Djelić Velebita

subota , 29.06.2013.

Na blogu obitavam riječima, otvaraju vrata mojim raznim domovima, tako i ovom - blogerskom. U postovima moje pentranje je lajtmotiv. Može biti i tema, ali teško, jer meni nije tema, nego konstanta i ovo uostalom, nije niti sportski niti putopisni blog.
No, kad je Vidrunlije u komentaru napisala da očekuje izvješće o svemu lijepom ugledanom na Velebitu, odškrinula je vrata toj ljepoti, jer bijaše je puno, prelijevala se svakim korakom, svakim pogledom.
I imala sam sreće, u ekipi je bila M.K. autorica fotografija, ja sam prelijena nositi fotić, a kamoli još fotkati s punom opremom na leđima. Tako je ovaj post kompilacija blogera, fotografkinje i mene, penjalice.



Zadnji pogled na čovjekov domet, ostavljamo automobil ispod table, okrećemo leđa i podižemo pogled prema sasvim drugačijem stvaralaštvu.





Velebit nas dočekuje dobrodušno, poštujemo njegovu gostoljubivost, doba je plodnosti, zelenih šuma, rascvjetanih livada, ljekovitog bilja, na svakom milimetru vrvi život.



Tko na jesen prođe istom stazom, dočekat će ga plodovi divljeg šipka.





Maleni encian i moćna čuvarkuća, hodamo lječilištem.



Prvi davni dojam Velebita nije bila njegova surova snaga, nego život u njoj. Desetljećima nosim jednom doživljenu sliku veličanstvenog bora izraslog okomito na visokoj stijeni; na Velebitu sam dobila predodžbu snage i žilavosti života samog i od onda tu, zapravo borbu za opstanak, uvijek pozdravim dodirom, pogledom ili smiješkom.



Neke biljke rastu dalje od uobičajenog staništa, usamljeno i ponosno žive daleko od polja subraće. Smatram ih stražarima svog roda. Ova vrsta, a pogotovo ovaj primjerak, iako za to ne haje, naziva se kranjski ljiljan, čime nije izuzet od brzine odnosno sporosti istih ministarstava različitih država. Osobno, imenujem ga njegovim lijepim starim imenom - alpski ljiljan.



Ostaci nekadašnjeg suživota na planini.



Svatko svojim tempom i mislima.



Trag čovjeka u planini, skladan i sasvim dovoljan.



Planina i more.



Mjesečeva čarolija iznad našeg skloništa.





Slijedeće dane odosmo još više i prođosmo kroz oblake u početku sasvim razigrane, a onda sve brže i tamnije. Oblaci i ja čitamo se međusobno s razumijevanjem i tako krenuh polako prema dolini, vrlo polako, skoro nježno, ljubeći osjećajima planinu.



Vaša Matična ploča, s glavom u svom avataru, uvijek pomalo odsutna.

Vrućina, birokracija i uštap

petak , 21.06.2013.

Temperatura iznad 35, točnije pročitala sam na displayu u Vukovarskoj 40 stupnjeva negdje oko 14h, znači stiglo je vrijeme kad obavljam neku birokraciju koja je mjesecima, odnosno koju godinu na čekanju. Trebam li nešto obavit u područnom uredu, poreznoj upravi, gruntovnici, pisarnicama i sl. dočekam kipuće dane, najtoplije u godini i gradu i tad lijepo krenem negdje oko 11.30 ili čak u podne.

U to doba gotove su pauze, grad je izvanredno pust, vozim brzo i parkiram gdje trebam, a za koji dan, tjedan, moći će se parkirati i na samom ulazu u raznorazne ustanove, seoba će započeti.

Svugdje gdje ulazim u klimatizirane prostore, odmah sam na redu, službenici dobre volje, ili su bili na starom godišnjem ili će ići drugi tjedan, a još se i novi go smiješi. Obavljam sve brzo i uslužno, dok sam u HZZO-u jedina stranka za podići zdravstvenu iskaznicu, zvoni mobitel, javlja mi prijateljica, uputila je savjetnica u HZZ-o da niti ne treba dolaziti preko ljeta, odmah dobila žig i za srpanj i kolovoz, nek' se javi sredinom rujna, vrućine su do tada.

Odlazim u Finu, parkiram ispred i hop, evo me, opet prva na redu. Gđa za šalterom razgovorljiva, fino se napričale, i kad smo već tako lijepi kontakt uspostavile, upitam, bili mi rekla neke podatke i za moju kolegicu, hoće, reći će, vruće je, što da dolazi, iako su podaci privatni.

