pismoandjelu

nedjelja, 28.08.2011.

Ajme ovo, ajme ono

A šta ja znan. Svi grintaju kako je vruće. Ajme, žega. Ajme, zvizdan. Sedmi misec je bija neuobičajeno hladan, pa se grintalo ajme, kakvo je ovo lito, ajme, di je sunce. Sad kad je sve to šta su prizivali stiglo, opet ajme.

A ja guštan u zvizdanu. Obožajen žegu. Kako ću drukčije ćutit lito? Ništa mi ne smeta, žega mi pomaže da osjetin di san, di živin, šta mi je sve Bog da ka poklon.

I zato, neka meni žege, i zvizdana i znojenja i fjake. Tako ovdi i triba bit. I neka potraje šta duže.

Za misec dana će opet svi grintat ajme, završilo lito. Ja neću. Jer san uživala u njemu. Pa ću se veselit jeseni. Veselit ću se jer ne smin dopustit da mi uzmu ovo moje oduševljenje. Ne dan moju radost. Ponekad zatvaran oči jer prizori oko mene postanu nepodnošljivi. Tako malo sritnih judi viđan. Teški smo svi, od jada, od sićanja, od raskoraka između želja i mogućnosti. Pa uporno branin ove moje male iskrice života pod kožom. Ne dan to nikome.


Ponekad bi od tuge samo pustila sve. A onda vidin da tuga nije moja ekskluziva, da je ta tuga postala ka dobar dan. Ka laku noć. Pa se nekako, ka iz dišpeta dignen na noge. Počnen pričat pizdarije, zasmijavat. U tome san uvik bila uspješna. Pa kad uspijen nasmijat, osjećan se dobro. Taj smij je moja konstanta.

Ima momenata kad, gledajuć sve ove beštije šta nas grizu, pomislin da je jedini smisao u tome da nekome budeš dobar. Nekome kome tvoja dobrota zatriba. U biti, šta je više beštija, to san sve sigurnija da je jedini smisao baš ona biblijska jubav prema čoviku. Nekome malo steplit srce. Bilo kome, čak i bez gledanja je li taj neko to "zaslužija". Bit dobar dobrote radi, a ne da bi ton dobroton opet nekoga prosuđiva i sudija.

Ako triba, bit dobar i prema beštijama. Jer, nekako znan da niko beštija nije iz čista mira. Svi smo mi hodajuće rane. Samo šta nekome te rane bacu na karakter. Pa ga izgube.

Kad se pitamo ima li išta više smisla, možda upravo u tom trenutku propuštamo nekome ulipšat dan.

Cinici nas žele uvjerit da je svaka vira u Dobro patetična i infantilna. Sićan se da san se i sama znala ponekad utišat sa ton mojom virom, da me ne ismiju ka Jehoving svidoka. Na primjer ono kad mi neko kaže "Eh, ljudi....znaš već kakvi su ljudi..." a ja odgovorin "Znan. Divni su." Pa me ovi pogleda ka da san maloumna. Znala san se i zasramit. Skoro pa da je postala veća sramota virovat u Dobro nego činit Zlo.

Ma, pogledaj samo tu količinu nesriće oko nas. Pogledaj samo tu masu ubijenih pogleda. Zgrbjenih leđa. Tih laži, podmetanja, ljubomore, zavisti...Toga ima kolko oćeš! Zato san došla do zakjučka da je jedini smisao tuć kontru besmislu!

Ja iman dosta razloga za leć i ne dignit se više. Ali opet, ma ko ih nema? Međutim, ta dobrota koju želin dat, nekome, bilo kome, nije u meni samo tako. Nego san je dobila opet od drugih judi. Puno judi u mom životu je bilo dobro prema meni. I bija bi čisti bezobrazluk mislit samo na one koji to nisu bili. Šta je i ijadu beštija prema onom jednom čoviku koji ti da ruku kad ti je najteže? Ništa. Baš ništa.

Mislin da san jako, jako sritna osoba. Jer poznajen te neke jude koji su mi se našli kad san se izgubila. Dali su mi ruku, bez da su pitali kako san se izgubila, i jesan li i koliko možda i sama kriva šta san pala. Ništa ih nije bilo briga, samo su mi dali ruku. To je ona dobrota kojoj ja ponekad pišen pisme.

To su ona pisma koja pišen svom anđelu na ovom blogu.

petak, 26.08.2011.

