Do mog stana vode dva ulaza, donji i gornji. Krajem mjeseca koristim se isključivo donjim ulazom, zato što gornji ulaz sadrži poštanske sandučiće i pripadajuće im opomene, opomene pred isključenje i rješenja o ovrhama. Služim se metodom "ako ne vidim ja opomene, ne vide ni one mene." I to pali, najčešće.
Međutim, nekad se zajebem, pa krenem gornjim ulazom. Kad se već zateknem u neobranom gvožđu poštanskih sanduka, da ne kažem kapsila, udahnem duboko, pa mantrajući "možeš ti to, neće ti ništa, možeš ti to", otključam moje pandorino sanduče, zgrabim hrpu papirnate bijele smrti, rastvorim svaku omotnicu odmah tu, na licu mjesta, u hodniku moje stambene zgrade, a potom sve to smandrljam u torbu.
Sljedeće suočavanje nastupa tek dan poslije. Pa ne mogu sve u jedan dan. I uzeti tu poštu, i otvoriti je, i pogledati u oči nakeženim ciframa. Sutradan, prvo pijem kafu jedno pola jutra, pripremajući se. Onda iz torbe izvučem onu najnapasniju kovertu, onu što samo što ne urla "Plaaati me, prokleta luzerice!". Struja, naravno. Ako mi je isključe, neću više moći na internet, a internet je jedino mjesto na kojem mogu besplatno sretati ljude. Vani, naime, pokatkad moram imati para bar za vlastitu kafu. Internet mi također pomaže u njegovanju blaženog tupila izazvanog hiperprodukcijom potpuno bespotrebnih informacija. Informacija bez kojih bih ja čak i mogla, ali one ne mogu bez mene.
Što vrijedi Sanaderu da ga boli noga, ako to i ja ne znam. Što vrijede ženama svi savjeti o zdravom sunčanju i tretiranju celulita ako im to ja ne amenujem.
Nakon cijelojutarnje pripreme i opuštanja, evo me za stolom, među prstima vrtim napola dogorjelu cigaretu, drugom rukom premećem onaj papir, vidim samo one dvije riječi "...PRED ISKLJUČENJE", čitam ih mazohistički, s nekom perverznom nasladom nekoliko puta, ponovo i ponovo, svejednako vrteći papir, kao da će nekim čudom bar taj dio upozorenja nestati, dematerijalizirati se, smilovati se meni jadnoj samohranoj, izgubljenoj, umornoj, do bola umornoj. Osjećam srce koje lupa malo prebrzo, kažem sebi ok, smiri se, ne'š se jebote sad tu skljokat pred cilim HEP-om, ne daj gušta bandi kapitalističkoj.
Netko zvoni, trznem se, oblijeva me hladni znoj. To je to, došli su, stoje ispred vrata i ja infantilno vizualiziram tipa sa ogromnim škarama kako čeka spreman precvikati sve moje kabele od struje. Edward Škaroruki glavom i bradom, HEP-ov operativac nestrpljivo čeka da podignem kukavičku guzicu i otvorim mu vrata. Zvoni još jednom, sad nervozno već. OK, kažem sebi, "neće ti ništa, možeš ti to, neće ti ništa".
"Ej mama, evo mene!" veselo upada moj sin u stan. Boja mi se vraća u lice, dok zadnjim snagama pokušavam izgledati kao normalna mama koja normalno sinu otvara vrata.
"Šta si nešto loše volje, mama?"
"Ma nisam, zlato, samo malo umorna, slabo noćas spavala, jebenti tigraste komarce".
On mladenačkom strašću navali na ručak, pojede i hranu i tanjure i nogu od stola, ustaje, juri, u prolazu dobacuje:"Imaš li 200 kuna, moram platit trening?"
Srce mi opet prebrzo tuče dok vadim 200 kuna iz izmrcvarenog novčanika.
"Evo, zlato", procijedim grčevito nastojeći prirodno se smješkati. On odlazi, ja hitro zaključavam vrata, dva puta okrećem ključ u bravi.
Vidimo se, Škaroruki...
Post je objavljen 26.07.2011. u 18:13 sati.