matajablog

subota, 30.04.2011.

KAKO VOLIM HRVATSKU

Željko Mataja
KAKO VOLIM HRVATSKU

Voljeti ili izražavati ljubav spram nekoga ili nečega nije natjecateljska disciplina već je intimni odnos. Samim tim je nedopustivo nadmetanje u ljubavi. Voljeti Hrvatsku je osobni odnos spram brojnih dijelova svega onog što čini Lijepu našu onakvom kakvi smo i sami u njoj. Ako smo čisti i uredni i ona nam je takva. Ako smo pošteni i radni i Hrvatska nam je takva. Mjerom kojom se uzajamno volimo, pomažemo i poštujemo i drugi će nas voljeti i poštovati. Poštovanje, ako bolje promislimo, pripada vrlinama koje su najuže povezane s onim što valja dovesti u vezu odnosom spram obitelji i doma - tim temeljnim vrijednostima s kojima se čuva i njeguje domoljublje.

Za ljubav prema domovini, usuđujem se reći, valja naći prikladniji izraz, jer je ljubav ponekad slijepa, trenutna, prolazna i subjektivna. Spram Hrvatske se ne smije biti slijep, prolazan i trenutan. Taj odnos sličan je odnosima dobre obitelji. U njoj se njeni članovi vole brigom, ali i dužnostima spram supruge, roditelja, djece, braće i sestara. I kao što se u obitelji volimo i poštujemo zajedno s manama i vrlinama njenih članova i Hrvatska se istim načinom voli. Hrvatsku ne bi valjalo hvaliti za ljepote kojima nismo pridonijeli, a još i manje kuditi je za nedostatke koje u njoj nismo otklanili. Nedostaci se otklanjaju, a vrline se njeguju. Prema Hrvatskoj valja biti iskren i točno reći zbog čega ju valja voljeti, ali i priznati sve ono što je smetnja da ju i drugi zavole. Svoje se voli! Voljeti roditelje i djecu je normalna pojava, pa i kad su hendikepirani. Hvaliti se svojim ljubavima čak je ružno i neukusno za pristojne ljude.
Prirodno je voljeti zemlju kojoj pripadaš, u kojoj rasteš i odrastajući u njoj upoznaješ vrline i slabosti ljudi koji je čine onakvom kakvi su i sami. Normalno je radovati se svemu u čemu su ljudi i zemlja uspješni i biti tužan i nezadovoljan kad se tvojim ljudima ili zemlji nanosi nepravda ili izaziva nezadovoljstvo.
Hrvatska je stoljećima bila prikraćena vlašću, ojađena radom za strane gospodare i ozlojeđena politikom koja je bila naklonjena tuđini iz koje su nam pojedinci bez našeg poziva dolazili i iz koje su domaći ljudi, bez svoje želje, stoljećima, odlazili zbog kruha i krive politike.
Ta sudbinska veza nepravde zbog koje su se jedni domovi rušili ili napuštali u korist ognjišta koja su se premještala s lošim navikama ispreplitala je Hrvatsku mitovima, legendama, događajima i njihovim interpretacijama načinom koji više zbunjuje nego li ujedinjuje. Od Mažuranićevog epa o Smail agi Čengiću i Prića iz davnine Ivane Brlić Mažuranić, pa preko likova djece Mate Lovraka zatrpanih snijegom u vlaku, pa sve do Kozarca, Kovačića, Matoša, Krleže i Marinkovića miješali su nam zbilju i povijest baštine s fantazijom Marije Jurić - Zagorke. Baš zbog toga ili i zbog svega toga svaki od nas ima brojne razloge zbog kojih voli Hrvatsku. Tamo negdje na Jugu oduševljen Hektorovićem, Marulićem ili Gundulićem, na zapadu u Istri Nazorom, a na istoku nekim sjećanjem na vučedolsku golubicu i obale Dunava s plodnim ravnicama.
Osobno volim dolazak na zagrebački kolodvor ispred kojeg me dočekuje spomenik kralja Tomislav iza kojeg se prostire Zrinjevac. Uvijek ću se diviti zgradi HNK koju je iz razdoblja Kuhena Hedervarya tangentom osmislio Izidor Kršnjavi da Zagreb ne zaostane za Bečom i Budimpeštom i da ostane u vezi s Rimom ili Parizom. Nije li tu ispred HNK istaknuto mjesto zauzeo Meštrovićev Zdenac života, a u samom kazalištu zastor Vlahe Bukovca oslikanim likovima Hrvatskog preporoda? Jednako volim Pulu s Vespazijanovom arenom, Rijeku s lukom i Trsatom, Trogir s Radovanovim portalom, Split s Dioklecijanovom palaćom, Šibenik s Katedralom i Dubrovnik s tužnim vitezom Orlandom na Stradunu ispred crkve sv. Vlaha.
Nisu li Kaptol i Grić već tisućljeće najrječitiji dokaz gospodarskog i kulturnog opstanka. A to je tek fragment ili puki dio ljubavi spram zemlje što se prostire svojim poljima, planinama, jezerima i rijekama do Jadranskog mora čije nam obale i otoci jednako svjedoče civilizacije spram kojih svijet nikad nije bio ravnodušan; one su dokaz postojanja i opstojanja na prostorima davnih civilizacija i njihovih grubih sudara čiji smo potomci.

