Djelić Velebita

Na blogu obitavam riječima, otvaraju vrata mojim raznim domovima, tako i ovom - blogerskom. U postovima moje pentranje je lajtmotiv. Može biti i tema, ali teško, jer meni nije tema, nego konstanta i ovo uostalom, nije niti sportski niti putopisni blog.
No, kad je Vidrunlije u komentaru napisala da očekuje izvješće o svemu lijepom ugledanom na Velebitu, odškrinula je vrata toj ljepoti, jer bijaše je puno, prelijevala se svakim korakom, svakim pogledom.
I imala sam sreće, u ekipi je bila M.K. autorica fotografija, ja sam prelijena nositi fotić, a kamoli još fotkati s punom opremom na leđima. Tako je ovaj post kompilacija blogera, fotografkinje i mene, penjalice.



Zadnji pogled na čovjekov domet, ostavljamo automobil ispod table, okrećemo leđa i podižemo pogled prema sasvim drugačijem stvaralaštvu.





Velebit nas dočekuje dobrodušno, poštujemo njegovu gostoljubivost, doba je plodnosti, zelenih šuma, rascvjetanih livada, ljekovitog bilja, na svakom milimetru vrvi život.



Tko na jesen prođe istom stazom, dočekat će ga plodovi divljeg šipka.





Maleni encian i moćna čuvarkuća, hodamo lječilištem.



Prvi davni dojam Velebita nije bila njegova surova snaga, nego život u njoj. Desetljećima nosim jednom doživljenu sliku veličanstvenog bora izraslog okomito na visokoj stijeni; na Velebitu sam dobila predodžbu snage i žilavosti života samog i od onda tu, zapravo borbu za opstanak, uvijek pozdravim dodirom, pogledom ili smiješkom.



Neke biljke rastu dalje od uobičajenog staništa, usamljeno i ponosno žive daleko od polja subraće. Smatram ih stražarima svog roda. Ova vrsta, a pogotovo ovaj primjerak, iako za to ne haje, naziva se kranjski ljiljan, čime nije izuzet od brzine odnosno sporosti istih ministarstava različitih država. Osobno, imenujem ga njegovim lijepim starim imenom - alpski ljiljan.



Ostaci nekadašnjeg suživota na planini.



Svatko svojim tempom i mislima.



Trag čovjeka u planini, skladan i sasvim dovoljan.



Planina i more.



Mjesečeva čarolija iznad našeg skloništa.





Slijedeće dane odosmo još više i prođosmo kroz oblake u početku sasvim razigrane, a onda sve brže i tamnije. Oblaci i ja čitamo se međusobno s razumijevanjem i tako krenuh polako prema dolini, vrlo polako, skoro nježno, ljubeći osjećajima planinu.



Vaša Matična ploča, s glavom u svom avataru, uvijek pomalo odsutna.