matajablog

nedjelja, 19.01.2014.

ŠTO JE VIŠE PISACA MANJE JE ISTINE O FAŠIZMU HRVATA

Ove će se godine napuniti sto godina od početka Prvog svjetskog rata. Kraj tog rata (1918.) obilježit će razdoblje u kojem će, politička i nacionalna, Hrvatska europsku monarhiju Franje Josipa zamijeniti balkanskom monarhijom Aleksandra Karađorđevića. Kralj je od samog početka svoje vladavine dao do znanja da nema razumijevanja za činjenicu da su se Hrvati željeli osloboditi „Žute monarhije“. Za srpsku politiku Hrvati su bili gubitnici Prvog svjetskog rata i uopće ju nisu zanimali bilo čiji osim srpskih nacionalnih interesa. Suprotno očekivanjima hrvatskih političara došlo je čak do nasilja koje je kulminiralo u Narodnoj Skupštini kad je poslanik srpskih radikala Puniša Račić ispraznio pištolj pucajući na hrvatske parlamentarce i smrtno ranio prvaka Hrvatske seljačke stranke Stjepana Radića, ubio Pavla Radića, a ostale ranio. Bio je to, po svemu sudeći, politički scenarij kojim je izazvana parlamentarna kriza. Kralj je krizu „riješio“ ukidanjem Ustava i uvođenjem (06. januara 1929.) diktature kojom je trojedna država Srba, Hrvata i Slovenaca proglašena Kraljevinom Jugoslavijom sa svim elementima srpskog radikalizma i hegemonizma nad ostalim narodima monarhije.
Ne oporavljena od dvije monarhije Hrvatska je, ni kriva ni dužna, bila žrtva Drugog svjetskog rata, nakon kojeg će se istiskivati iz memorije velikosrpsko nasilje između dva svjetska rata. Postala je državom kakve su nastale u svim, od Hitlera, okupiranim zemljama. Nezavisna država Hrvatska samo se tako zvala. Niti je bila nezavisna, niti je voljom naroda stvorena. Dobila je vlast kako bi provodila fašističku diktaturu što se protezala od norveškog Kvislinga (Quisling) na okupiranom sjeveru pa sve do srpskog Nedića na istoku našeg prostora. Razlika između Nedićeve Srbije i Pavelićeve NDH bila je u tome što je Pavelić progonu i ubijanju Židova i Roma, okružen revanšistima nesmiljene diktature Kralja Aleksandra, dodao Srbe.
Nisu valjda zločini hrvatska nacionalna izmišljotina. Postojali su u mislima i djelima svih nacija. No, interpretacija zločina u NDH odnosi se na sugeriranje da su Hrvati nacisti unatoč činjenici da do 1941. nigdje u povijesti nije zabilježen hrvatski nacizam baš kao što ni nakon 1945. nije prestao biti prikazivan kao prijetnja koja ugrožava Srbe. I koga još? Nisu svi Hrvati u državi NDH bili fašisti čak ni među ustašama, a kao što se pokazalo ni među partizanima nisu bili svi antifašisti (vidi: Erna Paris „Duge sjene“ , str. 401-459, Prometej, 2003.) o čemu vjerodostojno svjedoči velikosrpska agresija na Hrvatsku i BiH što se pokušava označiti politikom Slobodana Miloševića. I, kao što je poznato, ta politika ni danas nije bez oslonca. Naime, Srbi neupitno uživaju u svojem nacionalizmu i pretenzijama na tuđe teritorije, što u povijesti Hrvata nije bio slučaj.
Od užasa nacionalnih politika najgore su one što svoje zločine opravdavaju pozivanjem na zločine drugih. To je kao pranje blatom. Tek činjenica je da su Jasenovac i ustaše zbog kvislinškog režima postali stigma pripisana Hrvatima kao narodu. Jasenovac je uistinu bio logor smrti i simbol stradanja nevinih, ali njegovo povezivanje s Hrvatima umjesto s fašizmom asocira na mitskog Prometeja kojeg je za stijenu prikovao Hefest kako bi mu orao Eton svaki dan žderao jetra koja su se obnavljala. Danas „etoni“ svakom nacionalnom „titanu“ kljucaju jetra pozivanjem ili prizivanjem ustaša i Jasenovca praveći od toga, doslovce, izmet za dnevno političke potrebe. Kakve veze s tim imaju, recimo, dvojezične ploče u Vukovaru? Zašto se referendumu o obitelji, što je svjetonazorsko pitanje, daju naljepnice vezane uz fašizam, pa čak i antisemitizam.
Ima li u Hrvatskoj fašista i antisemita? Imenom i prezimenom ih nema da bi zaslužili medijski prostor vraćanja u povijest, koja što ima manje istine, to ima više „pisaca“. Sve djeluje u smjeru pamćenja ili podsjećanja na prošlost NDH-a kako bi se izbjegla sadašnjost s ratnim ranama koje još nisu zarasle. Od toga je tragičnije što za „zarastanje rana“ velikosrpske agresije hrvatska se politika ne trudi dok je srpskoj politici sasvim dovoljno da je nacizam nazvan velikosrpskom politikom Slobodana Miloševića. Nije li na taj način izbjegnuta terminološka oznaka za fašizam?
