluša priče drugih žena koje su puno duže od mene tamo, imaju puno veće probleme, možda su i pobacile koji put.
I sve mi sjedimo nadajući se istome.
One me mogu shvatiti.
One me mogu razumjeti jer su one bile na mome mjestu.

Kažu opusti se i najmanje kad očekuješ će se dogoditi.
Lako za reći ali teško za napraviti.
Kako ne pomisliti kada ću ja, kada na televiziji vidiš bebu.
Kako ne pomisliti da želiš biti majka kada se igraš sa tuđim djetetom.

Ono kada su ti suze presušile i nemaš više snage plakati.
Ono kada strepiš od dana kada ćeš opet raditi test trudnoće koji će pokazati da nisi trudna.
Ono kada si samu sebe uvjerila da žgaravica od 5 dana, par čudnih mirisa koje si osjetila a nitko drugi nije, malo bolne bradavice, su simptomi da si možda trudna.
I dalje ćeš reći sebi, ma daj briješ, ali se ipak potajno nadaš.
Ono kada ćeš reći da vjerovatno nisi trudna, a duboko u sebi se moliš da će onaj test ipak pokazati dvije crtice.
Sve to je nešto što konstantno svaki mjesec prolazimo, svaki mjesec nakon negativnog testa, svaki mjesec nakon vađenja krvi i negativne bete.
Svaki mjesec nam srce malo napukne od tuge.

Ona misao u glavi koja se javlja iznova i iznova, što ako nikada ne ostanem trudna?
Što ako silno pokušavanje, što ako sve ovo uništi odnos mene i muža?
Što ako se ja slomim?
Što ako ja nemam snage ovo prolaziti unedogled?
I pitanje najteže od svih-Što ako mi nije suđeno da budem mama?

Ne, neke osjećaje nitko ne može shvatiti.
Neke riječi i misli s nikim ne mogu biti podijeljeni.

Od zadnjega posta, nije se ništa promijenilo.
Već i ptice na grani znaju da ja i M. radimo već duže vrijeme na bebici.
Znaju da i mnoge dane već odavno gubim na odjelu Humane reprodukcije u Rijeci.
Imam osjećaj da sam već tamo pa kao doma.
Valjda je to tako kada se negdje navikneš redovno skoro svakodnevno odlaziti, čekati, sjediti i pokušati se nekako zabaviti.
To je nekako postalo vrijeme za mene, kada mogu pročitati i istraživati na internetu ili uzeti knjigu u ruke i pročitati je, nešto što nisam napravila- hm ima već jako dugooo.
Jednako tako već sam postala besramna, pa dolazim u trenirci, na što se moja sestrična jednom prilikom kada je išla sa mnom da mi radi društvo,užasnula.
"Kako možeš takva ići u bolnicu, pa tamo ima ljudi??"
"Mislim ono molim te, za poludnevno čekanje na klupi svaki dan, i praktičnost da se što prije i lakše skineš i obučeš, postaneš jako komotan i moš mislit kako ti je do sređivanja.
Molim te, pa ne idem na bal idem u bolnicu, j...mi se. Uspjeh je što se nakon svega ustanem toliko rano i dođem počešljana."
Za vas koji se zgražate kao i moja sestrična-baš me briga.
Ne, nisam prestala mariti za svoj izgled.
Dokaz tome je da se i dalje sredim i dam si truda i ljepše se našminkati kada radim s klijentima i idem na sastanke i predavanja.
Inače malo maskare uvrh glave, i živile meni traperice, trenirke i tenisice. Magični TTT. Hahahaha
Moji trenutni interesi i prioriteti u životu su sasvim drugačiji, i smatram lickanje i mickanje kako ja to kažem daleko od potrebnoga.
Nemojte kada to kažem, me zamisliti masne kose, neopranu, u poderanoj ofucanoj odjeći i sl.
Mislim nisam klošarka.
Samo nisam u modernim cipelicama, peticama, haljinicama i sl., sa ful makeupom koji je ono ko fol "nude look".
Nikada nisam bila ona koja prati trendove, nego ona koja ih stvara.
Nikada nisam bila kao svi ostali klonovi, nego u potpunosti drugačija.
Nikada nisam bila jedna od onih koja se izgubi u masi.
Ne, ja sam ona koja nosi kričavo rozu košulju u masi ljudi na predavanju.
Ja sam ona koju ne možeš, ne primjetiti.
Da, bila sam takva tada i ostala sam takva i sada.
Ja sam i ona koja u moru ozbiljnih faca, se smije jer eto, uvijek pa i sada nađem razloga za smijeh.
Ako ga ja ne mogu naći, M. će se za to pobrinuti jer zna moju tajnu- da sam jako škakljiva.SHHHH

