pismoandjelu

srijeda, 28.09.2011.

Mučnina

Palo mi na pamet jutros uz prvu kavu kako bi recimo Jadranka Kosor doživila ono kad prođeš kraj kontejnera iz kojeg neki barba od šezdeset godina vadi plastične boce. Može li ona uopće doći u takvu situaciju? Ili možda ima neki svoj odred ljudi koji idu ulicom dvadeset metara ispred nje i uklanjaju sve što bi je eventualno moglo probuditi, trgnuti iz njene bajke o sretnoj nam, neovisnoj, prosperitetnoj domovini? Idu odredi i miču kontejnere i umirovljenike da nam se dama ne uznemiri, da joj brošići ne potamne.

Pitam se, kako se ona osjeća dok više od pola zemlje o njoj piše stvari zbog kojih bi svaki japanski političar sa imalo osjećaja časti izvršio harakiri? Ma, u Japanu bi na ovakav stav naroda prema sebi harakiri izvršio i političar bez imalo osjećaja časti. Kakav to želudac ima ta žena? Impresionira me.

A, dok se šetka u kućnim papučama po stanu koji je otet nekim ljudima, jel' se isto onako samodopadno smješka? Zar zaista nikad nema mali osjećaj mučnine dok levitira onako groteskno među zidovima tuđeg života? Uništenog tuđeg života.

Jednom sam tamo gdje smo nekada živjeli u Splitu u parkiću ispred kuće upoznala ženu koja je bila nova u kvartu. To je bio parkić gdje su mlade mame dovodile svoju djecu na igranje. Pravi balkanski parkić - samo mame s djecom, nigdje nijednog tate. Tako je to po našim balkanskim parkićima, tate su najčešće po bojištima. Ili u kladionicama pokušavaju zaraditi plaću koju više nemaju otkad im je firma privatizacijom potonula u bespućima povijesne zbiljnosti.
Koji smiješni krug: firma - bojište - kladionica. Koja apsurdna igraonica.

Ta mlada žena je sa svojim mužem, pravovjernim ratnikom, uselila u stan iz kojeg je prethodno izbačena nepoćudna obitelj. Jedna od mnogih. Tih su godina iz mog kvarta cijele obitelji nestale preko noći.

Pozvala me na kavu. Ona, naravno, nije znala da sam i ja iz jedne od takvih obitelji i da se i mi već pakiramo.
Bila je mlada, lijepa, a ispred naše klupe igralo se njeno trogodišnje dijete. Smatrala me jednom od "svojih" valjda, jer se nisam izjasnila drugačije. Pričala je i cvrkutala kako već cvrkuću mlade, svježe udate ženice. Okupirana djetetom, domaćinstvom, namještanjem novog stana, čekajući muža koji je svakih nekoliko dana dolazio sa bojišta.

Čavrljala je kako se već čavrlja kad sjediš u parku s nekom drugom ženom sličnih godina. Ne znam zašto sam prihvatila poziv na kavu. Ona je tako jako željela pokazati mi njihov novi stan. A ja sam tako jako željela vidjeti stan pun duhova i uvjeriti se da nju stvarno u svemu tome ništa ne muči.

Stan je bio velik, sunčan, prostran. Ona se razletjela, cijelo vrijeme nadahnuto blebećući, kao djevojčica koja prijateljici pokazuje svoju novu "Barbie" kućicu za lutke. Slijedila sam je po stanu dok je ona, kao kakav autistični leptirić, lepršala ne zatvarajući usta i neprestano otvarajući nova i nova vrata nekakvih soba, kupatila, ostava, balkona. Potiskujući nagon za povraćanjem govorila sam sebi "Izdrži, ovo radiš za povijest. Ovo nije popodnevna ženska kava, ovo je svjedočenje."

Kad smo se napokon smjestile na kauč u dnevnom boravku, pogledala me s očekivanjem.

"Ovaj...da, predivan stan imate".

Valjda se to tako kaže. Nasmijala se sretno, pokazujući mi rukom na zavjese.

"Samo ne znam što bih sa ovim zavjesama. Znaš, ja sam makla sve njihove tapete, nisu mi se sviđali. Ali ove zavjese su baš lijepe. Što ti misliš?"

Progutala sam pljuvačku. Zanimljivo kako nešto tako tekuće kao što je pljuvačka ponekad tako teško sklizne niz grlo.

Zavjese su bile žute. Promatrala sam njeno lice i ono mi se također učinilo žuto. Zidovi, stolić na kojem se hladila servirana kafa i mali milje i šahovnica na zidu i čaša vode, sve je bilo žuto.

Ustala sam brzo, panično.

"Pa gdje ćeš, nisi ni kafu popila?!" trčkarala je za mnom dok sam slijepa od žutila i žuta od ludila bauljala prema vratima.

Mahnito sam tražila izlaz dok su mi kroz glavu prolazile najluđe slike. U jednoj od tih scena iz moje glave vidjela sam je kako u dilemi stoji pred
otvorenim ormarom nekih drugih ljudi i govori mužu, umornom i neobrijanom, taman pristiglom sa bojišta:

"Ne znam što bih sa ovim gaćicama. Znaš, ja sam makla svo njeno donje rublje, nije mi se sviđalo. Ali ove gaćice su mi baš lijepe. Što ti misliš?"

U tom sam kvartu nakon tog dana živjela još tri mjeseca. Više nijednom nisam otišla u onaj park i više nikada nisam srela tu ženu.

