matajablog

petak, 15.04.2011.

NASILJE I SPORT

SPORT I NASILJE U NJEMU
Sažetak
O zadobivenim modricama, kao najblažim oblicima nasilja, čini se bespredmetnim konsultirati predsjednike udruga osnovanih za borbu protiv nasilja. Udruge svjedoče o neučinkovitosti sustava, a naziv „borba“ nesvjesno daje do znanja da se za odgovornost postupaka vodi rat protiv anonimnog protivnika. Boriti se za pravdu, protiv korupcije ili nasilja uz poziv građana, znači poticati članove društva na sukob s nadležnim institucijama koje se brane od odgovornosti zbog svoje neučinkovitosti.
Nasilje ne traži borbu nego suzbijanje mjerama koje štite njegovo nastajanje zbog mogućih posljedica.
Neprimjereno je kategorizirati nasilja u navijačke skupine ili u skupine koje brinu o djeci, o ženama, pa onda o malo starijoj djeci, da bi se danas već i pogled prema nekoj osobi mogao označiti ugrožavanjem nečije osobnosti. U borbi protiv nasilja poneki idu tako daleko da su i crtani filmovi poput „Toma i Jerya“ bili označeni oblikom nasilja. Naime, kad bi išli tom logikom onda bi bilo najbrojnije nasilje djece nad roditeljima u smislu upornog dječjeg nastojanja: „vodi me u kino“, „idemo na klizanje“, „kupi mi ovo “ ili nasilje roditelja nad djecom od koje očekuju da im ostvare što oni nisu uspjeli. Nije riječ o tome, a ni i o brojnim udrugama kojima su potrebne žrtve da bi se njihovi predsjednici prikazali kao borci za ….
Nasilje nije potrebno definirati, nego prepoznati kao čin koji ugrožava mir i dostojanstvo građana. Sport nije generator nasilja, ali neodgovornoj vlasti često koristi za prebacivanje odgovornosti zbog vlastite nedjelotvornosti.
Kao što ne bi imalo smisla napadati liječnike za stanje zdravlja naroda ili psihologe za mentalno stanje naroda jednako nema smisla spočitavati sportu nasilje koje se javlja na gledalištima i poglavito na našim stadionima. Spram svega što se događa u našem društvu, pa naravno i u sportu čini se nevinim u odnosu na odgovornosti institucija kojima je povjereno gospodarstvo, a posljedično i djelatnosti koje mu služe.