Tamo nešto plaši

U godinama poslije Prvog svjetskog rata, u gradu mog djetinjstva je, kao i u cijeloj Dalmaciji uostalom, vladala teška glad. Ljudi su se masovno iseljavali, otplovljavali put dalekih prekomorskih zemalja, a oni koji su ostajali, snalazili su se kako su znali i umjeli. Trebalo je, osim urođene krške otpornosti, imati i ponešto čarobnjačkih sposobnosti, da čovjek ne bi nestao, pometen valom gladi i siromaštva. Naravno, kako to već biva, nesreća je najvećim dijelom harala po domovima malih, običnih ljudi, pa su oni postajali neobično kreativni u svakodnevnoj borbi za goli opstanak.

Priča o gladi je, uz sve ostale priče koje sam kao dijete slušala, bila kao neka upozoravajuća konstanta. Čak i kada su bila najbolja vremena i kada se živjelo u svojevrsnom obilju, moja baka je potiho podsjećala na „ona vrimena“. O gladi se govorilo prigušenim glasom, sa nekom vrstom strahopoštovanja. Onako, kako se govori o smrti. Oživljavana svako malo u pričama onih koji su je iskusili, glad je uvijek vrebala, spremna da iskoči iz nekog tamnog ugla kuće kao odbačeni, nevoljeni član obitelji, koji je napokon „došao na svoje“.

Glad. I kada je trpeza najbogatija, ne treba je nikada zaboraviti, smatrala je moja baka. O njoj se mrmljalo čak i dok se žvakalo najbolje komade, kao da je to mrmljanje bilo umiljavanje nekom strašnom, osvetoljubivom bogu koji bi mogao udariti ako mu se ne prinese žrtva. Kao da se svaki dobar zalogaj morao okajati spominjanjem gladnih godina. Tako je došlo do toga da se u našoj kući sitost nikada nije doživljavala kao nešto što se podrazumijeva. Sitost je bila čudo, na koje se, onaj koji je prošao glad, nije nikada mogao naviknuti. Samim tim ni sretnijim potomcima obitelji, onima koji je nisu osobno upoznali, nije bilo dopušteno da je zaborave. Bila je dijelom obiteljskog naslijeđa, prijeteći, mračni amulet koja se čuvao, prenosio i poštivao strašću kakvu mogu gajiti samo „preživjeli“.

Kao mala, ja sam u stvari uživala slušati priče o gladi, ratu i siromaštvu, jer ima nešto perverzno ugodno u slušanju jezivih priča iz perspektive onoga tko nikada nije bio niti blizu takvim udesima sudbine. Priča o gladi, dok uživate u hrani birajući sa bogatog stola, izaziva osjećaj sličan onom osjećaju koji vas prožima dok, u sigurnosti svog dnevnog boravka , sklupčani pod toplom dekicom na kauču, gledate film o ekspediciji izgubljenoj u planini zametenoj snijegom. Suosjećate, uživljeni, sa stradalnicima, istovremeno intezivno svjesni vlastite udobnosti i besramno uživajući u istoj.

One teške godine iz povijesti moje obitelji iznjedrile su bezbroj priča koje su, uporno ponavljane i prepričavane, zadobivale dimenziju legendi i s vremenom, nadograđivane i ukrašavane, prelazile u sferu fantastike. Urezivale su se te priče u kožu nas koji smo ih slušali i neosjetno oblikovale naša bića u skladu s naravoučenjima naših djedova, a da toga nismo bili ni svjesni.

Siromašni stanovnici tadašnjeg poslijeratnog Šibenika dovijali su se kako preživjeti i prevariti nevolju koristeći se svim dopuštenim i manje dopuštenim sredstvima, pa su neke, u svojoj biti teške priče, nama koji smo ih slušali postajale „zgode“, što je donekle deformiralo osnovnu poruku koju su nam trebale prenijeti. Na primjer, s obzirom da je većina stanovništva grada bila gladna i jadna, prirodni resursi hrane kao što su bile smokve i grožđe, tamanjeni su, pod okriljem mraka, iz bogataških vrtova, vinograda i polja, pa je mogućnost ubiranja plodova s tuđih stabala ovisila o tome tko će prvi od siromaha otkriti lokaciju i omastiti brk.