Tako da ne znam je li na kraju promijenila one zavjese.

nedjelja, 25.09.2011.

U očima promatrača

Znam, svit je doša baš
za povratit


Amerika je Big Brother
Split je posta
šporka žuta kesa.

Ja to ne gledam tako
jebi ga.

Meni je Amerika
Woodstock
Andy Kauffman
Man on the moon

A Split mi je
Smoje,Toma
prvo jubjenje
i jedan portun.

Jebi ga.

četvrtak, 22.09.2011.

Devojka sa čardaš klompama

Kad je čoviku teško triba imat neku glazbu koja će ga spašavat. Neku koja će ga razvedrit bez obzira šta je recimo osta bez posla, bez vire, bez nade, bez brate svega.

E, tako ja, odnedavno nezaposlena, kad mi dođe baš previše teško, zavrtin Balaševića. I uvik istu pismu - "Devojka sa čardaš nogama".

Neman ja pojma zašto. Ta pisma očito dira nešto u meni ali ne znan šta tačno. Ko zna kako se to zove i otkad u meni živi, ili životari, ili se krijumčari.

U svakom slučaju, rečenica po rečenica, stih po stih, mene ta pisma dovede u potpuno šizoidno stanje sriće i tuge. Jedna rečenica me razveseli, druga rasplače, i tako naizmjenično dok me toliko ne iscrpi da mi više ne ostane snage za ništa osim za nekakve bezimene, neprimjerene čežnje.

Kad Balaš kaže "Hej, doleti mala senice..." ja se automatcki dignen, raširenih krila, spremna poletit. Onda se sitin da ne znan di bi tačno tribala poletit pa se vratin i sidnen posramljeno za stol i nastavin sickat kapulu za ručak.

"Baš od takvih su je čuvale tetke sa 'ladnim trajnama..." kaže dalje.
Tu se ja onako sama sa sobon nasmijen i usput brišen suze šta mi cure od kapule i lagano drman glavon u ritmu one violine.

A onda dođe rečenica zbog koje je ta Devojka sa čardaš nogama jedina žena u mom životu na koju sam ikad bila stvarno, ali stvarno ljubomorna.

"...čije si pile, pirgavo...što nisi meni suđena...".

Ajme. Ajme majko. Zamisli kakva je morala bit ta ženska da je neko nazove tako, da joj tepa "pile pirgavo"?

Kad to čujen mene uvik nešto zapeče u duši od zavisti i tako otkrijen da san stoposto i ja cili život tila bit nečije pile pirgavo. Nisan čak ni sigurna kako u stvari uopće izgleda pirgavo pile, ali znan da zvuči ka nešto najlipše na svitu. Ka nešto šta se voli, takvo pirgasto pipipavo.

Proradi mi mašta i ja zamislin neku sitnu , malu curu, od onih šta ih nazivaju "đepnin Venerama" i poželin, baš onako jubomorno ženski i ja bit takva. Pa se rastužin šta mi niko nikad nije reka da san mu pile pirgavo, a nije ni čudo, kad uopće ne izgledan tako. Od tih peradarskih konplimenata meni su jedino nekad neki znali reć da san tuka, zato šta se ne glasan baš ka pile i zato šta san ponekad stvarno tuka.

O fizičkoj mi pojavi da i ne govorin, nema tog pjesnika koji bi kad me vidi vako cilu ka od brda odvaljenu pomislija na išta malo i slatko, a kamoli da bi pomislija na pirgavo pile. Ako bi mu i pala na pamet takva nekakva pernata asocijacija, vjerojatno bi pomislija na očerupanog, zamantanog noja koji na onin svojin komičnin nožurdama bezglavo baulja tražeći neki pijesak u koji će ukopat svoju nepirgavu glavušu.

Eh. Ali, ko meni smeta da se u mojoj kužini, sakrivena od očiju svita, raznježin, plešen, letin i osjećan ka pile pirgavo?

Tako kad krene

"Hej, pusti kose pune polena,
hajde, baš u inat babarogama...
opa, digni suknju iznad kolena,
znam da kriješ čardaš u tim lepim nogama.."

ja skočin, ruke dignen visoko iznad glave, nema veze šta mi kosa nije puna polena nego sjedina, i nema veze šta usrid plesa osvijestin činjenicu da moje noge baš i ne izgledaju onako čardaško erotcki a pogotovo kad počnen vrtit razdragano i nesuvislo stopalima jer naravno, osim šta nisan sigurna kako zapravo izgleda pile pirgavo, još manje znan kako se pleše čardaš.
Na nogama mi stare klompe šta ih već godinama nosin po kući...opa, digni suknju iznad kolena...a kako ..jedino da zavrnen gaće do iznad kolina...da me Balaš ugleda zavapija bi "Vidi šta mi je uradila od pesme, mama..."

Ovi pjesnici bi tribali smišljat neke pisme i za nas nepirgave ženske jer bez obzira šta ne izgledamo ka neke kojima se pišu stihovi, mi isto ka i ta Balaševa pirgava znamo gledat ka srne. Kad imamo koga gledat. Možda te njihove pisme i jesu pisane samo za žene piliće ali zašto onda nama ženama nojevima dođe teško i lipo i nježno i svašta kad čujemo te pisme?

Mi smo bolje svirali, neg' što smo bili plaćeni, kaže pjesma.