U nastojanju otkrivanja uzroka nasilja dogovorit čemo se da u ovoj raspravi nasiljem nazivamo pojave koje ponašanjem prkose javnom redu i miru nametanjem volje i postupka pojedinca ili skupina na sportskim priredbama. Budući da se pojave nasilja javljaju u nekontroliranim prostorima, gledališta sportskih događanja, a među njima nogometni stadioni, najčešći su i najžešći prostori u kojima se pod egidom navijanja odvijaju nasilnička ponašanja i destruiranje onog što t.zv. navijačkim skupinama ne pruža otpor.
Naslije u sportu ili posredstvom sporta nije dio njegove generičke prirode, ali se ni u jednoj drugoj djelatnosti ne prepoznaje tako jasno kao što je ono prepoznato i javnosti predstavljeno u sportu. Sport je, a osobito nogomet u njemu, moćan socijalni agregat i kao takav, kako je to već puno puta rečeno, pruža više od same igre. Drugim riječima nogometna igra nije samo utakmica; ona je često vješta režija događanja kojeg, ovisno o aktualnosti, kreiraju mediji za svoje interese. Najave t.zv. derbi utakmica nazivaju se utakmicama visokog rizika uz korištenje vojne terminologije. Treneri se tretiraju kao vojskovođe koji se nadmudruju taktičkim i strateškim potezima. Sportski se objekti nazivaju borilištima, a utakmice se proglašavaju bitkama. Neke bitke se najavljuju borbom do zadnje kapi krvi. Izgubljene utakmice se doživljavaju kao porazi koji se ponekad tretiraju kao sramni, a pobjede se slave kao veličanstvene. Dakle, retorika kojom se služi veći dio medija više priliči ložaćima vatri na kojoj se podgrijava publika, griju se mediji, a gore stadioni. Kad toj činjenici dodamo sportske izvjestitelje ili komentatore koji su većinom oficijelni navijači, lako je zaključiti da je svaka utakmica, da parafraziramo, dio ratne doktrine ili nastavak igre drugim sredstvima. Naravno, druga sredstva posebno dolaze do izražaja od kad su na utakmicama prisutne kamere kojima aktivno svjedoči komentator, a pasivno gledatelji TV prijenosa. Ponekad se bitno razlikuju dojmovi publike od komentatora. Nije li to dokaz da je nogometna, kao i svaka druga igra, nevina u odnosu na njenu režiju, izvedbu i interpretaciju. Primjeri su tek prikaz da je nogomet sportska igra koja je puno, puno više od same igre; ona upliće strasti, emocije, opredjeljenja, trgovinu, oklade i rasprave koje, ponekad, ne mimoilaze krupna politička pitanja.
Značenje nasilja nije određeno sportom nego pridavanjem značenja nekom sportu ili pak nekom sportskom događanju. Malo kad ili nikad naša javnost neće biti upoznata nasiljem koje se može javiti u dizanju utega ili u skokovima u vodu. U spomenutim su sportovima veliki samo sportaši, a sve oko njih je minorno od politike pa sve do tržišta, a samim tim nedostupno za ono što razumijemo javnim interesom.
Dakle, popularni se sportovi koriste za ostvarivanje političkih, socijalnih, komercijalnih i drugih ciljeva, a među njima i nasilje u njima srazmjerno je značenju kapitala koji prate mediji posredno i publika izravno. Posljedica je toga da izvršni organi reda imaju približan, a ponekad i jednak odnos spram nasilja kao i kapital koji ga generira interesom u nogometu. Naime, ako su nogometaši za svoju igru (čitaj: rad) dobro plaćeni i posebnim premijama za neke utakmice stimulirani, logično je očekivati da će u natjecanju imati važnu ulogu arbitri na utakmici, ali i publika koja ju prati. Godinama se nasilnike na tribinama i izvan njih tolerira ili ih se tretira kao navijače unatoč činjenici da je bezbroj puta viđeno da su utakmice bile samo povod za vrijeđanje i slanje poruka koje s navijanjem imaju vezu koliko i konjska zaprega s putovanjem na mjesec. Budući da se izgrednici ili njihovi lideri češće dovode pred tv kamere nego li pred suce za prekršaje jasno je da tako više pridonose ohrabrenjima za nasilje nego li njihovom suzbijanju.
Seizmička slika navijačkih ispada na utakmicama, zatim, uragani njihovih nomadskih gibanja, i najzad, njihovo uzajamno sudaranje samo su dio labavlh granica što dijele neprihvatljivo ponašanje jednih i konformizma drugih. Zbog toga, pitanja što traže odgovor za nasilje što nam se servira uz sport, i poglavito uz nogomet u njemu, valja tražiti u prirodi društva, koje ima dva predznaka. Jedan se očituje neprihvatljivim ponašanjem ili ponašanjem koje deklinira od očekivanog. Drugi se očituje reagiranjem na prve. Između onog “što nam se dogada” i onoga “što očekujemo da se dogodi” postoji prostor kojemu dio naših novinara i komentatora svojim prilozoima jednako pridonose nasilju činjenicom da u svojim obraćanjima osobna stajališta tumaće javnim interesom ili pak u emisije dovode sukomentatore pod plaštom stručnosti koja ne odmiče od objašnjavanja