Ja znam da ma koliko težak život bio, koliko god ja plakala u svojim trenutcima slabosti, moj M.će uvijek biti tu da me poškaklja i nasmije, da će pronaći neki način da me nasmije i oraspoloži.
I u takvim trenutcima ga najviše volim, kada mi sve krene nizbrdo.
Ma, volim ga ja i u onim sretnim i bezbrižnima.
Volim ga i kada se posvadimo, jer ja sam luda od hormona i smeta mi svaka sitnica koju je napravio ili nije napravio.
Ali puno više ga volim kada ode sa mnom u bolnicu, ne zato jer mora nego samo zato da mi radi društvo, iako mu ja kažem da ne treba i iako znam da će mu biti užasno dosadno.

Nakon skoro svakodnevnoga hodočašćenja u bolnicu, kada ti skoro postane domaća atmosfera jer već i znaš sve ženskice koje hodočaste s tobom, kada više nemaš srama, pa se čak i koji put zaboraviš obrijati jer je i tebi sad svejedno kao i njima jel imas malo dlakave noge i micicu il ne, dođe ti i da napraviš pauzu od svega.

Srećom da postoje male pauze između postupaka, pa uspiješ i odmoriti i mozak na pašu.
A opet to je i vrijeme čekanja.
Čekanje na ultimativnu sreću koju želiš i nadaš se, ona male dvije crtice na testu.
Ili još jedno razočaranje kada pokaže samo jednu.

Ona ista gore spomenuta sestrična, koja je kritizirala moj bolnica look isto tako uporno tvrdi da sam jako negativna jer sam suzdržana u emocijama.
Pitam se kakva bi ona bila, nakon silnih testova na trudnoću koji su pokazali jednu crticu.
Nada je tu, ali optimizam opada.
Tako pokazuju moji statistički podatci.
Ja tvrdim da sam samo realna, a ne negativna.
Mislim da kažem da vodim razgovore sama sa sobom, svojim jajnicima i maternicom, svi će pomisliti da sam luda i odlijepila. JELDA???
Zato to radim samo kada sam sama, i nema nikoga u blizini.

Uglavnom još jedna od nuspojava ovoga procesa uz to što se otuđiš od ljudi i prijatelja, jer ti se ne da slušati ista pitanja iznova "Kada će bebica? Jesi trudna? Šta doktori kažu?" i onih klišej izjava "Ma dogoditi će se, nemoj se uzrujavati, sve u svoje vrijeme.Kada se najmanje nadaš će se dogoditi.", je i to da postaneš lagano socijalno neosjetljiv za tuđe osjećaje.
Pa ti kažu da si postala bitch.
Ili sam to samo možda ja. Jer sam i bila lagana bitch i prije ovoga svega.
Moguće.
Poanta svega je da u ovakvim procesima zanemariš sve i posvetiš se samo jednome, a to je rad na tome da postaneš i ostvariš se kao roditelj.
Nekima možda počne i bračni život patiti.
Srećom M.i ja nismo u toj fazi.
Mi smo u jako se volimo, s tim da se nađemo povremeno u : ajmo se posvaditi i naduriti fazi, najčešće zahvaljujući meni i mojim hormonima.
U kombinaciji sa onom : nađimo humor u svemu ovome.
Tako da smo moj M. i ja sve u svemu, više- manje, uz naravno obitelj i najnaj bolje prijatelje i kumove, sami sebi dosta.

I sada vidjeti ćemo da li ću se rasplakati od sreće ili opet od tuge i razočaranja.
Pa ako bude ovo zadnje, opet kreće hodočašćenje na odjel Humane reprodukcije.

Do tada, evo došlo nam je skoro proljeće, pa je vrijeme da ove tenke koje sam ishabala hodajući po bolnici, vide i malo drugačijih krajolika.

A treba još malo i početi raditi na dobivanju boje i preplanulosti za sezonu badića, koju kako je krenulo možda i preskočim jer znate gdje ću biti.