Pa šta. I mi smo se ljepše osjećale, neg' što smo izgledale...al' dobro sad.

srijeda, 21.09.2011.

melodie d'amour

gdje sam sve ostala

jedan dio mene

uzeo je Pariz

a nešto je oteo

i vlak



možda sam ostala na plaži

tamo dolje u školjkama


ne ne, šalim se

ovdje sam ja

ali je nešto bitno

u meni umrlo

od tuge

od kiše

od neba


od Boga kojeg nikada nema

kad ga ona jedna Ja

jako, jako treba.


ja u stvari

nisam nikada htjela

izaći iz vlaka

jer naprosto

nisam htjela

nikad i nigdje stići


meni je bilo važno

stalno se pakirati

neprestano ići, ići, ići.


ja nisam znala

ičemu pripadati

ja sam mislila

živjeti

znači putovati


zaustaviti mene u letu

uokviriti me i staviti na zid

to je brutalno

ja bih bila tu povremeno

ja ne znam nastanjivati ništa

i nikog

za stalno.

ponedjeljak, 19.09.2011.

karte

kažu, igraj s kartama koje si dobio

a što s onima koji igru započnu bez iti jedne karte?

oni valjda provedu život pokušavajući doći do onoga s čime su drugi startali...

ne zvuči nimalo pošteno

ali što je uopće pošteno

osim dupina

i djece

kad ih gledaš i poželiš makar sekundu te bezbrižnosti

takvog postojanja



i umoriš se

a od umora se posramiš

nije dopušteno umoriti se

trči za tim kartama, trči

nema veze što ti stopala već odavno krvare....


i onda...

kada i sam dobiješ to jedno biće, ili više njih

odlučiš

dati mu sve karte koje ti nisi imao

sve karte i još i poneku viška

da bi, poražen shvatio

pravila igre ne određuješ ti

nego tvoj početak

kako može znati dijeliti karte

onaj tko ih nikada nije u ruci držao?

ponedjeljak, 12.09.2011.

Pristajanje

Lako je postati crna ovca. Dovoljno je da od malih nogu ne pristaješ.

Kasnije te svrstaju u one koji "imaju problema sa autoritetima". To bi kao trebalo imati negativne konotacije. Ja međutim, kad za nekog čujem takvu kvalifikaciju, odmah znam da se radi o nekome zdravom. O nekome kome kičma ne trpi savijanja. Rađe će puknuti, nego se saviti. Svaki djelić tako raspuknute osobe, vrijedi stostruko u odnosu na one savijene.

Ljudi koji imaju problema sa autoritetima ne pristaju.

Oni neće, na zapovijed vrhovnog ili manje vrhovnog zapovjednika, spaliti žive ljude. Neće pobiti starce i djecu. Neće zlostavljati ratne zarobljenike.

Ljudi koji imaju problema sa autoritetima, neće kao glupe ovce godinama birati lopovsku rulju koja se busa u prsa opravdavajući sve svoje laži i krađe floskulom da su oni, eto, "stvorili Hrvatsku".

Ljudi koji imaju problema sa autoritetima neće opravdavati obiteljsko nasilje niti uvjeravati djecu da je normalno da budu ponekad udarena ili pretučena jer "ipak ti je on otac".

Ljudima koje volim, "Bog otac" ne stvara nikakav osjećaj poštovanja. Samo prezir.

Znam ženu koja je ostala bez posla nakon što se jednog dana pobunila protiv zlostavljanja svog nadređenog.

Zapanjujuće su bile reakcije njenih poznanika, rodbine i prijatelja.

Naime, ona je mjesecima ponavljala da ne može to više izdržati. Da je tip psihopata. Da je ponižava, vrijeđa, omalovažava, viče, zasipa apsurdnim zadacima.
Ukratko, tijekom nekoliko godina odlazila je na posao s grčem u stomaku. S vremenom više nije mogla ni spavati. Povukla se u sebe, jer nije imala više energije za komuniciranje s ljudima. A nije ju imala zato što je svu energiju koju je imala, trošila na preživljavanje svakog sljedećeg radnog dana. U petak, na početku vikenda, ona je već bila tjeskobna zbog ponedjeljka. Svaki božji vikend provela je pokušavajući se psihički pripremiti na još jedan tjedan torture.

Ponekad je, po izlasku iz ureda, povraćala po cesti. Doslovno. Bolesnik bi ju toliko izmučio, da je počela povraćati na psihosomatskoj bazi.

Ipak, njeno povraćanje je bilo izazvano više nečim drugim. Naime, kada bi nekome rekla da "ne može više", čula je komentare tipa "Hej, daj se sredi. Znaš dobro kakva je situacija u zemlji. Budi sretna što uopće imaš posao."

Drugi su joj pak govorili kako nije problem u tome što je njen šef osvjedočeni psihopata, nego u tome što se ona "ne zna postaviti".

Razmišljala je. Zašto bi se ona uopće MORALA postavljati prema zlostavljaču? Uostalom, to "postavljanje" je, koliko je razumjela, podrazumijevalo da ona uspije promijeniti svoje vanjske reakcije na zlostavljanje. Kao, ne pokazati mu da te je povrijedio, da te je ponizio, da te je ranio. OK, a što s mojom dušom, pitala se. Kako ću se iznutra postaviti? Mislim, kako postići da cijeli tvoj psihofizički sustav ne vrišti ispod kože?

"Zar nije pomalo neprirodno da ja moram na posao odlaziti oboružana raznim "postavljanjima" i osam sati radnog vremena odmjeravati snage sa poludjelom zvijeri? Mislim, zar ja jednostavno ne bi trebala na posao ići s namjerom da pošteno odradim svojih osam sati i zaradim svoju plaću? I kako, pobogu, da najednom postanem vrhunski psihoterapeut, e da bi nekako preživjela na poslu uz psihičkog bolesnika??"