onog što javnost i sama vidi i jednako prepoznaje. Dakle, umjesto da prozivaju i traže odgovornost nadležnih institucija i izvršnih organa vlasti naši se mediji s njima nadmudruju kako bi ostavili dojam svoje angažiranosti, a objektivno se trude da sve ostane prikladno za vijesti koje potiću na raspravu umjesto na odgovornost institucija odgovornih za sigurnost građana. Gotovo da je uvredljivo kad se za pitanja nasilja na stadionima prozivaju ili pak optužujuju osobe poput predsjednika Hrvatskog olimpijskog odbora ili Hrvatskog nogometnog saveza. A što bi osobe poput njih mogle učiniti kad stadionom zaore zvižduci čak i na protivničku himnu? Za rekvizitarij kojim raspolaže publika na sportskim priredbama ne odgovara se sportskom savezu nego organima odgovornim za sigurnost građana. Ovo tim više jer publika u gledalište unose naprave kojima ne raspolažu čak ni sportske asocijacije borilačkih vještina.
Neodgovorni rad odgovornih osoba, ne samo na našim stadionima, nego općenito u društvu, doveo nas je do crte koja probleme gomila umjesto da ih rješava. Na taj način građani su često u situaciji osobno se sučeliti ili se prilagoditi takvoj praksi. To je vjerojatno i jedan među razlozima što dio publike ne posjećuje nogometne stadione, a dio ih posjećuje kako bi aktivno sudjelovali utakmicama na kojima se očekuju skandali, nasilje, vrijeđanje i omalovažavanje zbog čega sukobi postaju značajniji od igre. Ne samo momčadi nego i navijačkih skupina. Drugim riječima Život u krizi, u problemima i u nezadovoljstvu postaje sličan životu ljudi koji žive sa svojom bolešću kao normalnom pojavom.
Karta navijačkih ispada je do nedavno bila rezervirana samo za stadione i to za njihov najjeftiniji prostor južnih ili sjevernih tribina. Nešto kasnije se praksa proširila u rukometne i u košarkaške dvorane. Danas već ove prostore možemo označiti uskim, jer se iz dana u dan javljaju novi epicentri, do nedavno nezamislivi.
Generacjsko iskustvo, od univerzalnih prijetnji prirode do oblika društvenog razvoja uvijek je poklanjalo pažnju senzacijama navijanja i protestiranja spram svih granica koje čovjeka dijele od mogućnosti upravljanja biološkim potrebama kao socijalno biće. Samim tim navijanje “za nešto” nema jasnu granicu koja ga dijeli od navijanja “protiv nećega”. U tom smislu valja konstatirati da je sport u mnogim zemljama, baš kao što je i u našoj zemlji, služio nacionalnoj prepoznatljivosti u formi kojoj se nije moglo politički naškoditi. Bar formalno. Posredstvom klubova i uspješnih pojedinaca u nemogućnosti nacionalnog identificiranja sport je služio nacionalnoj kompenzaciji, pa je navijanje za svojeg (čitaj: nacionalnog predstavnika) bio potvrda osobne vrijednosti u sustavu koji bi mu tu vrijednost na bilo koji način politički uskraćivao. Ukratko, navijanjem “za nešto” ili navijanjem “protiv nećega” ostavljena je golema mogućnost da sport pod izlikom klupskih emocija bude svojevrsni ventil koji ga za razliku od politike neće diskreditirati ili nekim drugim konotacijama ideološki odrediti. S druge strane tog istog pitanja može se javiti nasilje kada društvo svoje članove dovede do stupnja demoraliziranih pojedinaca; oni u masi nalaze prostor dodeljivanja vlastite pravde ili naprosto emocionalni sud zbog datog ili primljenog gola, faula nad miljenikom, odluke suca ili ma kojeg razloga. Povodi su nebitni. Bitna je spontanost reagiranja čije razmjere eskaliranja ne mogu predvidjeti nikakvi drutveni instrumenti. Kolektivni neredi, bas kao i rukovodonje, izraz su odsustva sposobnosti za osobnu odgovornost. Utapanje osobne odgovornosti u masi je indeks individualne nemoći ili neka vrst olakšanja za odbijanje poslušnosti koja u masi dobiva svoju snagu samo da prkosi legitimitetu.
Dakako, kvalifikacije epicentara spomenutih nasilja nisu jednoznačne; one su politički ili na drugi način interesno odreređene. To znači da imaju organizaciju koja ima dirigenta u orkestru što loži vatre nezadovoljstva od kojeg očekuju oni što ne mogu ništa izgubiti, ali mogu dobiti popularnost na jednoj strani ili batine na drugoj strani. Anonimne mase ili amorfni prividi samo su posljedica neodgovornosti privilegiranih skupina koje su od neprivilegiranih i beznačajnih pojedinaca stvorile nezadovoljstvo koje u navijanju ne vide potrebu nego povod za nasilje kojim duhovnu pustoš pretvaraju u materijalnu.