Voljeti Hrvatsku znači poštovati činjenicu da je stoljećima odolijevala različitim namjerama i utjecajima uščuvavši svoju nacionalnu prepoznatljivost kojom je, napokon, u posljednjem desetljeću drugog, već umornog i istrošenog, milenija uspjela odoljeti agresiji i brojnim žrtvama vratiti bar dio svojeg povijesnog integriteta u samostalnu i međunarodno priznatu državu u kojoj se više nikad Hrvati ne bi smjeli dijeliti na domoljube i na izdajice. Takva je Hrvatska povijesno istrošena, a njen demokratski ustroj ima političke stranke iz koje se formira vlast i njena oporba. Vrijeme žrtvovanja za Hrvatsku ustupilo je prostor rada za nju da bi bila gospodarski uspješna i socijalno pravedna.

Hrvatsku nije dovoljno samo emocionalno voljeti. Valja raditi i brojne vrline njegovati da bi hrvatska sela i otoci postali mjesta stvaranja umjesto napuštanja.
Ljubav nije nastavni predmet u kojem možeš dobiti peticu iz znanja, a imati ponašanje za jedinicu. Ljubav je neizbježni dio našeg ponašanja u kojem se prepoznaje odnos prema stvarima i ljudima našeg okruženja u susjedstvu, prometu, radu i komuniciranju koje ne prkosi obitelji, javnom redu, miru, čistoći i dostojanstvu kućnog praga..

Voljeti Hrvatsku znači postaviti dužnost i obvezu kao nešto što moramo sami ispuniti umjesto drugima postaviti. Samim tim ljubav prema domovini ne mjeri se žrtvovanjem nego radom za osobno dobro bez prozivanja i prijetnji već s ponosom i dostojanstvom kojemu nitko domoljubljem ne prkosi. Hrvatsku svatko voli na svoj način, a prepoznatljiv je onaj koji ne ističe svoju ljubav nego nastojanje da ju i drugi zavole.

30.04.2011. u 13:36 • 0 KomentaraPrint#

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno.

  travanj, 2011 >
P U S Č P S N
        1 2 3
4 5 6 7 8 9 10
11 12 13 14 15 16 17
18 19 20 21 22 23 24
25 26 27 28 29 30  

Veljača 2015 (1)
Kolovoz 2014 (1)
Svibanj 2014 (1)
Travanj 2014 (1)
Siječanj 2014 (1)
Prosinac 2013 (1)
Kolovoz 2013 (1)
Srpanj 2013 (1)
Svibanj 2013 (1)
Travanj 2013 (1)
Ožujak 2013 (1)
Veljača 2013 (2)
Studeni 2012 (2)
Listopad 2012 (1)
Rujan 2012 (1)
Kolovoz 2012 (1)
Srpanj 2012 (2)
Lipanj 2012 (1)
Svibanj 2012 (2)
Travanj 2012 (2)
Ožujak 2012 (1)
Veljača 2012 (1)
Prosinac 2011 (2)
Studeni 2011 (3)
Listopad 2011 (4)
Srpanj 2011 (1)
Lipanj 2011 (1)
Svibanj 2011 (2)
Travanj 2011 (6)

Linkovi

moj facebook

PROKRUST

Prokrust je Posejdonov sin koji je putnicima namjernicima nudio postelju. Prema mitu svi koji su bili duži skraćivao ih je rezanjem, a koji su bili kraći rastezao ih je do veličine kreveta. U simboličnom je smislu dio čovjekove svijesti koja dužnost od drugih očekuje i koja obveze drugome nameće izuzimajući sebe.