Sve u njoj se bunilo. Ali svi oko nje su smatrali da je problem u njoj, a ne u onome tko ju zlostavlja. Počela je osjećati da ludi...

Ono što je možda boljelo više od svega, bio je taj raskorak između njene sposobnosti da podnosi zlostavljanje i tvrdnji ljudi oko nje da bi jednostavno morala znati podnijeti sve to.

Ono što ju je razaralo, bio je sram. Sramila se što ne sluša sebe. Naime, da je postupila prema svojim unutrašnjim glasovima, već nakon prve godine rada u takvim uvjetima, bila bi napustila i tu firmu i taj posao. Bila bi povukla radikalni potez, u "ovakvim" vremenima. Otišla bi potražiti sebi bolji posao, i, pogotovo, bolje šefove. Neku normalnu radnu sredinu, Nešto...gdje bi dolazila bez straha i tjeskobe.

Umjesto da ode, ostajala je, jer su svi oko nje tvrdili da ostati mora. Jer su teška vremena. Jer vlada velika nezaposlenost. Jer, "koliko ih ima koji uopće ne rade".

"Koliko ih ima koji rade, a ne primaju plaću"

"Koliko ih ima koji trpe i GORE stvari..."

Shvatila je da oko nje vlada potpuno ludilo. Ljudi oko nje, pristajali su. Godinama. Na SVE.

Ona nije nikada pristajala. Još od rođenja. Ovaj put dopustila je da je uvjere da treba trpjeti.

Samo jedan dobar prijatelj je razumio. Rekao joj je "Ti znaš. Onog dana kada si se napokon suprotstavila, znala si da, kao prvo, nemaš nikakvih šansi protiv njega, jer je zaštićen kao lički medvjed. Dakle, taj dan, ti si znala da ćeš otići i da se nećeš vratiti. Prema tome, to stavi iza sebe, i koncentriraj se na borbu koja je pred tobom. Postupila si ispravno i ne slušaj nikoga."

Poslije je plakala od olakšanja.

Sljedeće jutro, rekla je sebi:"Ovako živjeti, to je gore nego da si mrtav. Pa ako već trebam umrijeti, rađe ću umrijeti od gladi. To će bar biti moja vlastita odluka."

I otišla je.

Osjećaj oslobođenja bio je neizreciv. Napokon je opet disala. Kičma joj se pomalo ispravljala. Vratila joj se boja u lice. Počela je opet spavati. Osjećaj tjeskobe nestao je kao rukom odnešen. Zamijenio ga je, doduše, realni strah vezan uz egzistenciju, ali taj strah je podnosila neusporedivo lakše nego ono gaženje.

Naime, normalno je da je život težak i da je preživjeti teško.

Ono što čini razliku, međutim, je da li ćeš tu borbu voditi kao ljudsko biće, ili kao zgaženi crv.

Nije lako preuzeti kormilo vlastitog života, pogotovo na ovako olujnim morima.

Ali... bolje je potonuti kao kapetan na komandnom mostu zajedno sa svojim brodom, nego potonuti kao bičevani sužanj koji vesla u potpaljublju tuđeg broda....

petak, 09.09.2011.

Njoj su njeni u nje

Ona je bila teška žena koje su se na momente i vlastita djeca užasavala. Ponekad je ipak imala i dobrih bljeskova. Kratko su trajali, taman koliko je trebalo da čovjek pomisli "Eh, šteta što stalno nije ovakva, draga...".

Već u sljedećem trenutku, pretvarala se opet u zlu vješticu. Tada smo se odmicali od nje. Sa sigurne udaljenosti smo se pravili da uživamo u obiteljskom okupljanju, a pogotovo u brdu raznovrsne hrane koju bi ona za takva okupljanja pripremila.

Cijeloga života ta je žena svojom agresivnom energijom mrvila svakoga tko bi joj se našao na putu, ili one koji nisu uspijevali uhvatiti korak s njom takvom, galopirajućom.

Navikla da je doživljavam isključivo kao napast s kojom treba biti formalno ljubazan ali i preventivno distanciran, nisam nikada ni pokušala proniknuti iza te fasade. Na kraju krajeva, nisam joj bila ništa u rodu, bila sam samo čest gost na njihovim proslavama jer me kao nekoga tko je sam ljudi često usvoje preko praznika. Pozive prihvaćam, volim se ogrijati na toplini tuđih božićnih drvaca. Mada, ni ostanak kod kuće, u mojoj samoći, više mi ne predstavlja tragediju.

Uhvati me, doduše, lagana sjeta negdje oko ponoći, ono kada se svi ljube i čestitaju, ali to brzo prođe. Nekada su me lomile oluje usamljenosti, sada su to samo škakljajući lahori čežnje za nečim čega se više i ne sjećam.

U svakom slučaju, taj božićni ručak sam opet bila s njima, i s njom. Već tradicionalno vladao je onaj ugodni blagdanski šušur, sa previše hrane u nama i pred nama, djecom koja rumena trče i vrište po dnevnom boravku, i omamljujućim zamorom u venama i mozgu.

Nahranjeni, napijeni, pomalo tupi, žamorili smo međusobno, komentirali hranu, situaciju u zemlji i svijetu i snježni zrak bez snijega kao i svake godine u to doba.