Društvo kada dosegne stupanj uvjerenja da sve što ono poduzima ima legitimitet prirodnog prava, mora se neizbjžno suočiti nasiljem koji će se javiti na drugoj strani tog istog, nazovimo ga, prirodnog prava u kojem je moral eroziran, pravda uskraćena, istina zanemarena i dokazi uništeni. Jednostavno rečeno, nasilje se javlja samo u loše uređenim društvima. Ne postoji tako loš čovjek kako loše može biti uređeno društvo! Riječ je o tome da u dobro uređenon drustvu i za najlošijeg čovjeka postoji rjesenje pomoću kojeg on postoje dobar ili pak nedjelotvoran. Iz ovakve ocjene ne bi valjalo zaključiti da je u pitanju društveno uređenje ili politički sustav. U pitanju je odnos odgovornosti za posao, za ponašanje i za komuniciranje. Kada zakone, norme i pravo budu poštovali oni koji imaju mogućnost zlorabti pravo, norme i zakone i nasilje će biti razmjerno takvom moralu. Nema društva u kojem nema nasilja, ali je drugo pitanje što dobro organizirano društvo svoje članove ne dovodi u iskušenje bez odgovarajućih sankcija za radnje i postupke koji dekliniraju od zakonskih odredbi i propisanih normi u ponašanju i djelovanju.
Do eskalacije nasilja dolazi samo onda kada su, istrošene norme legalnog prava, pa se stvaraju mase koje čine prevareni, poniženi, obespravljeni i izigrani pravdom koja štiti interese institucja kojima su podređeni umjesto sustava kojemu pripadaju. Drustvo koje je svoje uspjehe gradlio no birajući sredstva da se uspijeh postigne ili takvim prikaže, mora se pomiriti s načnima doživljavanja poraza koji je samo druga strana medalje dodjeljiane za takve uspjehe. Stoga u traženju odgovora na pitanje: nasilje i sport, valja spoznati kroz prizmu koja prelama sustav vrijenosti i stimulira ga materijalno i hijerarhijski u društvu, a posljedično u našem sportu.
Napokon, nasilje što se javlja u sportu, na našim stadionima, ružna je slika istih odnosa i nasilja koje prepoznajemo u našem urbanizmu, zakonodavstvu, prosvjeti, poduzećima, pravosuđu, žurnalizmu i gotovo u svim sferama našeg društva. Razlika je samo u tome što se puk u beznačajnoj mjeri identificira pravosuđem, urbanizmom, žurnalistikom i drugim djelatnostima kao što to čini sa sportom. I da apsurd bude konačan! Što je netko u društvu bezuspješniji to polaže veće pravo na uspjehe svojih sportaša.
Ponekad se stječe dojam da toleriranje nasilja služi skretanju pozornosti s daleko ozbiljnih socijalnih pitanja koja su zanemarena jednako kao i publika čije se divljanje i nasilništvo svrstava u navijanje samo zato što zauzimaju prostor namijenjen gledateljima od kojih se očekuje potpora klubu, a ne uništavanje njegove materijalne osnove.
Na putu rješavanja krize nasilništva u sportu na prvom je redu traženje puteva prevldavanja ekonomske krize i čimbenika koji ju stvaraju. Nije li to korupcija, poslovni i osobni nemoral bez javnih osuda, zatim političko trgovanje bez stida i procesuiranja bez sankcija?
Sasvim je jasno da je medijsko zanimanje značajnije u pitanjima sportskih događanja od događanja u sferama koje materijalno utječu na stanje nacionalnog duha što korespondira s moralom koji u svojoj konačnici nije poštenje nego rizik od nepoštenja. Samo strah od odgovornosti upravlja čovjekovim postupcima, a ne, toliko spominjana, društvena svijest. Zbog velikih plakata s upozorenjima na kojima piše “Brzina ubija”, “Pušenje je štetno” ili “Droga je ....” nitko nije prestao piti, niti je usporio vožnju. No prelaskom osobnim automobilom u šengenski cestovni režim vozači mijenjaju svijest tako što vežu pojas, kontroliraju brzinu i pale svjetla na svojim vozilima. Što su onda vrijednosni fokusi naše socijalne angažiranosti u suzbijanju štetnih pojava u kojima nasilje ugrožava red, mir i dostojanstvo građana?
Sukladno tomu i sportski žurnalizam valjalo bi da artikulira praćenje sportskih događanja bez metoda hladnoratovske psihoze kojom publika ne sudjeluje u sportskim ostvarenjima već u režiranim sukobima označenim “povijesnim utakmicama”, “borbama do zadnje kapi krvi”, “odlučujućim bitkama” ili hamletovskim dilemama “biti ili ne biti”.
Najkraće, naše mentalno prokletstvo rješavanja jednom bitkom ranijih poraza ili borbom do zadnje kapi krvi umjesto radom do zadnje kapi znoja dovelo nas je do stupnja borbenosti koja više daje ratom nego radom. Vjerojatno je to jedan od razloga što korupciju, privilegije, nasilje i druge štetne pojave ne suzbijamo nego se protiv njih borimo krivim sredstvima i kampanjskim akcijama koje traju koliko i proračunska sredstva što su namijenjena borbama od koje imaju koristi samo oni što su ih izmislili kao vizije za provizije od plakata, literature i savjetovanja čije zaključke nitko ne provodi.

15.04.2011. u 11:29 • 1 Komentara • Print • #

<< Arhiva >>

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno.

	travanj, 2011					>
P	U	S	Č	P	S	N
				1	2	3
4	5	6	7	8	9	10
11	12	13	14	15	16	17
18	19	20	21	22	23	24
25	26	27	28	29	30

matajablog

petak, 15.04.2011.

NASILJE I SPORT

Linkovi

PROKRUST