pismoandjelu

petak, 27.07.2012.

Dajem

...kraljevstvo za malo bezbrižnosti.

27.07.2012. u 11:41 • 2 Komentara • Print • #

četvrtak, 26.07.2012.

Šta ću se micat

- Gledaj, pa ne ideš na kraj svita.
- Znan - odvratila je neuvjereno.
- Iskreno, ne razumin tu patološku vezanost uz Split.
- Patologije i nisu tu da bi ih razumili. To ti je ka i jubav.
- Po toj logici jubav je patologija?
- Na neki način, da.
- Meni je ta tvoja jubav prema Splitu patetična.
- I meni je.
- Pa onda ozdravi nekako, kvragu. Jasno ti je da Split ipak nije najlipši grad na svitu.
- Ja i ne mislin zapravo da je najlipši na svitu.
- Nego?
- Nego san tužna kad nisan u njemu.
- O, Bože.
- Možda je i najružniji na svitu, ko zna? U tom slučaju, opet je isto - želin uživat u toj ružnoći do kraja života. I šta sad.
- Infantilno je takvo vezivanje uz jedan grad.
- Volin bit dite. Dica su savršeni umovi.
- Dica uopće ne koriste um, nego nagone.
- Upravo zato su savršeni umovi.
- Onda su i beštije savršeni umovi.
- Dokaži da nisu?
- Uf, teška li si. Kad seliš?
- Za koji dan.
- Ne budi tako malodušna, kvragu. Pa ne ideš daleko od Splita.
- Sve šta nije Split, daleko je od Splita.
- O gospe moja!
- Viruj mi, bila san svagdi.
- Krasan ti je Split, pogotovo uz onakvu gradsku vlast.
- Jel' ti misliš da ja kad se itnen u more na Ovčicama ili na Benama mislin kakva mi je gradska vlast?
- Možda bi tribala mislit. Da ste mislili više na to, ne bi vam se takva vlast bila desila. Ali ne, nego ono vaše splitsko, hedonističko "Prst u uvo i ko ovo more platit"!
- Ja prst u uvu držin samo ponekad kad izronin iz mora. Da ga odčepin. Znaš ono kad napraviš kolut naprid pa kolut nazad ispod mora? Ako ne dišeš pravilno, izroniš sa previše mora u ušima. I u nosu. A zaleti se i u grlo.
- Kakve sad to veze ima s temom?
- Pa, to je najvažnija veza. Ono, kad izroniš, nemaš blage veze ko je na vlasti.
- Zlato moje, to se inače zove - poricanje.
- Ne, ja ne poričem da imamo imberlanu vlast. Ali zato ovi iz gradske vlasti poriču.
- Šta to?
- Da nikad oni ne mogu bit toliko ružni koliko Split može bit lip.
- A matere ti, ovo je neizlječivo! Zašto ne bi probala mislit da je odlazak iz Splita možda novi početak, i da je ponekad zdravo maknit se?
- Sad ću ti ispričat nešto. Jedan put sidimo ja i moj brat na Peristilu i naleti nan jedan prijatelj šta ga nismo vidili skoro trideset godina. Pratiš me?
- Pratin, aj.
- Kad nas je vidija kako sidimo tamo na skalinama, počeja se smijat i govori "A bogati, prije trideset godina san vas ostavija na ove skale i još se niste makli!"
- E, i?
- Znaš šta mu je moj brat reka?
- Šta?
- A šta ću se micat kad mi je lipo.

26.07.2012. u 21:51 • 3 Komentara • Print • #

To nije riječ

Južina.
To nije riječ, nego
neobjavljena zbirka poezije
rezime
čvornovate agonije
nečije masline

Južina.
To nije vrijeme, nego
sfumato stanje
ludog pjesnika
Modro i crno u oku one
koja čeka.

Južina.

Nerazumljiva čežnja
ljubavnica odbačena
nimfa bijesna
vjetrom ukroćena
strašću posoljena.

26.07.2012. u 09:48 • 0 Komentara • Print • #

petak, 13.07.2012.

Nisu to mušice

Neki ljudi izgledaju kao da imaju smisao. Drže ga u šaci. Oni nisu kao ja, i nisu kao neki moji prijatelji. Moji prijatelji i moja Ja, mi svaki dan ponovo moramo u potragu. Svako jutro, perući zube, gledajući svoj krmeljavi odraz u ogledalu, kuhajući prvu kavu, tražimo ga. Taj smisao. Ponekad nam izmiče uporno i po cijeli dan, pa znamo navečer u krevet leći a da tog dana smisao nismo našli. I sad se ti ustani opet, sljedeće jutro. Jest, ustaneš, ali malo pogrbljeno. Nevjerojatno kako "ništa" može čovjeku pogrbiti leđa.