U današnjem svijetu biti žena nije lako. Koja izjava.
Mislim kao da je u nekom prošlom vremenu bili lako biti žena.
Vjerujem da je bilo i još teže.
Ajmo krenuti drugačije.
Danas biti žena nosi novi izazove s kojima se prije žene nisu možda toliko susretale.
Moderno 21. stoljeće u kojem smo svi izloženi tolikim pritiscima i to javno, preko interneta, mobitela, aplikacija, televizije, tabloida, svega ostaloga, što je sasvim normalno.
Osobno smatram navedene i prednostima i nedostatcima.
Ali to je opet za neki drugi post.
Eto to je moj problem, imam previše toga za reći pa lutam iz teme u temu, sama zbunjujući sebe u pisanju, a bome i one koji čitaju.Vjerovatno.

Ok, totalno nebitno.
Ionako je ovo više psihoterapija nego pokušaj wannabe pisca ili kao što to kažu blogera ili nekoga tko živi od toga da drugi komentiraju njihov život, da se javno eksponiraju jer su oni tako super.

Davnih dana dok samo bila još klinka teenka uvijek sam pisala, po nekim papirićima koje sam čuvala po kutijama, koje sam skrivala i čuvala brižno naravno po ormaru ili ispod kreveta.
Sve dok mi ih nisu mama i sestra bacile, jer to je hrpa papira.

Nakon toga sam otkrila čari prvih blogova jer ono što zapišem tamo nitko mi ne može izbrisati. Očito sam i u tome bila u krivu s obzirom da ne mogu više doći do svojih blogova, s obzirom da bloger.hr nekada na indexu više ne postoji. Hmmmm..
Tamo sam godinama pisala za sebe i za dušu kao i svi.
Tamo smo i stvarali zajednice podrške jedni drugima, koji su se prelili i u stvarne podrške a ne samo virtualne.
Tamo smo bili obitelj u kojoj je bilo i pjesnika i humorista, roditelja, žena, muškaraca, parova i samaca, studenata i umirovljenika.
Svi smo dijelili kada nam je bilo teško, ali i kada smo bili neizmjerno sretni.

To je i do danas ostao meni smisao bloga.
Podijeliti sa nekim, ali i izbaciti iz sebe ne svoje misli...nego i osjećaje i dio sebe.
Koliko današnji blogeri daju dio sebe, nisam sigurna.
Vjerujem da daju, neki više neki manje. A opet nekako mi se čini da je novac uspio i ovaj tada skriveni kutak internetskoga svemira, iskvariti.

Osjetila sam to i prije, zato sam i prestala sa svojom "karijerom" blogerice jer sam shvatila da mi je ljepše živjeti svoj život nego pisati o njemu.
Zato jer sam "morala" pisati, a nisam "htjela" pisati.
Nije više bilo onoga osjećaja, i jednostavno sam nestala iz bespuća interneta.

Tada si mogao biti anonimac, nitko te nije znao osim odabranih, svi su vidjeli samo ime na ekranu.
Danas imaš blog, pa imas i instagram i fejs, i sve je povezanom.
Ne samo da čuju tvoj glas, nego te i svakodnevno vide.

Kada se digne veo tajnosti, kada si izložen na svjetlu dana svima da te sude, prave emocije se i povremeno zakopaju duboko..duboko gdje ih nitko neće vidjeti.

Pričati ćemo i svojim uvjerenjima, mišljenjima, beauty savjetima, life couchingu, putovanjima i aktualnim temama, a o nama i emocijama koje svakodnevno proživljavamo...eh to čemo zadržati za sebe...
Ipak... jedan sretni trenutak kada te dečko koji ti se sviđa poljubi, jedan bijesan trenutak kada te šef toliko naživcira da bi ga htjela zadaviti i poslati u p.m., ili onaj tužan kada izgubiš nekoga i sruši ti se svijet... eh te trenutke rijetko tko će pokazati jer takvi trenutci ne zanimaju nikoga, niti ti trenutci zarađuju pare...

Nikada nisam mislila da ću se vratiti u bloger sfere. A onda sam se sjetila svojega bloga, dragih ljudi koje sam tamo srela, jedne hrabre žene koja me inspirirala tada svojom neopisivom snagom i hrabrošću, a danas joj se i još više divim jer sam i sama na sličnome mjestu.
I eto opet u životu imam potrebu podijeliti sebe sa tipkovnicom i bijelim ekranom, da ovo bude moj ispovjedaonik, moj dnevnik, moja psihoterapija.