Pomalo me hvatala dosada i potreba da se povučem u svoj mir.

A onda sam je ugledala. Imala je telefonski poziv. Klimala je glavom strpljivo slušajući izvješće o božićnom meniju s druge strane. O bože, pomislila sam. Sad kad ona krene. Morat ću odslušati njenu hvalu o tome što je sve i na koji način skuhala, ispekla, ispržila, izdinstala, jer naravno, takav je ona tip, hvalisavi. "Ja, pa Ja" tip.

Otvorila je usta, a ja sam zatvorila oči.

"A meni su moji u mene!"

Otvorila sam oči, sigurna da to nije ona izgovorila.

"Jesu, jesu, svi su mi ovdje, svi!!"


Buljila sam u tu ženu koje smo se svi skoro pa bojali. Možda sam je tada prvi put otkad sam je poznavala, a to je više od dvadeset godina, zaista dobro pogledala. Zavaljena u stolici, s telefonom čvrsto priljubljenim uz uho, sjedila je skoro pa starica. Žilava, energična, galopirajuća, ali ipak - starica. Oštroga jezika, brzog uma, pragmatične, ohole i ambiciozne naravi. Cijeloga života stvarala je i namicala i opet stvarala i namicala i grabila, a u šezdeset i nekoj, sve s čim se pohvalila prijateljici na telefon, bilo je

"Meni su moji u mene".


Preplavila me neočekivana nježnost prema njoj. Baš u toj nespretnoj, smiješnoj rečeničnoj konstrukciji svjetlucalo je, poput balona na božićnom drvcu, sve što nam uistinu treba i bez čega sve što smo, na ovaj ili onaj način ikada stekli i postigli, ne vrijedi ni pišljiva boba.

Pri kraju života, pomislih, eto što je jedino važno. Da su nam naši u nas.

"Meni su moji u mene".

Nikada nisam čula sretniju rečenicu. Prišla sam joj i zagrlila je. Znam da sam joj i ja na tim ručkovima i večerama bila njena, iako to u stvari nisam bila.

Pogledala me, pomalo zbunjena. U očima tog starog vražićka iskrila je ljubav.

Već sljedeći trenutak kao neka mrgudna maćeha nasred dnevnog boravka vikala je na neko dijete što joj prlja namještaj.

Ja sam se, ovaj put, samo smješkala.

"Provaljena si, stara", govorila sam joj u sebi. Briga tebe za namještaj. Tebi je važno da su ti tvoji, eto, u tebe. Ti si, vještice, sretna što imaš nekoga da ti prlja namještaj...

09.09.2011. u 19:09 • 0 Komentara • Print • #

utorak, 06.09.2011.

Brat

Kratka rič od četri slova a u njoj sve šta čoviku triba za po putu. Put je kvrgav, više stranputica nego put, a ja sa previše prtljage. Kad se umorin, dođe brat, ništa ne govori, samo uzme neke od mojih stvari i pomogne nosit. Ponekad ne nosi, nego šutne nogom neki od kufera i kaže "Ovo ti ne triba"

Kad san bila mala, branila san te od svega. Bila san godinu dana starija, tri puta teža od tebe, rumena i bezobrazno zdrava. Izgledala san kako već dite triba izgledat da bi dobilo ocjenu odličan. U nikome nisan budila zaštitničke porive.

Ti si izgleda skroz drugačije, bija si moja sušta suprotnost. Mršav i uvik bolestan od nečega. Zato su nekad neka dica mislila da se mogu prema tebi ponašat kako oće. E pa, neće moći, mislila san ja. Jedanput te je ona neka mala bila udrila. To samo po sebi nije tako strašno. Strašno je bilo to šta san je ja zbog toga gurnila niz balkon. Sva srića pala je na meko. Da nije, ja bi u dobi od pet godina valjda bila završila u maloljetnički zatvor.

Bila san uvik uz tebe. Tvoja sjena. Zdrava, bucmasta sjena. Ti si izgleda ka neko ko nije baš najspremniji na život. Ka da te svaka bura može odpuvat. Pa san ja glumila lukobran, vjetrobran, svaštabran. Ko je mislija tebi naudit, moga je to samo priko mene mrtve. A ko će usmrtit tako zdravo i stameno stvorenje.

Kad smo malo naresli, pitanje tvoje sigurnosti postalo je malo kompliciranije. Počela san shvaćat da te od nekih stvari ne mogu zaštitit. Život je luđi i jači čak i od takve odlučne, tvrdoglavo hrabre, rumene sestre. Ja san i dalje bila bucmasta i zdrava, a ti si i dalje bija najmršaviji i najnezdraviji brat na svitu. Okej, izrasta si u visinu, ali ne i u kvalitetu. Tvoj podhranjeni izgled ti je osta tu za zauvik. Pa su i dalje svi mislili da s tobon moraju pazit, a da ću se ja sama za sebe pobrinit. Jedino si ti svatija da je moja psihička otpornost obrnuto proporcionalna mojoj fizičkoj korpulenciji. Uloge su se nježno, neosjetno obrnile. Počeja si ti čuvat mene. Takav, nikakav.

Nisi se moga šakama borit protiv mojih utvara, pa si se borija onim čega imaš u izobilju. Smijon. Za svaku moju suzu, ti si ima doskočicu. Pa su moje suze postajale vesele kapljice.

