Samoubojstvo je proces. Koji se može zaustaviti, ako se stigne i uspije. Na vrijeme. S pravim riječima, brigom i postupkom. Nekad griješimo propustom. Da li sam pogriješila?
Dok stojim nad tvojim grobom i buljim u netom spušten lijes, znam da razumiješ samosažaljenje koje mi se slijeva niz lice. Ne želim da te nema, ne želim .... i više ne slutim, nego znam, morat ću otići, jednostavno otići iz ove zemlje, moje i naše; postala je preskupa, naplaćuje životima.
Mi, tvoji prijatelji, nesretni putnici u crnini, koji od jutra pristižemo u grad, tvorimo krug tebe epicentra i ne znam tko je napisao nekrolog, mislim, nije ga trebalo niti pisati, kojim bismo riječima išta rekli o tebi, dok ti se majka trese od jecaja, a otac ima užas u očima, kojim riječima, draga moja prijateljice, bismo se trebali oprostiti, kad ne postoji zbogom?
Jeka tvog smijeha još je živa, i dugo će trebat da magle prekriju sve.
Tvoje riječi čitat će neka djeca, ne poznajući ti lice i izvan ovozemaljskih dimenzija, ti bit ćeš tu. Neki pisci umiru i ne odlaze, njihove riječi imaju odjek. Evo tvojih, meni posebno dragih:
„Zar još uvijek radiš, ti budalo sijeda?
Kovačnica tvoja utvara je blijeda.
Moći, sjaju, novcu svi odavno teže,
Od usluga tvojih nemilice bježe.“
„Da istinu zboriš, već godinama znam,
Al' vatru na ognjištu, ugasiti ne dam!
Jer sve je više tuge u oku punom neba,
Svaka suza znak da me tko malen treba.“
Srebrno srce, Tea D.
Post je objavljen 11.06.2013. u 11:17 sati.