Maybe baby...

U današnjem svijetu biti žena nije lako. Koja izjava.
Mislim kao da je u nekom prošlom vremenu bili lako biti žena.
Vjerujem da je bilo i još teže.
Ajmo krenuti drugačije.
Danas biti žena nosi novi izazove s kojima se prije žene nisu možda toliko susretale.
Moderno 21. stoljeće u kojem smo svi izloženi tolikim pritiscima i to javno, preko interneta, mobitela, aplikacija, televizije, tabloida, svega ostaloga, što je sasvim normalno.
Osobno smatram navedene i prednostima i nedostatcima.
Ali to je opet za neki drugi post.
Eto to je moj problem, imam previše toga za reći pa lutam iz teme u temu, sama zbunjujući sebe u pisanju, a bome i one koji čitaju.Vjerovatno.

Ok, totalno nebitno.
Ionako je ovo više psihoterapija nego pokušaj wannabe pisca ili kao što to kažu blogera ili nekoga tko živi od toga da drugi komentiraju njihov život, da se javno eksponiraju jer su oni tako super.

Davnih dana dok samo bila još klinka teenka uvijek sam pisala, po nekim papirićima koje sam čuvala po kutijama, koje sam skrivala i čuvala brižno naravno po ormaru ili ispod kreveta.
Sve dok mi ih nisu mama i sestra bacile, jer to je hrpa papira.

Nakon toga sam otkrila čari prvih blogova jer ono što zapišem tamo nitko mi ne može izbrisati. Očito sam i u tome bila u krivu s obzirom da ne mogu više doći do svojih blogova, s obzirom da bloger.hr nekada na indexu više ne postoji. Hmmmm..
Tamo sam godinama pisala za sebe i za dušu kao i svi.
Tamo smo i stvarali zajednice podrške jedni drugima, koji su se prelili i u stvarne podrške a ne samo virtualne.
Tamo smo bili obitelj u kojoj je bilo i pjesnika i humorista, roditelja, žena, muškaraca, parova i samaca, studenata i umirovljenika.
Svi smo dijelili kada nam je bilo teško, ali i kada smo bili neizmjerno sretni.

To je i do danas ostao meni smisao bloga.
Podijeliti sa nekim, ali i izbaciti iz sebe ne svoje misli...nego i osjećaje i dio sebe.
Koliko današnji blogeri daju dio sebe, nisam sigurna.
Vjerujem da daju, neki više neki manje. A opet nekako mi se čini da je novac uspio i ovaj tada skriveni kutak internetskoga svemira, iskvariti.

Osjetila sam to i prije, zato sam i prestala sa svojom "karijerom" blogerice jer sam shvatila da mi je ljepše živjeti svoj život nego pisati o njemu.
Zato jer sam "morala" pisati, a nisam "htjela" pisati.
Nije više bilo onoga osjećaja, i jednostavno sam nestala iz bespuća interneta.

Tada si mogao biti anonimac, nitko te nije znao osim odabranih, svi su vidjeli samo ime na ekranu.
Danas imaš blog, pa imas i instagram i fejs, i sve je povezanom.
Ne samo da čuju tvoj glas, nego te i svakodnevno vide.

Kada se digne veo tajnosti, kada si izložen na svjetlu dana svima da te sude, prave emocije se i povremeno zakopaju duboko..duboko gdje ih nitko neće vidjeti.

Pričati ćemo i svojim uvjerenjima, mišljenjima, beauty savjetima, life couchingu, putovanjima i aktualnim temama, a o nama i emocijama koje svakodnevno proživljavamo...eh to čemo zadržati za sebe...
Ipak... jedan sretni trenutak kada te dečko koji ti se sviđa poljubi, jedan bijesan trenutak kada te šef toliko naživcira da bi ga htjela zadaviti i poslati u p.m., ili onaj tužan kada izgubiš nekoga i sruši ti se svijet... eh te trenutke rijetko tko će pokazati jer takvi trenutci ne zanimaju nikoga, niti ti trenutci zarađuju pare...

Nikada nisam mislila da ću se vratiti u bloger sfere. A onda sam se sjetila svojega bloga, dragih ljudi koje sam tamo srela, jedne hrabre žene koja me inspirirala tada svojom neopisivom snagom i hrabrošću, a danas joj se i još više divim jer sam i sama na sličnome mjestu.
I eto opet u životu imam potrebu podijeliti sebe sa tipkovnicom i bijelim ekranom, da ovo bude moj ispovjedaonik, moj dnevnik, moja psihoterapija.