pismoandjelu

utorak, 30.06.2009.

pričaj mi

znaš li zašto lastavice odlaze iz gnijezda
a djeca šapuću u igri
pričaj mi
pričaj mi.

subota, 27.06.2009.

Ako me nosiš na duši

...prošlo je više od dvadeset godina...i kad budem imala partit sa ovoga svita, ako se budem bojala, ili ako si budem postavljala pitanje jesam li išta propustila, misao o njemu će me ka i uvik uvjerit da sam imala puno, i da nisam propustila ništa, samim tim što nisam propustila njega.

Volila san ga bezumno i neuravnoteženo, volila sam ga sretno, i nikad u meni nije probudija osjećaj gubitka, bez obzira, bija tu ili tamo, samnom ili sa nekom drugom. A kad neko u tebi izazove toliko lipote, nemaš za čim žalit, moš mu samo bit zahvalan ...
Ono kako sam njega volila, nije imalo potrebu potvrditi se u nekim zemaljskim vezama i zajednicama, niti je to što sam njega tako volila moglo na bilo koji način ugrozit vrijednost bilo koje moje veze poslije njega. Ta jubav nije u meni ostavila ničeg ružnog. Dandanas mi pomisao na njega izaziva smiješak na licu, mir u duši, osjećaj ispunjenog smisla. Čuvam ga u sebi kao neku mističnu tajnu, ili kao neko nadnaravno iskustvo, što je u stvari i bilo, jer kako drukčije nazvat tu simfoniju emocija koje bi u meni izaziva sam pogled na njega.

Da i ne spominjem ono kako se on meni smija, i, kako je prihvaća svu moju neurotičnost, kako su s njim sve moje mane postajale dio mog šarma. I volija je kad san bila poslovično blesava, glumila klauna, izazivajući smij..tada bi njegov pogled bija vesel, šaljući mi iskre nijeme jubavi i ponosa šta san baš ..njegova...a volija me je i kad san bila tužnjikava i dramatična, kad bi se rasplakala tek toliko da vidin oće li me znat zagrlit kako se već grli onoga ko plače...Nije tražija da se minjam, nije tija da buden drugačija..i nekako slutin da me niko osim njega nije takvu blesastu ni moga volit...niti će..Voleći njega, volila sam sebe, i obratno.

Mogla sam,naprimjer, napravit bezveznu frizuru i puna iščekivanja stat isprid njega, a on bi me ono pogleda, onim očima šta su me volile, pa bi samo primjetija „Imala si ti i boljih dana, zlato...“ Ja bi se onda pravila da ću ga puknit šakom i da sam se uvridila (pa, i jesam, malo.). I počela bi mu prodavat ono da izgled nije uvik najvažniji a naročito ako je čovik dobar u duši našto bi on, podlo se smijuljeći, reka da „niko ne može bit toliko dobar u duši da bi mu takva frizura prošla.“

Ili bi kraj nas projedrila neka zanosna dama u vešti koju bi on naočigled meni ispratija odobravajućim pogledom uz komentar, "vidiš, mala, tako se oblače žene." Iz mene bi tad provalila bjesomučna bujica prosvjeda tipa ako je ONO žena da li to onda znači da JA nisam, i ako ja nisam žena jesam li onda muški, i ako san muški je li to onda znači da je on peder, i da je pravi glupi dalmatinski macho man i da mu ništa ne vridi šta je pomorac i šta je vidija svita jer je totalno zatucan i..i da nema on pojma šta je ženstvena žena i onda bi demonstrativno potegla Ballantine iz svoje čaše i prije nego bi uspila nastavit tiradu on bi me zagrlija i počeja me jubit ono ka šta onu bezveznjakušu u vešti sigurna san niko nikad u životu nije jubija...