Pošto smo nekin slučajem odrasli na ovom tlu uz more di se pokazivanje emocija smatra smrtnin grijom, s vrimenon smo našli svoje šifre za izrazit ih a ne osramotit se. Tako si ti mene zva "Debela" a ja tebe "Kretenu".

"Debela" u prijevodu znači "Čudna si i previše osjetjiva i kurca ne razumin od tih tvojih literarnih ispada ali te volin".

"Kretenu" je pak značilo "Pogledaj se našta ličiš s tih svojih dvajstipet kila, jel' to muško? Nego, jesan li ti ikad rekla da te obožavan?"

Ka pravi muški iz ovog kraja, slab si na ričima. Rečenice su ti kratke i suve. Kad se uopće udostojiš složit cilu rečenicu, ja ne mogu sebi doć od čuda. Ali tebi rečenice nisu ni potrebne. Puno riči, to triba onima koji ne znaju govorit.

Ti si ka alkar šampion, gađaš samo jedan put, i uvik u sridu. Ne tribaju ti tri pokušaja. Jedna rič, i publika je na nogama. Tojest, publika je na podu. Od smija.

Taj smij kojeg mi poklanjaš, to je jedna od onih stvari koje vučen u svojin kuferima. Na kuferu u kojem nosin tebe i smij, piše "Dragocjeno, ne ispuštati iz ruke ni pod kojim uvjetima".

Zahvaljujući tebi ja san jedno od onih stvorenja na svitu koji znaju šta znači izraz "Bezuvjetna ljubav".

Kad san loše, ti dođeš i doneseš smij. Kad san dobro, radiš to isto.

Kad te dugo ne zoven, nikad ne prigovaraš. Nazoveš me i kažeš nešto blesavo.

Tipa " Skužajte, falija san broj."

Ako mi u glasu tad čuješ crnilo, zastaneš malo, pa kažeš "Debela, život je kad si živ."

I to je otprilike maksimum riči koje potrošiš na tješenje.

Na neki način, nikad se nisi borija protiv mojih tuga. Samo si mi stavja do znanja da ih vidiš. Da ih ćutiš. I pušta me da sama odlučin koliko mi se isplati cendrat.

Ti si ka čovik koji na obali gleda utopljenika koji se sam odlučija utopit, pa držiš ono kolo za spašavanje i ne bacaš ga dok ti utopljenik sam ne reče da ga baciš.

Ok, par puta ti nisan tila reć da ga baciš. Nisan tila da me spasiš. Pa ci bacija kolo. Iza sebe. I skočija...

Kad si me izvuka na obalu, reka si nešto blesavo.

Tipa "Da san zna da ćeš se danas ubivat, bija bi ponija kupaće."

06.09.2011. u 10:00 • 5 Komentara • Print • #

ponedjeljak, 05.09.2011.

Koliko ono okretaja bješe (generaciji)

Mi smo od onih kojima se tijelo savije u grču

kada negdje nekako nenadano neplanirano

naletimo na fotografiju

na kojoj se neki stari gramofon turobno meškolji

u neugodi

a šušutava ploča se na njemu vrti

i vrti

i vrti

kao da je u tom okretu

za nas vrijeme stalo

stalo i u nama ocvalo

kao što već stvari najvažnije

samo u glazbi o(p)staju

Naše eustahijeve trube

nastanjuju čudne bube

kolonije male iz osamdesetih

iz veselih

iz nestalih

raseljenih

humano preseljenih

Mi smo od onih

što češće gutaju riječi nego zrak

jer je pametnije

prešutjeti onaj neki mrak

iz kojeg nas osvijetliše brutalno

fatalno

skaradno

Više nema

nijedne naše ptice na žici

ostali su

samo

krici.

05.09.2011. u 12:52 • 2 Komentara • Print • #

nedjelja, 04.09.2011.

štene

u danima kao što je ovaj
poželim biti napušteni pas
pa da me netko usvoji
želim biti šugavo
drhturavo štene
koje će netko
pod kaput skriti
pa ću se samo
bezbrižno valjati
i biti.

04.09.2011. u 17:35 • 0 Komentara • Print • #

Ne želin bit pisac

Ja san lipo dolazila na oni moj blog Marčelina i pisala. Ako se mene pita, pisala san uglavnon pizdarije. Nisan imala nikakvih književnih ambicija. Zato san pisala čisto i iz duše. Sve šta mi je padalo na pamet, bez autocenzure san objavljivala i dilila sa svekolikin pučanstvon. Onda je to pučanstvo komentiralo, najčešće tako da su njihovi komentari bili još smišniji i još luđi od mog teksta. Pa smo se lipo zabavljali. Preživila san ja, zahvaljujući toj zajebanciji i tom pučanstvu, puno teških momenata u životu. Kad mi se plakalo, plakala san na blogu, a pučanstvo nikad nije iznevjerilo - uvik su plakali smenon i hrabrili me. I nasmijavali onda kad ja nisan imala voje ni snage zasmijavat njih.

A onda je bija oni natječaj za najboju erotcku priču. Kad san vidila da autor pobjedničke priče za nagradu dobiva tri dana u Istri, nisan se niti sekunde mislila. Sila ja i napisala erotcku u otprilike trinajst ipo minuta i poslala. Ni tad nisan imala književne ambicije. Jedina ambicija koju san imala, bila je ta da se napokon dočepan Istre. Jerbo san čula da je tamo ka u Raju. I jerbo san na televiziji gledala dokumentarce o njoj, pa se zajubila.

