Nekad sam osnivala support grupe. Neke legalno, kao udruge s papirima, neke u hodu, po potrebi.
Neke su zamrle, neke sam prerasla, otišla u druge sfere, druge su prerasle mene kao individualca, ima ih koje egzistiraju razbujane.
U principu forma nije važna, kao ni broj, već sadržaj.
Nekad sam mislila da su grupe podrške izmišljotina za slabe karaktere i kukavice. Prepotentnost stava sam naravno platila.
Prije, davno prije, smatrala sam da službena tijela koja zbog tog i postoje, gdje su educirane i za to plaćene osobe, trebaju radit svoj posao, pa sam otkrila da živim u nekom paralelnom svijetu gdje realan život svoja zakonska prava ostvaruje potpomognut nečijom neplaćenom dobrom voljom.
Često sam se susretala s raznim programima izmišljenim u nekim kabinetima koja su propala na putu do izvršenja, a često su se i kabineti mijenjali, a nekad su se recimo skandinavski modeli prilagođavali domaćim okvirima, pa sam se osjećala kao lik neke mitologije, a ne građanka s obavezama i pravima.
Urezan moment nosim neke majke u čekaonici renomirane defektologice. Bila je to ogorčena ispovijed vlastite nemoći i gubitka samokontrole, pa kad smo došle na red i izrecitirale očekivanu šprancu u ordinaciji i dobile nesvrsishodne savjete, odosmo na kavu i ja obećah samoj sebi da ću svakoj floskuli istinom odgovorit i tako ne namjeravajući postigla sam dvije stvari: došla sam na zao glas i stekla puno pristaša. Prvo u institucijama, drugo izvan.
Dan danas, iako više nisam aktivna i živim neke druge problematike, uvijek prednost dajem autentičnom iskustvu, iskrenosti koja u krajnjoj liniji pokazuje ljudskost i konkretnoj podršci baš onoj koja u tom trenutku treba, jer samo malo skraćivanje trnovitog puta, otvara prolaz lakšem životnom hodu, samo na tren primit nekog pod ruku, dozvolit mu da se nasloni i predahne, znači bitku s kojom se pobjeđuje u ratu.
Post je objavljen 23.10.2012. u 09:58 sati.