Fašisti su u Hrvatskoj anonimni neprijatelji koje nitko ne brani! Napadati ono što nitko ne brani i braniti ono što nitko ne napada recidiv je prošlosti u kojoj su borci uvijek bili bolje vrednovani od branitelja. Nismo slučajno toliko borben narod. Borimo se protiv karcinoma, protiv pušenja, protiv alkohola, protiv nasilja i u nedogled udruga i zaklada čiji borci dobro žive ako institucije ne suzbijaju ono zbog čega postoje! U nas je svaka udruga „borbena“, a humanitarne su oblik sumnjive solidarnosti. Od karcinoma i drugih bolesti puno ljudi umire, ali puno više ljudi od tuđih nesreća živi jer se pitanja osvjetljavaju, ali se ne rješavaju. Osvijetljena je korupcija, a o podvalama privatizacije se jednako puno zna ali se umjesto sankcioniranja otvaraju pitanja s odgovorima tjeranja maka na konac sve dok ponestane konca.
Jesu li stvarno Srbi u Hrvatskoj ugroženi? Naravno da jesu kad se sluša Milorad Pupovac. Nevjerojatno je da njega nitko još nije ugrozio kao samozvanog odvjetnika „ugroženih“. Pozom isposničkog lika manastirske freske opominje i poziva se na prošlost koja se Hrvatima veže uz Jasenovac. Manipulira anonimnim pismima koje sam piše da bi imao što čitati za optuživanje i za podsjećanje na ustaše kojima suvremena Hrvatska nema druge povezanosti osim one koju joj „pisci“ pripisuju.
Da manjine u Hrvatskoj nisu ugrožene svjedoči Sabor! Biračko tijelo nije iznjedrilo osobu s hrvatske strane kakvu na srpskoj izaziva Milorad Pupovac s aboliranim Stanimirovićem u Vukovaru; on bi, kako je izjavio, isto postupio da se vratimo u devedesete godine. Dakle polagao bi zakletvu pred zločincima! Nisu u pitanju samo dvojezične ploče nego i nazivi. Skrb (da prostite jebe mi se za tu riječ čak i u hrvatskom jeziku, ali službena je) prevedena je na ploči kao zaštita, a postaja se prevodi u stanica. Pa kamo to vodi? Zašto bi Hrvati brinuli za srpsku manjinu kojoj nije stalo do države u kojoj žive; oni uče iz posebnih, za Srbe pripremljenih, udžbenika. U njima Srbi nisu označeni kao agresori. Ljute se što je Hrvatska priznala Kosovo. Beograd je njihov matični grad i tako u nedogled onoga „teško je biti Srbin u Hrvatskoj“.
Nakon četrdesetak godina bratstva - jedinstva uz njegovanje antifašističkih tradicija u do temelja razoreni Vukovar pod okriljem JNA 18. novembra 1991. umarširala je zločinačka horda noževima i bradama. Protjerali su iz Vukovara i njegova okruženja sve nesrpsko stanovništvo. Dio su poubijali, dio raselili ili u srpske logore zatočili. Zar bi zbog tog zločina imalo smisla mrziti ili groziti se srpskom narodu? Nema naroda, država i nacija bez zločinaca. Ima li smisla zbog zločina bilo kojoj naciji lijepiti etikete, prozivati ili pozivati se na prošlost generacijama koje sa zločinima nemaju ama baš nikakve veze? Međutim, građani Vukovara imaju ne samo veze s tim nego i iskustvo s „većinom manjinskog stanovništva“! Filipike Pupovca o ugroženosti manjine koja je postala većinom poslije ubijanja, progonstva i logorskih zatočeništva kakvih Hrvatska, nakon Jasenovca, nije imala. Nije samo provokacija nego je oblik nasilja zaštićene manjine nad poniženom većinom. Ako pak nije to, onda je sigurno nastavak rata drugim sredstvima. Dvojezične ploče u Vukovaru nikad nisu postojale. Koliko i sam, kao rođeni Vukovarac, znam ćirilični napisa u Vukovaru nije bilo. Pojavili su se sa srpskom agresijom, a zacijelo se spomenute ploče ne postavljaju kako bi popravili gospodarsko i materijalno stanje njegovih građana.
U Vukovaru koji je hrvatski grad živi srpska manjina koja ne želi zajednički život u njemu nego suživot. To ne samo da je štetno, to je sumanuto i europske civilizacije nedostojno. No, činjenica je da baš to podržava Vlada koja postavljanjem dvojezičnih ploča sigurno neće postići drugo do nacionalne netrpeljivosti. Pravo je čudo kako se nitko nije sjetio ploče okružiti bodljikavom žicom i pustiti u njih struju što bi bilo primjereno Vladinoj mjeri u nedostatku onih za boljitak građana.

<	siječanj, 2014					>
P	U	S	Č	P	S	N
		1	2	3	4	5
6	7	8	9	10	11	12
13	14	15	16	17	18	19
20	21	22	23	24	25	26
27	28	29	30	31

Veljača 2015 (1)
Kolovoz 2014 (1)
Svibanj 2014 (1)
Travanj 2014 (1)
Siječanj 2014 (1)
Prosinac 2013 (1)
Kolovoz 2013 (1)
Srpanj 2013 (1)
Svibanj 2013 (1)
Travanj 2013 (1)
Ožujak 2013 (1)
Veljača 2013 (2)
Studeni 2012 (2)
Listopad 2012 (1)
Rujan 2012 (1)
Kolovoz 2012 (1)
Srpanj 2012 (2)
Lipanj 2012 (1)
Svibanj 2012 (2)
Travanj 2012 (2)
Ožujak 2012 (1)
Veljača 2012 (1)
Prosinac 2011 (2)
Studeni 2011 (3)
Listopad 2011 (4)
Srpanj 2011 (1)
Lipanj 2011 (1)
Svibanj 2011 (2)
Travanj 2011 (6)