Dok zavidno promatram one kojima se smisao podrazumijeva kao i ona prva jutarnja kava, za razliku od mene i sličnih meni koji smo mnoge kave ispili bez smisla, a kava bez smisla je isto toliko pretenciozna i bezvezna kao i kava bez kofeina, dolazim do asocijacije o Obelixu. Pa da, naravno. Ti sa smislom, oni su kao mali garant upali u kazan sa smislom, i otada više nikada nisu smisao morali tražiti. Kao i Obelix pod djelovanjem čarobnog napitka za snagu, tako su i oni pod djelovanjem smisla ostali - doživotno.

Ironično, što je čovjeku teže doći do smisla, to ga upornije zahtijeva i traži. Insistiranje na smislu do besmisla. Još ironičnije od toga, ono što je tolikim ljudima oko mene na primjer oduvijek bilo izvor smisla, meni je predstavljalo njegovu najžešću suprotnost.

Mama mi je često ponavljala i prepričavala jednu scenu iz mog ranog djetinjstva. Kaže, imala sam valjda nepune dvije godine, i u nastupu ljutnje sam bacila komad kruha na pod. Kako se bacanje kruha na pod u našoj kući doživljavalo kao čin najtežeg bogohuljenja iako vjernici službeno nismo bili, mama me pokušala što mirnim uvjeravanjem, što prijetnjama i vikom natjerati da taj komadić kruha podignem sa poda. To sam, naravno, kategorički odbila, prekriživši prkosno ruke na prsima. Onda je mama zgrabila moju ruku i povukla ju točno do nesretnog komadićka svetinje na podu. To je bio pokušaj da me se fizičkom prisilom natjera da ga podignem, i da se pokajem. Umjesto toga ja sam, priča mama još uvijek impresionirano, čvrsto stisnula prste u šaku. Stisnula ih tako da su mi zglobovi pobijelili od napora. I odnijela sam pobjedu. Kasnije sam bila u kazni, koju sam muški podnijela, ali kruh nisam podigla.

"Tada sam shvatila da s tobom u životu neće biti lako" izgovorila je mama nebrojeno puta od te moje prve demonstracije volje i prkosa. "Ti si hodajući otpor", dodala je.

"S Vama zaista nije lako!" izgovorila je, nešto ljućim tonom od moje stare, puno godina kasnije gospođa koja me bila zaposlila kao tajnicu i prevoditeljicu u svojoj firmi koja se bavila nemam pojma više kojom vrstom trgovine. Naš sukob je nastao onda kad me dotična počela učestalo slati "da joj nešto kupim". Pa me tako usred posla slala po krafne, ili po grickalicu za nokte, ili po ovo ili po ono, u svakom slučaju, nije se radilo o poslovnim nabavkama nego o stvarčicama koje su njoj trebale za privatnu upotrebu. Nakon prva takva dva-tri šopingiranja, osjetila sam da mi se prsti na rukama počinju upozoravajuće skupljati u šaku. I odmah sam znala - ovo neće dobro završiti. Pobacat ću ja njoj sve te njene privatne potrepštine na pod i neću ih htjeti podići, znala sam. U mojoj glavi, stvari su bile smislene jedino na ovaj način - ok, ona mene šalje da joj kupim svašta nešto za njene privatne potrebe, i ja neću imati ništa protiv pod uvjetom da uspostavimo neki reciprocitet. Znači, ako i ja nju budem mogla poslati da mi nešto kupi. Recimo, cigarete.