Kad san pobijedila na rečenom natječaju, bila san prisritna. Meni je i dalje sve to bila samo zajebancija. Neš ti priče i neš ti mene književnice. Malo se sprdala sa erotikon i sa nekin klišejima i eto ti. Pa ja takvih priča mogu izbacit jedno petnajst dnevno. Jedina dobra stvar iz toga bi bila ta šta bi možda još petnajst puta išla u Istru. Ovako, ko zna kad ću opet. Sve mi se pari da će mi Istra bit nesritna jubav. Ona tri dana u Vrsaru su bila samo ka poljubac. Taman toliko je trajalo da mi probudi apetit.

U svakon slučaju, poslin toga je sve otišlo kvragu. Bila san i na televiziji. Najavili oni hatevejovci "Kratki razgovor sa splitskon književnicon". Ja cilo vrime mislila da oni to mislu na nekog drugog. Kakva crna književnica, jebavas pas. Ja san samo pisala moj blog i nisan nikome zlo činila.

Poslin televizije intervju za vamo, intevju za tamo. I ona pitanja od kojih mi je neugodno i na koja u stvari neman pametnog odgovora, a opet, ako me zovu da san književnica, morala bi se uozbijit i držat se ka da to i jesan. Pa san pokušavala držat se ka književnica. A nisan baš bila sigurna kako se književnice tribaju držat. Ali stoposto se ne kliberu ka šta se ja inače kliberin s kin god da razgovaran.

I sad šta se dalje iz toga razvilo? E pa to, da san ja najedanput izgubila oni osjećaj da mogu doć na moj blog i pizdit neopterećeno. Počela san obraćat pažnju na nešto šta se zove "stil" i "forma" i "ritam rečenice". Toliko san pazila na to da san na kraju ostala bez stila, bez forme, bez ritma i bez rečenice. Umisto da pišen, počela san mislit o pisanju.

Umisto da se zajebajen sa Kerumom, Jacom i ostalin prikazama, počela san mozgat kako se te moje škrabotine zovu i u koju "vrstu" pripadaju.
Ka, jel' to politička satira, jel' to nekakvo, kakoseonoreče..."žemsko pismo" ili koji kua.

Najgore od svega je bilo kad san na mejl počela dobivat dobroćudne kritike i savjete.

Piši vako, piši nako.
Uozbiji se.
Izbaci lokalizme, s njima ćeš se teže probit.
Ubaci književne elemente.
Skrati.
Proširi.
Oduzmi.
Dodaj.

I sad ti piši. Poslin svega toga, događalo mi se da otvorin blog s namjeron da nešto napišen ali od straja skroz zablokiran. Jebiga, govorila san sama sebi, sad oni svi mislu da si književnica, nemoš sebi više dopuštat svašta. Pa bi ostala tako isprid ovoga ekrana sićajuć se lipih vrimena kad nisan bila književnica i kad san mogla pisat.

Ne želin bit pisac. Ja san blogerica, žena, majka, kraljica. Sad ne mogu više pisat kako oću. Nego moran prije svake rečenice kontenplirat po ure o svin tin činbenicima sa kojiman bi tribala držat nivo.

Dok san bila samo blogerica, žena, majka i kraljica, nisan mislila, samo san pisala. Najčešće san pisala kuvajući naprimjer ručak.
Nasickan kapulu, pa napišen dvi rečenice. Pa dodan meso u teču, pa ubacin u blog još pet rečenica. Možda je to bija neki skroz novi pravac u književnosti. Takozvani kulinarsko-prehranbeni knjižovni pravac.

Sad mi se više od straja nit kuva nit piše. A i kad pišen, podilila san se na dvi strane. Na Marčelini se pravin da san književnica, a na ovome blogu, jer je manje poznat, pišen kako me je voja. Šta više vrimena prolazi, sve više pišen ovdi, a sve manje tamo.

Ček, iden nasickat kapulu.

04.09.2011. u 13:48 • 4 Komentara • Print • #

E.

Dalmacija nije geografski pojam

niti more niti galeb

a još manje brod.

Dalmacija je moja

bezbrižnost i moja nježnost

a iznad nje jedan savršeno modri

svod.

04.09.2011. u 13:47 • 0 Komentara • Print • #

subota, 03.09.2011.

I činim pravu stvar

Odnekud su doprle note Gibbonijeve "Činim pravu stvar" a ti si rekao: "Kad čujem ovu pjesmu, uvijek se sjetim tvog i tatinog razvoda."
Zastala sam iznenađeno.
"Zašto?" upitala sam.
"Zato što si uvijek stavljala tu pjesmu nakon svađe s tatom."

Stislo mi se grlo. Čudno, ja sam recimo potpuno zaboravila taj detalj. Zaboravila sam i pjesmu i činjenicu da sam je opsesivno preslušavala poslije svađa s tvojim tatom. Ne shvaćam kako sam je uspjela potpuno izbrisati iz memorije. Ne znam.
Nije ni važno. Znam da nam nikada nisi oprostio.

Sutra ti je devetnaesti rođendan. Pišem ti priču, kao i svake godine za tvoj rođendan. Nazivam to rođendanskim pričama jer sam kukavica i ne želim ti priznati da u meni postoji ogromna, nepodnošljiva količina osjećaja krivnje. Pa umjesto da nekim običnim danom sjednem s tobom za stol i kažem ti kako bih dala sve na ovom svijetu da mogu ponovo... da mogu ispočetka... Ja pišem ove rođendanske crtice i dijelim ih s cijelim svijetom jer se u sebi podlo nadam da će bar jedan komentator reći "Ne optužuj se, napravila si najbolje što si mogla, kada si mogla." Tako se mi odrasli međusobno tješimo, znaš.

