Vrijeme za ispovijed.
Ono što se nikome ne usudim reći.
Ono što nikome ne mogu ispričati.
Ono što nitko od mojih prijateljica ne može razumjeti.
Zato jer nitko od njih ne zna onaj osjećaj kada želiš biti majka, a vjerovatno ne možeš.
Kada te netko upita je si li trudna više, a u tebi se sve slomi i najradije bi ih i poslala u pizdu materinu i zaplakala u isto vrijeme.
Ono kada ti na samo riječ beba dođe da plačeš.
Ne taj osjećaj ne mogu razumjeti i shvatiti moje prijateljice koju su majke.
Ne taj osjećaj ne mogu shvatiti moje prijateljice koje nisu majke. Koje i ne razmišljaju o tome da budu majke.
Taj osjećaj mogu shvatiti jedino žene koje su bile ovdje gdje sam i ja.
Sve one priče da dijete nije lako napraviti.
Da istina.
Neki se trude godinama, pa uspiju ili ne.
Neki kao moja prijateljica prvi put spava sa svojim dečkom bez zaštite pa ostane trudna.
Neki odmah osjete kada zatrudne.
Moja sestra čak i osjeti ovulaciju.
Ja nisam jedna od takvih.
Ja sam jedna od onih koja je uvijek imala "ženskih" problema.
Ona koja je imala sreću da nema redovite menstruacije i da se cijelo ljeto visi na plaži i kupa, svaki dan.
Ona koja je znala da će možda imati problema kada dođe do toga da želim dijete.
Ali tada mi je to bilo daleko.
Tada su me doktori uvjeravali da iako nemam menstruaciju, ne znači da ne ovuliram.
To je bilo tada.
Sada kada sam udana žena koja godinama pokušava ostati u blaženom stanju.
Sada sam ona žena koja se kljuka ljekovima da bi moje tijelo shvatilo ono što je glava i srce shvatilo odavno-da želim biti majka.
Sada sam jedna od onih koja sate provodi na internetu guglajući biljne ljekove i preparate, prehrane i dodatke kojima bih povećala svoje izglede da postanem majka.
Jedna sam od onih sasvim normalnih žena u čekaonici odjela Humane reprodukcije koja redovno dolazi u nadi da će doktorica reći da imam ovulaciju..da će reći da sam trudna...da će reći da je sve uredu.
Ja sam jedna od onih koja sluša priče drugih žena koje su puno duže od mene tamo, imaju puno veće probleme, možda su i pobacile koji put.
I sve mi sjedimo nadajući se istome.
One me mogu shvatiti.
One me mogu razumjeti jer su one bile na mome mjestu.
Kažu opusti se i najmanje kad očekuješ će se dogoditi.
Lako za reći ali teško za napraviti.
Kako ne pomisliti kada ću ja, kada na televiziji vidiš bebu.
Kako ne pomisliti da želiš biti majka kada se igraš sa tuđim djetetom.
Ono kada su ti suze presušile i nemaš više snage plakati.
Ono kada strepiš od dana kada ćeš opet raditi test trudnoće koji će pokazati da nisi trudna.
Ono kada si samu sebe uvjerila da žgaravica od 5 dana, par čudnih mirisa koje si osjetila a nitko drugi nije, malo bolne bradavice, su simptomi da si možda trudna.
I dalje ćeš reći sebi, ma daj briješ, ali se ipak potajno nadaš.
Ono kada ćeš reći da vjerovatno nisi trudna, a duboko u sebi se moliš da će onaj test ipak pokazati dvije crtice.
Sve to je nešto što konstantno svaki mjesec prolazimo, svaki mjesec nakon negativnog testa, svaki mjesec nakon vađenja krvi i negativne bete.
Svaki mjesec nam srce malo napukne od tuge.
Ona misao u glavi koja se javlja iznova i iznova, što ako nikada ne ostanem trudna?
Što ako silno pokušavanje, što ako sve ovo uništi odnos mene i muža?
Što ako se ja slomim?
Što ako ja nemam snage ovo prolaziti unedogled?
I pitanje najteže od svih-Što ako mi nije suđeno da budem mama?
Ne, neke osjećaje nitko ne može shvatiti.
Neke riječi i misli s nikim ne mogu biti podijeljeni.
Post je objavljen 13.03.2019. u 11:27 sati.