Čim sam verbalizirala taj moj sjajni prijedlog nastavka daljnje suradnje, letila sam. Sa posla, jel'. Službeno, dobila sam otkaz. Neslužbeno, ja sam ga dala. I ne samo na tom mjestu. Na svakom mjestu na kojem sam osjećala da stvari gube smisao. Još u ono doba, "kad je Bog hodao po zemlji", kad su se poslovi dobivali za zauvijek i kad su radnici ipak imali kakva-takva ljudska i radnička prava, meni nije trebalo puno pa da "dignem sidro" i odjedrim u potrazi za nečim boljim. Nikada nisam imala taj "za zauvijek" osjećaj, nikad otkad znam za sebe. Meni je "zauvijek" oduvijek jako kratko trajalo, štogod bilo u pitanju. Dužina mojih "zauvijek" ovisila je o tome koliko se moj psihofizički integritet osjećao nenarušenim i neugroženim u nekoj sredini, situaciji, vezi ili odnosu bilo koje vrste. Sve što je taj moj integritet dovodilo u pitanje, za mene je postajalo besmisleno. Mora da sam ispala iz neke čerge. Jedne od onih čergi kojom putuju slobodni ljudi.

Na stranu sad moja urođena, kako bi neki rekli, prgavost, ali uspoređujući "onda" i "sada" jasno je da moj osjećaj besmisla u tome "danas" dostiže svoj puni uzlet. Međutim, godine i patnje, kao i kod svakog čovjeka, i kod mene su izazvali određenu dozu popustljivosti, stoicizma, ili, ako baš hoćete, "mudrosti". Zato sam počela promatrati kako se drugi ljudi nose sa posvemašnjim gubitkom... Svega. Radničkih prava, povlastica, integriteta svake vrste i dostojanstva. Tako sam uočila ono o - smislu. Ljudi su jednostavno odlučili da njihov smisao počinje onog momenta kada napuste svoja radna mjesta. Dakle, pri dolasku na radno mejsto oni se stave u OFF stanje, a prebace se na ON čim prekorače prag firme na kraju radnog vremena. Pa sam ja optimistično odlučila slijediti njihov primjer. Kvragu, imam već dovoljno godina za rastvoriti šaku i podignuti onaj komad kruha sa poda. I pokušala sam, stvarno sam pokušala. Ali, avaj.

Na prvo mobingiranje, na prve neplaćene prekovremene, na prve zakašnjele plaće, moji prsti počeli su se, pogađate, stiskati u šaku. Nakon svake privatizirane i uništene proizvodne firme, nakon svake vijesti o još jednom bezobzirnom kršenju radničkih prava, ne samo mojih nego i tuđih, zglobovi na mojoj šaci su postajali sve bjelji i bjelji. Od napora. Od bijesa. Od otpora. I ne samo to. Počeo me mučiti taj užasni, razarajući osjećaj besmisla.

Hej, razmišljala sam uspaničeno, pa ja na poslu provodim osam, devet, deset sati svakog dana mog života! (osim kad sam nekom ludom srećom radila u firmama gdje su postojali vikendi). Osam sati, osam sati bih trebala biti "off"! Off od sebe, od vlastite mi...mene! Od vlastitog mi života. Pa to je puno, to je previše sati. Neka radim zaista "samo" osam sati, i samo pet dana u tjednu (što više ne postoji skoro nigdje), to bi značilo...pet puta osam jednako je čestrdeset sati odvajanja od sebe, četrdeset sati potpunog besmisla tjedno, četrdeset sati dobrovoljne kliničke smrti? Ja to, ljudi moji, ne mogu. Nemam ja toliko vremena. To mi je previše besmisla čak i da mi netko sutra garantira i potpiše da ću nakon fizičke smrti imati priliku živjeti još najmanje tri života. Nema te sljedeće inkarnacije koja meni može nadoknaditi izgubljene sate iz ovog života. I onda se, u takvim kontemplacijama, sudarim sa načinom na koji neki drugi ljudi to doživljavaju. Shvatim, užasnuta, da se moj pojam recimo "mobbinga" ili eksploatacije drastično razlikuje od njihovog. Da tamo gdje meni već počinje gubitak dostojanstva i totalna panika, njima još uvijek cvate cvijeće zvano "Što se mora nije teško", ili "Uvijek ima gore", ili "Ne može sve biti idealno".

"Ne može sve biti idealno", i "Svatko ima svoje mušice" sam slušala također od jedne jako bliske ženske osobe koja je provela život uz muža zlostavljača. Tip je najnormalnije zlostavljao cijelu obitelj, dakle i nju i djecu, cijeloga života, a ona nikada ništa nije poduzela.

"Zašto se, pobogu, nisi rastavila?" pitala sam je jednom.
"Eto, nisam. Ali, nemoj misliti da mu se nisam osvetila."
"Kako si mu se osvetila?".
"Pa, već dvadeset godina ne dijelim postelju s njim!", zavijetliše joj oči ponosno i prkosno.

