Dah u noći

srijeda , 17.10.2012.

Emocionalno si prezahtjevna, zapisuješ u stoljetni kalendar, prebolijevaš godinama, distanciraš doživotno - govori mi dok kiša iz rominjanja prelazi u pljusak, stavljamo kapuljače, potežemo zatvarače naših nepromočivih jakni.
Je, je, Matovilka, pomislim u sebi, a na njega se obrušim ubojito oštro, jer još imam daha, a i znam da može vraćat donekle ravnopravno. No, u kondiciji nema nikakve ravnopravnosti, on trčkara dok ja lipšem i noćas sam teško popela svoju poznatu stazu 18 i 19. Trening je sad noćni, a kad prtimo poznate staze, raščlanjujemo karaktere i kritiziramo jedno drugo.

Zapamti što mi imaš reći, kad sad ne mreš jambrati, buš mi gore kad se oporaviš pripovedala - spušta mi i trčkara naokolo, svijetli s čeonom i bere gljive, a mene znoj oblijeva, srce već previše otkucaja udara, koncentriram se i dišem nos usta, no baš ne pomaže, znojim se previše. Kišne kapi sve krupnije, postaje sklisko, bez štapova smo, i jedan tren ulovi me strah da pretjerujem, da ću hodat, znam da neću stat, nego samo ću past i baš me briga tu ću ostat usred noći na kiši u šumi.
Vidi da zaostajem već ozbiljno, od početnog dobrog vremena, prolaznost katastrofalna, ne znam što mi je večeras, prošli tjedan noćnog pentranja, ista staza, sve po špranci bilo, sustala nisam ni korakom ni riječju. Sad moram stat, saginjem glavu, ruke na koljena, lovim dah, previše se znojim, cijelim tijelom, raskopčavam glupu jaknu, to je zbog nje, zbog tih nepromočivih materijala, izmišljam izgovor, bolje je bilo kad smo u vunenim džemperima po planinama hodali i gojzerice lojem mazali, da sam bila mlađa 20 godina to ne stavljam u računicu.
Pogledam ga kako strpljivo čeka i sve me obuzima i nježnost i ljutnja, hoćemo li do gore ili idemo nazad. Meni prepušta odluku, došli smo do vrha za 40 min, umjesto 25, unosim mu se u lice, gle, imam osmijeh oko glave, unutra društvo već odavno karta, uobičajene šale, pijem čaj presvučena u obične pamučne majice, kiša je prestala, svijetla grada trepere narančasta u daljini. Bilo kucka uravnoteženo, tlak normala, riječi konfete šarene posvuda, samo bacam pregršti vesele, padaju po nama, slijeću na kosu, lijepe se za lice riječi kao konfetice okrugle raznih boja. Nagnem se i poljubim ga u obraz, pred svima.

Vraćamo se strminom prema sutrašnjem danu, korak je brz i lak, skakučem i pomalo plešem, nepromočiva skupa jakna na dnu ruksaka, noćni leptiri zalijeću u naše lampe, kroz obruč stabala vidim zvijezdu, pogledaj - pokazujem prstom, i u tami naslućujem kako se smiješi i meni i noći i zvijezdi i našem svemiru od kojeg ne odustajemo.