Raskorak

srijeda , 31.10.2012.

Kad me ima i kad me nema, najviše mogu sebi oprostit, najviše sebi predbacit. Kad promatram samu sebe iznutra, zadovoljna, pa čak i ponosna; kad se gledam kao netko sa strane, uhh, što to govori ova žena, kao se to ponaša.
Ne volim kad samopouzdanje o vanjskom ovisi, a zna se i to dogodit. Postane važno što drugi misle, godi pohvala, smeta pokuda.

Unutarnja izgrađena i stalno nadograđivana čvrstoća određuje sveukupni stabilitet, ali ako je puno i previše vanjskog bilo kojeg predznaka, zna urušit neke zidove i uzdrmat temelje. Ako nema vanjskog, sjeti se i unutarnje destruktivno bit, znam što ne valja pa opet ne mijenjam, opravdavam. I tako sebi povlađujem i tako sebe osuđujem, zabavna i mukotrpna je slagalica samog sebe.

Što me određuje, ja to znam, prilagodit sebe u vrijeme i prostor, među one druge kojima ne pripadam, čija nisam, gdje bih trebala biti nešto u formatu; ne igram igre te, iz dva razloga, prezirem puno toga, a i razmažena sam.

Savjeti za život bez osiguranja

utorak , 23.10.2012.

Nekad sam osnivala support grupe. Neke legalno, kao udruge s papirima, neke u hodu, po potrebi.
Neke su zamrle, neke sam prerasla, otišla u druge sfere, druge su prerasle mene kao individualca, ima ih koje egzistiraju razbujane.
U principu forma nije važna, kao ni broj, već sadržaj.

Nekad sam mislila da su grupe podrške izmišljotina za slabe karaktere i kukavice. Prepotentnost stava sam naravno platila.
Prije, davno prije, smatrala sam da službena tijela koja zbog tog i postoje, gdje su educirane i za to plaćene osobe, trebaju radit svoj posao, pa sam otkrila da živim u nekom paralelnom svijetu gdje realan život svoja zakonska prava ostvaruje potpomognut nečijom neplaćenom dobrom voljom.
Često sam se susretala s raznim programima izmišljenim u nekim kabinetima koja su propala na putu do izvršenja, a često su se i kabineti mijenjali, a nekad su se recimo skandinavski modeli prilagođavali domaćim okvirima, pa sam se osjećala kao lik neke mitologije, a ne građanka s obavezama i pravima.

Urezan moment nosim neke majke u čekaonici renomirane defektologice. Bila je to ogorčena ispovijed vlastite nemoći i gubitka samokontrole, pa kad smo došle na red i izrecitirale očekivanu šprancu u ordinaciji i dobile nesvrsishodne savjete, odosmo na kavu i ja obećah samoj sebi da ću svakoj floskuli istinom odgovorit i tako ne namjeravajući postigla sam dvije stvari: došla sam na zao glas i stekla puno pristaša. Prvo u institucijama, drugo izvan.

Dan danas, iako više nisam aktivna i živim neke druge problematike, uvijek prednost dajem autentičnom iskustvu, iskrenosti koja u krajnjoj liniji pokazuje ljudskost i konkretnoj podršci baš onoj koja u tom trenutku treba, jer samo malo skraćivanje trnovitog puta, otvara prolaz lakšem životnom hodu, samo na tren primit nekog pod ruku, dozvolit mu da se nasloni i predahne, znači bitku s kojom se pobjeđuje u ratu.

Dah u noći

srijeda , 17.10.2012.

Emocionalno si prezahtjevna, zapisuješ u stoljetni kalendar, prebolijevaš godinama, distanciraš doživotno - govori mi dok kiša iz rominjanja prelazi u pljusak, stavljamo kapuljače, potežemo zatvarače naših nepromočivih jakni.
Je, je, Matovilka, pomislim u sebi, a na njega se obrušim ubojito oštro, jer još imam daha, a i znam da može vraćat donekle ravnopravno. No, u kondiciji nema nikakve ravnopravnosti, on trčkara dok ja lipšem i noćas sam teško popela svoju poznatu stazu 18 i 19. Trening je sad noćni, a kad prtimo poznate staze, raščlanjujemo karaktere i kritiziramo jedno drugo.