Svaka čast. To je ono kao da ideš kazniti osuđenog serijskog ubojicu tako što ćeš useliti u ćeliju s njim i mrko ga gledati i robijati s njim jedno dvadeset godina. Senzibilnom kakav je, to će mu sigurno izazvati teške duševne patnje.

"Svatko ima svoje mušice", rekla mi je ta žena sažimajući tako psihopatski profil svog muža u jednu benignu narodnu uzrečicu.
"Svatko ima svoje mušice" govorili su mi kada sam pokušavala objasniti da me moj nadređeni na poslu iskorištava, vrijeđa i ponižava. Nisam imala pravo misliti, govoriti, ili odbiti prekovremeni rad. Vikao je na mene, u stvari urlao, bacao stvari po uredu, lupao vratima, zadavao mi nemoguće radne zadatke. Nakon nekog vremena, više nisam mogla odspavati noć bez dva do tri buđenja u potpunoj panici. Počeli su problemi sa srcem, preznojavanja, pretvorila sam se u hodajuću tjeskobu. Moja liječnica je rekla: "Ako nešto ne poduzmete, završit ćete na psihijatriji".
Moji prijatelji su rekli :"Moraš se nekako postaviti. Razgovaraj s njim."
Taj dan kad sam se "postavila" i pokušala, slijedeći savjete, smireno i ljubazno ali ipak čvrsto razgovarati s mojim šefom, on je dobio slom živaca popraćen urlicima tipa "ŠTO VI SEBI UMIŠLJATE?!?".

A ja sam sebi umišljala samo to, da smijem pružiti otpor zlostavljanju. Umišljala sam si da nitko nema pravo urlati na mene. Čak i ako pogriješim ili ne obavim svoj radni zadatak, a što se nikada nije dogodilo. To je bio moj zadnji radni dan u toj firmi. Provela sam u njoj dvije godine. Dvije godine previše. Iz nje sam otišla promijenjena. Dvije godine noćnih mora i teške tjeskobe, lupanja srca, nesanice. Govorili mi ljudi da ne smijem sebi dozvoliti da ostanem bez posla. Posao je bio dobro plaćen, (samo zato što o tome nije odlučivao moj prvi nadređeni, naravno), a ja samohrana majka u podstanarstvu. Ne, zaista si nisam mogla priuštiti da ostanem bez posla. Pa sam tako trpila, odlučivši jednom u životu ne biti pobunjenik, pomiriti se, biti kao i većina ljudi oko mene. Nikada sebi neću oprostiti te dvije godine. I što spomenutog nadređenog nisam treći dan zviznula faxom ili kompjuterom u bolesnu glavurdu. Kasnije sam saznala da ja nisam bila prva žrtva te spodobe. Već je imao povijest zlostavljanja, a nije mu bilo strano ni fizički nasrnuti na ženu.

Dvije godine sam radila sa psihopatom, i pri tom mi je manje štete nanio on, a puno više moje nastojanje da budem "razumna", da "izdržim", da "nešto i progutam". Sukob moje unutarnje, vrišteće pobune sa većinom ljudi oko mene koji su me uvjeravali da je "danas tako svugdje" i da "moram nešto i pretrpiti", to je ono što me skoro pa psihički i emotivno potpuno devastiralo. Ono dakle, što zabrinjava, nije postojanje takvih kao što je bio taj čovjek. Zabrinjava činjenica da mi skoro pa nitko nije rekao "To je nedopustivo" ili "To ne smiješ trpjeti". Simptom stanja u društvu nisu oni koji zlostavljaju, nego oni koji misle da je to "normalno" i da to i tako nešto treba istrpjeti. U stvari, lažem, netko mi je ipak rekao da to ne smijem više trpjeti. Moja liječnica. Naime, do tog zaposlenja, moj zdravstveni karton kod nje je bio skoro pa prazan. A onda sam ga u te dvije godine napunila dijagnozama tipa "Anksioznost", "Takihardija (ubrzano lupanje srca)", "Panični napadaj", i slično.U jednom trenutku, iskreno zabrinuta za moje psihičko zdravlje, prepisala mi je antidepresive. Odbila sam ih piti. Nisam se mogla pomiriti da na posao odlazim anestezirana. Nikada u životu nisam posegnula za tabletama. I tu imam jaki otpor. Ne pristajem na to da mi tablete za smirenje budu štap na kojeg ću se oslanjati. Želim hodati bez štapa. Puno tražim?
Zlostavljači, sami po sebi, nisu pravi problem. Jer, njih ima malo. Problem smo mi koji trpimo zlostavljanje, a nas je puno. Puno više nego njih. Mi ih hranimo, mi ih, onako malobrojne, činimo moćnima, svemogućima, gospodarima naših života. Divna je ona jedna karikatura koja prikazuje stotinjak ljudi na jednoj strani daske, i nekog moćnika na drugoj strani daske, a taj drugi dio lebdi nad provalijom. Dovoljno bi bilo da onih stotinjak iskorači. Dovoljno.