A u biti smo oboje krili emocije ka zmija noge, reka bi naš svit... i držali se cool, (što god to značilo) i nikad nas baš nisu išli fizički dodiri pod svitlima i isprid drugih ljudi. Kad bi i pokušali razmijenit neke nježnosti u javnosti, onda bi to uvik izgledalo ka da se dva nespretna medvida idu grlit, i nikako nismo znali ko, kome, kako i kada triba prebacit ruku priko ramena, ili je okomotat oko struka, ili šta ti ja već znam. Tili smo radit sve šta i drugi parovi, ali , sve što bi pokušali prestajalo je imat bilo kakve veze sa spontanošću. Tako je to bilo uvik di je bilo i drugih ljudi.Pa bi najčešće ljutito i isfrustrirano odustajali, povlačili se svako u svoje ponosno držanje, pazeći dobro da se do kraja večeri više ni laktovima ne dodirnemo...

I onda, kad bi se ekipa razišla, a mi se našli sami u njegovoj staroj četvorci, u mraku bi se bacali jedno na drugo, tražili se kao slijepci i pronalazili se nepogrešivo, pokriveni našom šutnjom, vođeni neizgovorenom čežnjom, konzumirali se kao zadnji ljudi na zemlji, mumljali nešto jedno drugom u vrat, umirali , voljeli se i mrzili zato što se tako volimo, mrzili se valjda zato što smo intuitivno znali da nas ta jubav neće spriječiti da se izgubimo, mrzili se zato što smo znali da ćemo oboje još voljeti, ali nikad više ovako.
Mrzili smo se jer smo znali da ćemo jednog dana oboje naći ljude koji će nam govoriti sve ono što se jedno drugom nismo usudili reći, da ćemo biti sa ljudima koji će znati ko, kome, kako i kada triba pribacit ruku priko ramena i da ćemo to prihvaćat ka najnormalniju stvar na svitu, ka da nam to nikad i s nikim nije ni bija problem, i da će nam to još i neopisivo godit i da ćemo bit samouvjereni zbog, najednom, tako začudne lakoće u davanju i primanju nježnosti, lakoće izgovaranja onih bitnih dviju riječi, i bit ćemo uvjereni da upravo ta lakoća znači da je to prava stvar, a ne ono mučenje šta smo ga skupa prošli...

U tih desetak godina što smo se nalazili i opet ostavljali, odlazili smo oboje iz grada, on je plovija, i nije baš uvik bija siguran da će se poželit vratit, ja sam putovala i isto se nisam uvik mogla zaklet da ću se vratit. Tako smo odlazili bez riječi obećanja, bez pisama, telefona, puštali smo jedno drugo lutati, tražiti i iskušavati. Ali kad bi se vratili, uvijek bi se vratili jedno drugom. I nastavili bi, kao da prekida nije ni bilo, ni više ni manje rječiti nego zadnji put, sa istom količinom šutnje na usnama, sa nijednim pitanjem viška, sa istim poštovanjem prema suzdržanošću onog drugog.
Ista je bila i glad koja nas je upućivala jedno drugom, isto nijemo obožavanje, ista svjesnost da se iz ovakvih ljubavi nikad ne rađaju brakovi, nego samo umjetnička djela...

S njim sam naučila jednu stvar, a to je da žena zna kad je voljena. U skoro 10 godina, koliko je trajala naša priča, nije mi nijednu grubu rič reka..a nije da nisan miritala...nije mi reka ništa grubo ni onaj zadnji put kad san mu rekla da ide ća i da mi ne triba..samo mu je sjena zamračila ionako tamne oči. I nije ništa reka. Okrenija se, i otiša...posli su mi pričali da je misec dana po šankovima pija i šutija više nego šta i inače šuti...

On u stvari nikome nija bija sposoban reć išta grubo...sićan se kad ga je jedan prijatej najutija, i baš san iščekivala oće li povisit ton, oće li reć grubo...a on je toga prijateja samo pogleda, pa mirnim glasom izustija:
"Tovare jedan."
U životu nisan lipšu ni smišniju rečenicu čula...I prigovor, i oprost, sve stalo u dvi riči.