Vrijeme ide, ja čekam.
Vrijeme mi ide ili pre sporo ili pre brzo.
Odradila sam svoj prvi postupak. Prvi prirodno stimulirani IVF.
Prvo sam se malo kljukala klomifenima da mi jajnici odluče proraditi.
Onda sam se i malo pikala sa injekcijama da dobijemo kvalitetne jajne stanice.Svaki dan u isto vrijeme. Pa onda idi svaki drugi dan u bolnicu, sjedi i čekaj po par sati na folikulometriju.
Pa onda eto napokon porasli folikuli dovoljno za punkciju.
Pa onda si u panici da ne bi taj jedan jedini folikul za koji se držiš ko pijan plota ovulirao odnosno pukao prije vremena.
Jer da iako dobiješ "štopericu" odnosno veliku injekciju u guzu nakon koje bi trebao za 34-36 sati ovulirati, eto meni se desilo da sam u prethodnom postupku došla na punkciju
i :"Eto vidi vraga.Folikula nema.Puknuo prije vremena."
Na zadnjem ultrazvuku nije bila moja doktorica, ali pitam ja tu drugu: "Da da li ipak da dođem sutra za svaki slučaj, da ne bi punkuo ranije opet foliukul?"
Na što ona meni odgovara: "Ma to vam je prirodno, ipak ste u prirodnom minimalno stimuliranom ciklusu pa vam to nema smisla.Ako je odlučio punkut mi tu ništa ne možemo."
Ono wtf. "OK, OK. Nemoj se živcirat oko pizdarija.Bit će tu folikul."
Pitam jel mi treba neka anestezija lokalna za to, ona kaže ne. Čitala na netu da je bolna punkcija.
A opet mislim si "Ma ne treba meni to. Ako si mogla preživiti dvije operacije. Dvaput šivanje na živo od 10+ šavova, izvlačenje na živo pupka, šta je za tebe jedan mali folikulić."

