pismoandjelu

utorak, 26.07.2011.

Vidimo se

Do mog stana vode dva ulaza, donji i gornji. Krajem mjeseca koristim se isključivo donjim ulazom, zato što gornji ulaz sadrži poštanske sandučiće i pripadajuće im opomene, opomene pred isključenje i rješenja o ovrhama. Služim se metodom "ako ne vidim ja opomene, ne vide ni one mene." I to pali, najčešće.

Međutim, nekad se zajebem, pa krenem gornjim ulazom. Kad se već zateknem u neobranom gvožđu poštanskih sanduka, da ne kažem kapsila, udahnem duboko, pa mantrajući "možeš ti to, neće ti ništa, možeš ti to", otključam moje pandorino sanduče, zgrabim hrpu papirnate bijele smrti, rastvorim svaku omotnicu odmah tu, na licu mjesta, u hodniku moje stambene zgrade, a potom sve to smandrljam u torbu.

Sljedeće suočavanje nastupa tek dan poslije. Pa ne mogu sve u jedan dan. I uzeti tu poštu, i otvoriti je, i pogledati u oči nakeženim ciframa. Sutradan, prvo pijem kafu jedno pola jutra, pripremajući se. Onda iz torbe izvučem onu najnapasniju kovertu, onu što samo što ne urla "Plaaati me, prokleta luzerice!". Struja, naravno. Ako mi je isključe, neću više moći na internet, a internet je jedino mjesto na kojem mogu besplatno sretati ljude. Vani, naime, pokatkad moram imati para bar za vlastitu kafu. Internet mi također pomaže u njegovanju blaženog tupila izazvanog hiperprodukcijom potpuno bespotrebnih informacija. Informacija bez kojih bih ja čak i mogla, ali one ne mogu bez mene.
Što vrijedi Sanaderu da ga boli noga, ako to i ja ne znam. Što vrijede ženama svi savjeti o zdravom sunčanju i tretiranju celulita ako im to ja ne amenujem.

Nakon cijelojutarnje pripreme i opuštanja, evo me za stolom, među prstima vrtim napola dogorjelu cigaretu, drugom rukom premećem onaj papir, vidim samo one dvije riječi "...PRED ISKLJUČENJE", čitam ih mazohistički, s nekom perverznom nasladom nekoliko puta, ponovo i ponovo, svejednako vrteći papir, kao da će nekim čudom bar taj dio upozorenja nestati, dematerijalizirati se, smilovati se meni jadnoj samohranoj, izgubljenoj, umornoj, do bola umornoj. Osjećam srce koje lupa malo prebrzo, kažem sebi ok, smiri se, ne'š se jebote sad tu skljokat pred cilim HEP-om, ne daj gušta bandi kapitalističkoj.

Netko zvoni, trznem se, oblijeva me hladni znoj. To je to, došli su, stoje ispred vrata i ja infantilno vizualiziram tipa sa ogromnim škarama kako čeka spreman precvikati sve moje kabele od struje. Edward Škaroruki glavom i bradom, HEP-ov operativac nestrpljivo čeka da podignem kukavičku guzicu i otvorim mu vrata. Zvoni još jednom, sad nervozno već. OK, kažem sebi, "neće ti ništa, možeš ti to, neće ti ništa".

"Ej mama, evo mene!" veselo upada moj sin u stan. Boja mi se vraća u lice, dok zadnjim snagama pokušavam izgledati kao normalna mama koja normalno sinu otvara vrata.

"Šta si nešto loše volje, mama?"
"Ma nisam, zlato, samo malo umorna, slabo noćas spavala, jebenti tigraste komarce".

On mladenačkom strašću navali na ručak, pojede i hranu i tanjure i nogu od stola, ustaje, juri, u prolazu dobacuje:"Imaš li 200 kuna, moram platit trening?"

Srce mi opet prebrzo tuče dok vadim 200 kuna iz izmrcvarenog novčanika.
"Evo, zlato", procijedim grčevito nastojeći prirodno se smješkati. On odlazi, ja hitro zaključavam vrata, dva puta okrećem ključ u bravi.

Vidimo se, Škaroruki...

<	srpanj, 2011					>
P	U	S	Č	P	S	N
				1	2	3
4	5	6	7	8	9	10
11	12	13	14	15	16	17
18	19	20	21	22	23	24
25	26	27	28	29	30	31

Travanj 2013 (2)
Siječanj 2013 (3)
Studeni 2012 (1)
Listopad 2012 (1)
Rujan 2012 (3)
Kolovoz 2012 (1)
Srpanj 2012 (5)
Lipanj 2012 (1)
Svibanj 2012 (2)
Veljača 2012 (4)
Listopad 2011 (1)
Rujan 2011 (13)
Kolovoz 2011 (6)
Srpanj 2011 (3)
Lipanj 2011 (2)
Svibanj 2011 (5)
Travanj 2011 (8)
Ožujak 2011 (4)
Veljača 2011 (1)
Prosinac 2010 (1)
Rujan 2010 (6)
Kolovoz 2010 (6)
Srpanj 2010 (6)
Lipanj 2010 (5)
Travanj 2010 (15)
Siječanj 2010 (2)
Prosinac 2009 (1)
Studeni 2009 (2)
Listopad 2009 (3)
Rujan 2009 (6)
Kolovoz 2009 (6)
Srpanj 2009 (5)
Lipanj 2009 (7)
Svibanj 2009 (11)
Travanj 2009 (12)
Ožujak 2009 (9)
Veljača 2009 (27)

Komentari da/ne?