Volila sam hodat uz njega na ulici, jer sam uz njega jednostavno hodala drugačije, kičma mi se ispravljala, hodala sam kao "zgodna žena", kao lavica, hodala sam kao prva žena, malo zvijer a malo razmaženo dijete, osjećala da u tom hodanju ima nečeg iskonskog, izazivajućeg a opet zatomljenog, i govorila mu u sebi, dopustiš li više ijednoj ženi da ovako hoda uz tebe, ubit ću te,i tebe i nju, zvijeri moja crna...

Zabavljala sam se zamišljenim ljubomornim ispadima koje bi mu priredila, zaboravljajući da ni on ni ja nismo bili od te vrste, zaboravljajući da smo ljude puštali da odu bez ijedne riječi prigovora, bez zašto, bez trzaja na licu takoreći. A on je meni samo jedan put u životu reka nešto kao, «ne bi moga podnit da te vidim sa drugim.» Eto. To je bila najžešća izjava ljubavi koju sam čula od njega.Sićam se da sam se bila naježila jer mu je glas bija malo puka... sićam se da sam tad u sebi pomislila da mu nikad u životu ne bi mogla priredit takvu bol. Okrenili smo bili odma na šalu, da ne bi slučajno pokazali jedno drugom zbunjujući intenzitet osjećaja, ali će meni ta rečenica zvonit u glavi cili život.
I kad sam prvi put, godinama poslije toga, prošla sa nekim drugim kraj njega, kad sam mu uputila odvažni pogled tipa"eto ti sad, sad vidiš da mi ti nisi sve na svitu", ustuknula sam, jer me umjesto likovanja preplavio osjećaj da sam ga prevarila i izdala, iako mu se nikad na ništa nisam zaklela, kao ni on meni, uostalom... Čemu onda taj čudni osjećaj gorčine u ustima, zašto sam spustila glavu , zašto mi se moja budućnost najednom učinila tužna i besmislena...

E jubavi moja, jubavi...Falili smo se ka šta se niko na svitu nije falija, znam to, i samo ovom kompjuteru mogu reć ili vrisnit da mi fališ i da ima sekundi u ovom mom postojanju kad mi suze za tobom idu ono prave vruće suze tuge suze čežnje prave ljubavne suze ko poslije vođenja ljubavi i ne mogu virovat da se u tim momentima bar ne promeškoljiš, ono, reka bi Gibbo, ko sitan kamen na dnu cipele...

Je je, nosin te na duši, nosin te ka nevidljivog suputnika na svim mojim putovanjima, nosin te kao nevidljivog obožavatelja svih mojih komičnih ispada, nosin te sa sobon i ne znam oću li više ikom moć dat ono šta si ti odnija sa sobom, ono, znaš, kad žena voli, potpuno voli...i svaki oni brod šta pozdravi sirenom napuštajući splitsku luku…svaki taj vrisak odlazeće lipote…ja doživim osobno, ka da se po ko zna koji put ti opraštaš od mene, viran svom vijađu ka nijednoj ženi..sa onom upornošću čovika zaljubljenog uvik u ono šta je tamo...na drugoj obali...a ko san ja da se borin s morem...

„..pramen kose živ
čuvala je
crn
Marčelina...“
(gledajući te, uvik san se pitala
kako neko bijele rase
može biti tako crn...)

Split at night

kada se školjke prospu
mjesečevim tragom
more se smije
i svjetluca.

ponedjeljak, 22.06.2009.

that was just a dream...

..sve će to o mila moja...

Kad se tvoji prsti zapletu
u mojoj kosi
dođe mi da napišem pjesmu
o ljubavi i strasti
i boli
pa onda samo uzdahnem
i nastojim uhvatiti trenutak
savršene nježnosti
ona i tako
traje tako kratko.