Još dvije banke i za danas i ovu godinu uglavnom gotovo. U prvoj, HPB mijenjam sve kartice, iako sam prezime promijenila (oduzela ex-ovo od djevojačkog) još 2011. Zašto niste došli prije - pita službenica? Što da joj kažem, da samo po ljetu i praznom gradu rješavam administrativna čekanja u redu? Bila sam iznurena od mijenjanja svih dokumenata, svojih i dječjih, u tome sam već potrošila lanjske užarene dane kad se svima savjetuje da ne izlaze iz kuće ako ne moraju, služim se internet bankarstvom, a niti bankomat ne pita kako se zovete, nego da li je ispravan pin. Uručuje mi papire na potpis, uzimam njihovu olovku, onu zalijepljenu na pult, kad ne piše, polupotrgana, bez veze tamo stoji. Opla, ili je banka toliko osiromašila ili toliko drži do klijenata.

I zadnja današnja stancija: Raiffeisen bank, parkiram točno preko puta, ali moram platiti, istekla karta. Djelatnik Zagrebparkinga, odmahuje rukom, vrućina je, a idem samo "na kratko" u banku. U poslovnici nas četvero, dva bankara, netko u stražnjem uredu i ja osobno, jedini klijent, izvolite, izvolite. Ovdje ću isto mijenjati karticu zbog je li novog identiteta (pravno je to tako) i još neki ugovor sa novim uvjetima sklopit, pa zamolim službenika da požuri, nisam platila parking, ne bih baš dugo iskorištavala dobru volju naplatitelja kazni. Ali umjesto da požurimo s poslom, mi raspletosmo na mak i konac kako izbjeći plaćanje parkiranja u Zg-u i gdje su sve lokacije u centru gdje ne dopire gramzljiva ruka zg parkinga. Tema neiscrpna, ožednjela sam, okrenem se, znam u kutu stoji aparat s vodom, kad ono ništa, prazan kut, niti reklamni pano nisu postavili. Opla, i ova banka smanjila sebi troškove i pokazala koliko drži do svojih stranaka pomislim. Prošle godine smo maknuli sve aparate za vodu, ali vas nije bilo preko godinu dana, tumači bankar.

Naravno da me nije bilo, ne volim uzimati slobodne dane, voziti kroz pretrpan grad, ne nalaziti parkirno mjesto i stajati satima u redu i trpjeti tuđu mrzovolju.

Na osam lokacija sam danas sve obavila u vrlo malo vremena, parkirala idealno, čekala minimalno ili uopće ništa, pričala sa simpatičnim ljudima i vidimo se dogodine, meni administracije dosta, odoh ovaj vikend na južni Velebit, priroda prikazuje predstavu punog Mjeseca, briga njega za Zagrebparking i promjenu identiteta, a pogotovo za rentabilnost zemaljskih banaka.

Odlazak

utorak , 11.06.2013.

Samoubojstvo je proces. Koji se može zaustaviti, ako se stigne i uspije. Na vrijeme. S pravim riječima, brigom i postupkom. Nekad griješimo propustom. Da li sam pogriješila?

Dok stojim nad tvojim grobom i buljim u netom spušten lijes, znam da razumiješ samosažaljenje koje mi se slijeva niz lice. Ne želim da te nema, ne želim .... i više ne slutim, nego znam, morat ću otići, jednostavno otići iz ove zemlje, moje i naše; postala je preskupa, naplaćuje životima.

Mi, tvoji prijatelji, nesretni putnici u crnini, koji od jutra pristižemo u grad, tvorimo krug tebe epicentra i ne znam tko je napisao nekrolog, mislim, nije ga trebalo niti pisati, kojim bismo riječima išta rekli o tebi, dok ti se majka trese od jecaja, a otac ima užas u očima, kojim riječima, draga moja prijateljice, bismo se trebali oprostiti, kad ne postoji zbogom?

Jeka tvog smijeha još je živa, i dugo će trebat da magle prekriju sve.
Tvoje riječi čitat će neka djeca, ne poznajući ti lice i izvan ovozemaljskih dimenzija, ti bit ćeš tu. Neki pisci umiru i ne odlaze, njihove riječi imaju odjek. Evo tvojih, meni posebno dragih:

„Zar još uvijek radiš, ti budalo sijeda?
Kovačnica tvoja utvara je blijeda.
Moći, sjaju, novcu svi odavno teže,
Od usluga tvojih nemilice bježe.“

„Da istinu zboriš, već godinama znam,
Al' vatru na ognjištu, ugasiti ne dam!
Jer sve je više tuge u oku punom neba,
Svaka suza znak da me tko malen treba.“

Srebrno srce, Tea D.