Sa strepnjom na svaki grč da nije ovulacija preživila ja slijedeća dva dana.
I došao dan punkcije. Fino ja prije nego šta sam krenula od doma roknem voltaren i spasmex za svaki slučaj.
Lijepo oni mene uveli, presvukla se ja, malo sjedila slušajući zen muziku glavne sestre sta ju je stavila malo za opuštanje.
Došla doktorica, legla ja, pregledali me ultrazvukom, eno folikula tu je.
Osjetih malu divu u sebi kako je viknula "Jej.Još samo da imam i jajnu stanicu unutra bi bilo lijepo."
Jer ako niste znali to što imate folikul, što imate ovulaciju ne znaći da imate i jajnu stanicu.
OK.
Zapričala se moja doktorica, pa i ja, zezamo se.Kaže stisni tu na jajnik, ja stišćem, ajd bar imam nešto za raditi, a ne ležati tamo ko tuka.
Osjetim instrument, kaže ona: "Evo sad ćeš osjetiti mali ubod, neće biti strašno."
Osjetim ja ubod i pritisak al jedino sam izustila "AAAAUUUU."
Doktorica se počne smijati i zezati opet i gotova je.
Rekoh joj "Nije bilo toliko strašno." A mislim si "Jao ženama koje imaju po više folikula. Ako ja dođem do te faze, obavezno tražim lokalnu."
Vidim krvave gazice i ona mi objašnjava: "Da možda budem malo krvarila ali ništa strašno. Da mogu danas odmarati i ne naprezati se. Čula si da su dobili jednu jajnu stanicu. Biti će danas oplođena, M.vam je dao jako lijep uzorak kao i svaki put. I vidimo se u četvrtak na embriotransferu."
Rekoh joj da nisam niti čula da su rekli i mislim si super to je to.
Srećom da sam uzela uložak sa sobom za svaki slučaj, opet hvala netu i iskustvima drugih curki.
Malo ko po jajima se ustanem, presvučem i odoh doma.Odmarala, ležala za svaki slučaj taj dan. Drugi dan ko da ništa nije bilo.
U četvrtak eto nas na embriotransferu. Ušla ja unutra, došla embriologinja koja mi je rekla da imaju lijep embrijić.Nije savršen ali je jako dobar.
Ubacili su spermijiće moga M. oko moje jajne stanice i sama se oplodila. Trenutno je šestostanični embrio. Jeeej, još samo da vrate moju mrvicu u mene i da se mrvica primi.
Kaže doktorica:Obavljeno, lijepo smo ga ubacili, još samo da vam se lijepo primi i da nas razveselite slijedeći put. Nema kupanja, saune, dizanja teškoga i fizički napornijih stvari.Odmarajte i mirujte. Stavljate crinone gel svaku večer."I poslali me u sobu na ležanje.
I ležim ja ležim, donjeli nalaz, ležim i brljavim po mobu, čačkam na netu sve i svašta ubijam dosadu dok M.pije kavu vani.
Prođe sat, dođe i još jedna ženska.Rekoh joj :"Koliko mi moramo nakon embriotransfera čekati?", a ona kaže neki kažu pola sata, neki sat.
Mislim si ja "Ok, ja ležim tu više od sat vremena, bateriju sam si mobitela ispraznila i crko je.Ležat mogu i doma."
Ustanem ja, nađem M.-a i laganini doma.
Cijeli dan ležati ništa ne raditi i odmarati. I tako je i bilo.
M. je bio dobar pa me tetošio i pospremao, mama kuhala ručak, svekrva zvala da vidi jel mi dobro, kumovi došli na kavu eto da se malo zezamo.
Prošlo par dana, ode par knjiga i filmova i došlo vrijeme za raditi.
I bolje jer mi treba nešto da me zaokupi.
I tako prolaze dani, čini se kao da je prošlo više nego što je.
Pogotovo jer me sestra pita:" I kad moraš ić, šta nije da već znaš? Šta je prošlo samo toliko?"
Da da, i meni se čini duže, ali nikako da dođe taj dan za vaditi BETA hcg. Ma ko će ju dočekati više.
Pita me i frendica, a ja si mislim: " A možda da napravim test za trudnoću.? Prošlo je 10 dana."
Za ovakve prilike naručila ja prek neta sebi fino testove, jer ko će davat pare i pare za ove iz ljekarne.
Popiškim se ja, čekam rezultat, ono NEGATIVAN.
Potonu mi lađe, da opet negativan. Koji je to po redu.
A baš sam imala filing da sam trudna, pričala ja s mrvicom.
I opet mi vrag neda mira, čeprkam po netu, čitam po formumima, neki kažu to je prerano, neki kažu da ako se primilo da bi test trebao to prepoznati.
Eh, kome sad vjerovati. Bez obzira na negativan test, opet onaj mali glasić u meni , koji me je već toliko puta prevario, kaže a ipak možda tko zna.
Svi se slažu u jednome da je jedino vađenje krvi i beta hcg pravi znak trudnoće ili ne.
E onda mi ništa ne preostaje nego još izdržati pa vaditi krv.
A pripremiti se i za onaj lošiji ishod, pa uzeti uputnice i obaviti onda opet sve pretrage iznova.

Mislim si da bi bilo baš fora da za rođendanski poklon koji je uskoro saznam da sam trudna i da se mrvica primila.
To bi bio najbolji poklon.
Ali isto tako mislila sam i to za Božić i Novu Godinu, pa eto niš od poklona.

Jučer gledam video žene koja je snimala vlog tokom svoje borbe da ostane trudna. Trebalo joj je malo više od 6 godina. I uspjela je ostati trudna.
Svima nama koji se borimo s time, je poručila da ne odustajemo, da ćemo dočekati svoje čudo.

Iskreno vjerujem u to. Znam da ću ostati trudna i roditi svoju bebicu. Živu i zdravu.
Sve ovo, sav ovaj put, sve ove suze, sva ova razočaranja, sve ove depresije će se na kraju isplatiti.
Kažu da ništa što vrijedi ne dolazi lako. Da se za neke stvari moraš pomučiti.

Pa eto i dalje čekam. Sa strepnjom svaki dan odem na wc, bojeći se da se dođe vještica ko i svaki put do sada.
Vjerujem da ću i kada dobijem napokon plusić na testu i visoku betu opet biti u strepnji, da se ne bi ponovilo da vidim već svoje dijete u glavi, a nakon par dana prokrvarim i molim Boga ležeći u krevetu da ga poštedi, da ga ostavi sa mnom da raste.
Neke stvari je nemoguće spriječiti.

Pa šta bude biti će.
Još uvijek čekamo.
I nadamo se.