Dugo nakon što sam otišla iz te firme, razgovarala sam sa prijateljem. Privatni poduzetnik, uspješan, ima oko 20 zaposlenih. Bio je zgranut, ljut, bijesan slušajući ovo, i još neka moja i tuđa iskustva sa posla. Rekao mi je da ni on "nema milosti". Ali samo onda kada njegov zaposlenik ne obavlja ili loše obavlja zadatke predviđene ugovorom. Kaže, ako nisam s nekim zaposlenikom zadovoljan, jednostavno dolazi do prekida ili do neprodužavanja ugovora, i to je sve. Kaže, ne pada mi na pamet nekoga vrijeđati, ponižavati, maltretirati ili očekivati da za mene radi više sati tjedno nego što je ugovorom predviđeno. Kaže, ja moje zaposlenike ne mazim, ali su zadovoljni jer se strogo držim ugovora o radu.

"Od mojih zaposlenika očekujem da za mene odrade ono što i kako je predviđeno ugovorom o radu. Ni više, ni manje od toga."

A onda mi je rekao nešto zbog čega sam se zaista zamislila.

"Znaš, nema šanse da ja mom radniku ne isplatim plaću. Prije će moja djeca ostati bez nečega, nego što ću dozvoliti sebi da ne platim čovjeka koji je za mene pošteno radio."

I još mi je rekao "Znaš, nisu svi poslodavci isti. Ima nas i ovakvih".

A bilo bi ih još više, kada mi svi zajedno ne bismo pristajali na to da ih ima jako malo.

Svatko ima svoje mušice, kako to, zaista, bezopasno zvuči. Nisu to mušice, hej. To su leteći vukodlaci iz čijih usta kapa naša krv. Podnijeti besmisao "off" stanja, to valjda zaista ima veze sa upadanjem u kazan sa smislom. Pa lijepo doživotno imaš tu čarobnu dozu trpljenja i pomoću nje jezdiš, kao da je sve u redu, kroz firme i među šefovima zlostavljačima, živiš u besmislenim brakovima, glasuješ i podnosiš korumpirane vlasti, plaćaš skupe kredite u "švicarcima", kopaš po kontejnerima, prijavljuješ se na Zavod za zapošljavanje, primaš plaću s kojom na kraju mjeseca ne možeš kupiti ni uže kojim bi savršeno zaokružio svoje permanentno "off" stanje. Ja to, jebiga, ne mogu.

13.07.2012. u 21:26 • 17 Komentara • Print • #

četvrtak, 05.07.2012.

ja bi pisala.

Kad bi me samo život htio pustiti da pišem
da mi najteže poslanje bude
zašiljiti olovku
pa s njom da
probodem
vlastito srce
do krvi
u koju onda umačem pero
i crtam slova i kvačice
zareze i metafore
slike i sličice
smijeh i suze
da mi na nadgrobnom piše
bože al je ova pizdila
dobro da je uze.

Kad bi samo imala olakšice kao luđakinja
koja ne zna plaćati račune
kad bi netko to radio za mene
pa da mi oči mirno budu snene
kada bi mi vodovod besplatno slao kapi
režije kada bi mi dale disati
pustite me na miru
ja stvarno moram pisati

Nema toga što olovkom ne znam uhoditi
vidjet ćete moje akrobacije
mrežicom hvatam slova kao leptire
pravim čvrknute herbarije
plačeve i smijurije
da mi je malo disati
od života predahnuti
i pisati, pisati, pisati.

05.07.2012. u 14:42 • 0 Komentara • Print • #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

<	srpanj, 2012					>
P	U	S	Č	P	S	N
						1
2	3	4	5	6	7	8
9	10	11	12	13	14	15
16	17	18	19	20	21	22
23	24	25	26	27	28	29
30	31