Zapamti što mi imaš reći, kad sad ne mreš jambrati, buš mi gore kad se oporaviš pripovedala - spušta mi i trčkara naokolo, svijetli s čeonom i bere gljive, a mene znoj oblijeva, srce već previše otkucaja udara, koncentriram se i dišem nos usta, no baš ne pomaže, znojim se previše. Kišne kapi sve krupnije, postaje sklisko, bez štapova smo, i jedan tren ulovi me strah da pretjerujem, da ću hodat, znam da neću stat, nego samo ću past i baš me briga tu ću ostat usred noći na kiši u šumi.
Vidi da zaostajem već ozbiljno, od početnog dobrog vremena, prolaznost katastrofalna, ne znam što mi je večeras, prošli tjedan noćnog pentranja, ista staza, sve po špranci bilo, sustala nisam ni korakom ni riječju. Sad moram stat, saginjem glavu, ruke na koljena, lovim dah, previše se znojim, cijelim tijelom, raskopčavam glupu jaknu, to je zbog nje, zbog tih nepromočivih materijala, izmišljam izgovor, bolje je bilo kad smo u vunenim džemperima po planinama hodali i gojzerice lojem mazali, da sam bila mlađa 20 godina to ne stavljam u računicu.
Pogledam ga kako strpljivo čeka i sve me obuzima i nježnost i ljutnja, hoćemo li do gore ili idemo nazad. Meni prepušta odluku, došli smo do vrha za 40 min, umjesto 25, unosim mu se u lice, gle, imam osmijeh oko glave, unutra društvo već odavno karta, uobičajene šale, pijem čaj presvučena u obične pamučne majice, kiša je prestala, svijetla grada trepere narančasta u daljini. Bilo kucka uravnoteženo, tlak normala, riječi konfete šarene posvuda, samo bacam pregršti vesele, padaju po nama, slijeću na kosu, lijepe se za lice riječi kao konfetice okrugle raznih boja. Nagnem se i poljubim ga u obraz, pred svima.

Vraćamo se strminom prema sutrašnjem danu, korak je brz i lak, skakučem i pomalo plešem, nepromočiva skupa jakna na dnu ruksaka, noćni leptiri zalijeću u naše lampe, kroz obruč stabala vidim zvijezdu, pogledaj - pokazujem prstom, i u tami naslućujem kako se smiješi i meni i noći i zvijezdi i našem svemiru od kojeg ne odustajemo.

Facebook za žive i mrtve

četvrtak , 11.10.2012.

Mislila sam danas napisat sasvim drugi tekst, sasvim drugačiju temu izvući iz nutrine, nešto o božićnim pričama i dječjim karakterima i onda sam ujutro logirana na face pročitala: danas je rođendan toj i toj i još jedna osoba. Ne znam zašto se tako navodi ako su dva i više rođendana istog dana i po kojem ključu ide prvenstvo, a drugi su osobe u nizu. Nije niti važno sad, iako ja volim kad je neka ideja pravednosti uvijek zadovoljena. No, za ovu priču nebitno. Kliknem na još jednu osobu i lecnem se duboko, tamo gdje sama uopće ne zalazim, tamo u onim dubinama gdje svjetlost ne dopire, a život je u čudnovatim tragovima, tamo gdje sam odložila ono jako teško, ono nepromjenjivo. Ono što me isto čini, ali se na površini ne vidi.

Još jedna osoba danas ima rođendan, ugledam nasmijano lice svog pokojnog prijatelja. Samo stisnem oči, jer nisam ni na sprovodu plakala, sa njegovom bolešću i polaganim umiranjem, postajala sam sve okrutnija, prolazeći faze nevjerice prve dijagnoze, višegodišnje borbe bjesomučne i neimovnog odlaska.

Prošli rođendan nije slavio, bilo je već prenaporno, no zid bijaše mu ispunjen čestitkama od svakog i od svukud, a par dana nakon njegove smrti, puno žaljenja sa svih strana, a većina je pisala kao da se njemu osobno obraća, kao da će on sve pročitat i neki nebeski smajlić odnekud poslat. A onda je sve zamrlo, i ponekad sam se upitala, što treba učinit s profilom osoba koje više nisu ovdje, da li je groteskno da se već odavno pokojni s društvenih mreža smiješe ili je sasvim svejedno. Nikad nisam s nikim o tome razgovarala, a niti sama nisam sigurna, rado bih baš njega upitala, često je imao odgovor na sve i to duhovit. Koliko bi mu bilo duhovito čitat danas čestitke tzv frendova koji mu sretan rođendan i puno zdravlja žele, brzo ozdravljenje, koji valjda automatskim pilotom na facebooku čestitaju mrtvom čovjeku rođendan, koji nisu u stanju pročitat niti tri retka objave niže, koji su u tako dobrim odnosima sa drugima da niti ne znaju da li su ti drugi uopće još na ovom svijetu.