No, od mog osjećaja krivnje ti ništa nemaš, zar ne? Ono jedino i najbolje što sam ti trebala dati, a to je moj sretan osmijeh, viđao si u stvari poprilično rijetko. Oprosti mi zbog toga. Ja sam ti krhko, ludo stvorenje. Ne znam ni kako sam uopće uspjela udati se i imati tebe, kad sam oduvijek sva ovako smušena i zamantana, kako bi mi u Splitu rekli.

Sva ta podstanarstva, sve te firme koje su propadale, svi ti mobbinzi koje je trebalo izdržati... I izdržavala sam, vjeruj mi, do krajnjih granica. Mojih. Sad sam opet bez prokletog posla, pa ti opet ne dajem taj smiješak koji ti je potreban. Osjećam u tebi bunt, bunt koji doživljavam kao krajnji dokaz mog neuspjelog majčinstva. Kao neki dan kad si mi rekao kako si cijelim putem sa treninga do kuće razmišljao o meni. I kako si u sebi govorio da jednostavno nije u redu, nije pošteno da netko tako živi. "Pogotovo ne netko kao ti, mama. Ti si trebala biti bezbrižna. Trebali su te pustiti da pišeš, to je sve."

Otišla sam u kupatilo i plakala. Ne zato što sam se i ja najednom sažalila nad vlastitom mi sudbinom, nego zato što me razorila u stvari predivna misao - kako djeca vole, kako nas vole jako i tiho.
Razorila me i pomisao da bi ti najrađe na svoja leđa preuzeo sve zamke moje sudbine. Kako si velik, Dječaku moj mali. Velik si čovjek, a tome sigurno nisam ja zaslužna, nego sam valjda, kako bi tvoja baka rekla, "sretnija neg' pametnija".

Imaš najljepše plave oči na svijetu. Ne znam jesam li ti ikada rekla koliko dobrote imaš u očima. To me ponekad osupne. Ponekad me i zasrami.

Kažem "Sretan ti rođendan" a u stvari želim reći "Oprosti". Znaš ti dobro zašto. Ne želim se jeftino izvlačiti i pravdati, ali vjeruj mi da je ponekad tako teško biti jak i hrabar. Zamisli Dječače kako je smiješno u stvari da se o tebi brinula žena koja se boji mraka. Zamisli kako infantilnu junačku majku imaš. Evo, sad će to saznati i cijeli svijet. To će biti velika mrlja u mojoj književnoj karijeri. Možda bih trebala prestati pisati prije nego što se potpuno zanesem i priznam još i to da sam se bojala i grmljavine.
U svojoj sobi sam se od straha pokrivala dekom preko glave, a onda ustajala popraviti dekicu kojom si ti bio pokriven u svojoj sobi. Kao da dijete čuva dijete. A ipak, borila sam se. Za tebe i za mene. Za nas dvoje. Griješila usput, naravno. Cijelo vrijeme se nadajući da "Činim pravu stvar".

Sjećam se mog šoka kada si počeo trenirati kick-boxing. Nisam se nikako mogla pomiriti s tvojim izborom sporta. Pogotovo jer ja tu makljažu u ringu nikada nisam ni doživljavala kao sport. Bio si jako uspješan, naravno, kao i u svemu čega se ozbiljno dohvatiš. Poslije prvih nekoliko osvojenih medalja, imali smo onaj legendarni razgovor kad sam od tebe, možda prvi i jedini put u životu, zatražila da mi nešto obećaš.

- OK, odabrao si taj kick-boxing, ja ga baš ne volim, ali ako je to ono što ti želiš, imaš moju podršku.
- Dobro, mama.
- Ali, obećaj mi nešto?
- Što?
- Ako postaneš slavni kick boksač, obećaj da ćeš svoju slavu koristiti da bi se borio protiv nasilja nad djecom u svijetu.

Na trenutak si se zamislio, a onda ozbiljno odgovorio:

- Hoću, mama. Obećajem ti.

Obećao si, jer si do tad već znao da među svim pričama koje pričamo djeci, rijetko kad pričamo naše vlastite priče našoj djeci osim ako su savršene. A ako nisu, šutimo ih. Ti si čuo šutnju, pa si nekako znao. Obećao si jer si shvatio ono čemu sam te učila - postoje neki zatvoreni krugovi koje treba razbiti. U nama i oko nas.

Bila mi je, doduše, pomalo smiješna pomisao o kampanji "kick-boxingom protiv udaranja", ali što sad, svaki put u Raj posut je trnjem.

U međuvremenu si odustao od mrskog mi sporta, ali znam da je poruka rasla zajedno s tobom. Znam da sam ti uspjela usaditi ideju da je najpogrešnija stvar na svijetu dignuti ruku na dijete. Jer ni sam nisi nikada to doživio od mene. Ako je to jedna dobra stvar koju sam u tebe usadila, onda skoro pa da sve one druge, negativne stvari sama sebi bar dijelom opraštam.
Znam da će tvoja djeca imato puno boljeg roditelja nego što si ga ti imao.

Sretan ti rođendan, Dječače. Neka tvoj put bude lakši. Neka bude puno, puno lakši. Volim te toliko da to ne znam reći. Ja, koja uvijek znam sve riječi.

03.09.2011. u 22:10 • 7 Komentara • Print • #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>