Ime bez prezimena

ponedjeljak , 01.10.2012.

Odazivam se, potpisujem i predstavljam imenom svojim, no ne prispodobljujem ga sebi. Naučila sam se tako zvati, no nisam se navikla da sam to zapravo stvarno ja. Ime nije često i još pripada podneblju u kojem sam bila jednom kao turist u prolazu, to bi bila sva veza od prilike sa mnom i imenom. Na pitanje odakle ste, ili od kud to ime, uvijek se osjećam malčice nelagodno, zato što moram objašnjavat, mislim koga će s najobičnijim imenom pitat od kud mu ime. Često me ime isticalo, odmah se znalo da sam to ja. Tokom cjelokupnog školovanja, jedina s tim imenom. U prvim danima facebooka, osnovala grupu: svi mi koji se zovemo...eno, još uvijek sam jedini član. U životu upoznala četiri žene istoimene. Uvijek se obradujem kad mi netko iznenađeno kaže: E, tako se zove i moja mama, teta, strina, susjeda osma iza trećeg ugla. Baš mi je drago što nisam jedina, kiseli osmijeh, željela bih nositi ime bez primjedbi. Kad netko ne čuje dobro, pa me naziva sličnim češćim imenima, više ni ne ispravljam, dojadilo mi.

Da jeste i koliki je to problem koji oduvijek ostavlja proživljeno što većina ne mora proživljavat uvidjela sam kad sam birala djeci imena. Moja djeca zovu se najklasičnije što može biti. Domaća, uobičajena imena, u razredu ih po nekoliko. Imenom sam ih stavila u anonimnost želeći ih zaštiti.

Znam poslovice, domaće i latinske, i kao i svaka, nose zrno istine u sebi, i ne, nisam nikad mislila mijenjat ime, kao što ne mogu mijenjat svoju kožu, tako nosim ime neuobičajeno, ali često se pitam da se drugačije zovem, nekako svakodnevno, ne bi li mi život isto takav bio? Ovako je još i imenom određena nesvakidašnjost.