Maroons Dirty Mind Club - The Next Generation

Eh, da...dvadesetpet godina. Čovjek se umori dok napiše toliko slova, a kamoli kad prova odbrojat do tog broja. Kvarat stoljeća. Neki kažu da prosječan čovjek proživi sedamdesetpet godina. Dakle, trećina p(r)ošla.
Uf, kako je sve tako brzo pasalo. Toliko se tog dogodilo, dobrog i lošeg. Ali ipak više dobrog, nasreću. Puno je bilo zeznutih trenutaka, i svi su nekako prošli. Kaže se da život ide dalje. Točno tako. Poput rijeke nosi i sve dobro i sve loše. Život je zajebana stvar. Treba se puno mučit da bi se osjećao sretan i zadovoljan. Nisam to uvijek znao. Bilo mi je najteže kad sam to skužio. A možda i najlakše, jer sam tek tad naučio nositi se sa životom. Ta borba, koliko god bila teška i naporna, svakodnevna, ipak donosi onaj osijećaj osobne sreće. Kad se ujutro probudiš, još jedan dan pred tobom, toliko toga za napravit, toliko ljudi srest...Jer da nema ljudi oko nas ne znam isplati li se živjeti. Živjeti s drugim i za drugog. Sviđa mi se ova.
Ja sam sretan čovjek. Okružen sam ljudima koji me vole i poštuju. Prihvaćaju me ovakvog kakav sam i tko sam. Nema ih puno, ali vrijede više od ičeg. Mama, braća, prijatelji, poznanici...sve je to neki sustav. U kojem se čovjek osjeća sretno. Zadovoljno.
Još ima toliko ljudi koje moram upoznati, jednako toliko ću izgubit zbog "sudbe klete" koja nas sve vodi u istom smjeru. Ali meni je nekako bitno "sad" i "ovdje". Što će biti sutra ne znam. Ke sera, sera - išla je pjesma. Pa valjda je to točno. Ne treba se opterećivat. Treba znat da je život jedan i da ga treba živjeti punim plućima. Idem sad ovo napisano zalit jednim štokićem. Meni za dušu.
Sretan.

Keep on bloggin'!!!