Od jutra zid pokojnog prijatelja se puni riječima neprikladnim, no i prikladnima kojima nedostaje, kojima je u mislima s rođendanom i bez njega, i opet većina se njemu obraća, govorim ti, pišem ti, živ si za mene, evo još jedna pjesma, još jedna fotografija, znam da si to volio pa ćemo makar tu, na facebooku podijeliti, kad za dijeljenje uživo nismo na istom mjestu prijavljeni.

Druga strana kreveta

četvrtak , 04.10.2012.

Razum zna: mjesto do mene prazno je. Tijelo ne zna: okreće se, očekujući zagrljaj, ugnijezdilo bi se na ruku, ispod pazuha, dotaknulo nosom vrat, smjestilo na svoje mjesto. I kad udari u prazan prostor, umjesto da se raširi i caruje u veličini, skupi se ranjeno, i cvili u nutrini.
U nemirnom istrzanom snu isprekidanog daha, osjećam druga strana kreveta kao bezdan zjapi, ispružim li ruku, pomaknem li se malo, progutat će me taj ponor, past ću u tamu razorne boli, razletjet ću se i sumnjam da ću se ikad više skupit. Grčim se, privlačim koljena bradi, okrećem leđa prostoru gdje više nikog nema.

Miris je još dugo tu, iako je posteljina kupljena nova, sve oprano i prozračeno više puta, prošli su dani, tjedni pa i mjeseci. Mijenjam madrace, mirišu na tvornicu, ukočeni, ne ulegnuti, ležim na njima kao na operacijskom stolu, a misli kao skalpeli pomahnitali, zarezuju dušu duboko nepravilnim rezovima.

U nemoći i bijesu kupujem novi krevet, naivno misleći, sad će doći san okrepljujući, protegnut ću se u cijeloj dužini, širini, osjećajući samo sebe i svoj miris, opet ću biti samo ja, mirna i opuštena, no već prve noći zgrčenih udova nosnice se rašire prepoznajući miris tijela koje više ne spava u zajedničkoj postelji.
I shvatim to iz mene izlazi sve ono što smo bili zajedno, spavala gdje god mu drago, dugo će tijelu trebat da postane jedno, predugo smo bili stopljeni, ma što god razum razumio, druga strana kreveta svoju memoriju ima.

Ime bez prezimena

ponedjeljak , 01.10.2012.

Odazivam se, potpisujem i predstavljam imenom svojim, no ne prispodobljujem ga sebi. Naučila sam se tako zvati, no nisam se navikla da sam to zapravo stvarno ja. Ime nije često i još pripada podneblju u kojem sam bila jednom kao turist u prolazu, to bi bila sva veza od prilike sa mnom i imenom. Na pitanje odakle ste, ili od kud to ime, uvijek se osjećam malčice nelagodno, zato što moram objašnjavat, mislim koga će s najobičnijim imenom pitat od kud mu ime. Često me ime isticalo, odmah se znalo da sam to ja. Tokom cjelokupnog školovanja, jedina s tim imenom. U prvim danima facebooka, osnovala grupu: svi mi koji se zovemo...eno, još uvijek sam jedini član. U životu upoznala četiri žene istoimene. Uvijek se obradujem kad mi netko iznenađeno kaže: E, tako se zove i moja mama, teta, strina, susjeda osma iza trećeg ugla. Baš mi je drago što nisam jedina, kiseli osmijeh, željela bih nositi ime bez primjedbi. Kad netko ne čuje dobro, pa me naziva sličnim češćim imenima, više ni ne ispravljam, dojadilo mi.

Da jeste i koliki je to problem koji oduvijek ostavlja proživljeno što većina ne mora proživljavat uvidjela sam kad sam birala djeci imena. Moja djeca zovu se najklasičnije što može biti. Domaća, uobičajena imena, u razredu ih po nekoliko. Imenom sam ih stavila u anonimnost želeći ih zaštiti.

Znam poslovice, domaće i latinske, i kao i svaka, nose zrno istine u sebi, i ne, nisam nikad mislila mijenjat ime, kao što ne mogu mijenjat svoju kožu, tako nosim ime neuobičajeno, ali često se pitam da se drugačije zovem, nekako svakodnevno, ne bi li mi život isto takav bio? Ovako je još i imenom određena nesvakidašnjost.

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.