Da bi odvratili supatnike od vlastitoga dragocjenog nalazišta, mudri pojedinci su lansirali i širili priče o neobičnim i zastrašujućim pojavama, koje su obitavale na tim mjestima, a pod radnim naslovom „Tamo nešto plaši“. Gdje god je bila neka bogatija smokva, ili drugi božji jestivi dar, najednom su se počele pojavljivati svakojake utvare i svi mogući duhovi mrtvih duša, pa su oni plašljiviji, praznovjerniji i bogobojazniji ( a što je često išlo zajedno), u širokom luku zaobilazili ukleta mjesta, a na veliko zadovoljstvo onih koji su dotične duhove i utvare i izmislili.

Jedna od priča koja me plašila i intrigirala više od ijedne druge, pa čak i od priče o strašnoj Gladi, čak i od one o utvarama koje su obilazile i čuvale stabla smokava i vinograde, bila je priča čija je osnovna poruka bila „Čovjeku se uvijek sve vrati“. Pod tom šifrom krilo se više priča, a odjeci njihovih naravoučenja zvone mi u glavi i danas, jednakom snagom kao i onda kada sam ih prvi put čula i kada sam o kompliciranim životnim uzročno-posljedičnim vezama znala koliko već jedno dijete uopće o takvim stvarima može znati i pojmiti ih.
Najupečatljivija od svih, bila je priča o muškarcu iz naše familije koji je, u dobi od oko dvadeset godina, tijekom žučne svađe sa svojim ocem, tog svog oca, obuzet bijesom, udario po licu. Ošamario ga.

- Evo, vidiš – vodila me moja baka do vrata od kuće potežući me za rukav – baš tu, na ovim vratima, na ovom mistu, on ti je moja ćerce udrija svoga ćaću!

Gledala sam ozbiljno u točku koju mi je baka pokazivala, napeto iščekujući nastavak.

- I onda, moja ćerce, dvadeset godina posli toga dana, njegov sin, na istim ovim vratima, na istom ovom mistu je udrija njega!
- Misliš, sin od toga šta je udrija svoga ćaću?
- E!

Baka me gledala s izrazom lica čovjeka koji je upravo nekome otkrio tajnu postanka. Bila sam suviše mala taj prvi put kada mi je priča ispričana i poanta mi baš i nije odmah, niti jasno legla, ali sam već iz iskustva znala kakva se reakcija očekuje i kakva bi bila jedina dolična upravo konzumiranoj priči, pa uzviknuh prigodno:

- Majko moja!
- E. – uzvrati zadovoljno baka, klimajući glavom znakovito, pa ode za svojim poslom, ostavljajući me da sama proniknem u tajne i zakonitosti života i da se zbunjeno koprcam u kovitlacu mojih malobrojnih dječjih iskustava i poimanja Dobra i Zla.

Ja ostadoh još neko vrijeme na tim vratima, radoznalo proučavajući zlokobnu točku na pragu, pokušavajući u svojoj šestogodišnjoj glavi pojmiti u čemu je bila kvaka. Bilo mi je jasno da je, naravno, loše to što je dakle onaj čovjek udario svog oca. Međutim, nisam uspijevala odgonetnuti da li je poruka u tome da nije lijepo udarati svog oca, ili da nije lijepo to učiniti baš na tim vratima?
Tako sam, vođena predivnom dječjom logikom, za glavnog negativca priče uzela vrata, a ne tipa koji je na njima ošamario svog oca. Danima poslije oprezno i s laganom nelagodom prolazila sam kroz njih, ubijeđena da bi mi se, ako ne pripazim, moglo dogoditi isto što i mom nevaljalom pretku, tojest da bi na tim vratima mogla i ja, ni kriva ni dužna, (za razliku od njega), dobiti šamarčinu.

U kasnijim promišljanjima o dotičnoj zgodi, opsjedala su me zbunjujuća pitanja. Naime, ako je poruka te priče bila ta da se čovjeku vrati svaki šamar kojeg nekome u životu prilijepi, da li to znači da ću za otprilike dvadesetak godina i ja vratiti sve kaznene udarce koje sam dobila od svojih roditelja? Ako da, moram li pričekati zgodan trenutak kad se recimo moja mama zatekne baš na tim vratima, pa joj onda zviznut jednu osvetničku? Ili je mogu zviznut bilo gdje u kući? Onda, ako ja vratim šamar mojoj mami, da li će, opet za nekih dvadesetak, moje vlastito dijete zviznuti mene, na istom mjestu? Mrštila sam se promatrajući ukleta vrata, odlučivši da ću svakako nastojati tresnuti staru na nekom drugom mjestu u kući, i tako izbjeći eventualne uzvratne šamare vlastitih mi potomaka.

Valjda sam, previše koncentrirana na nastojanja da pohvatam konce i tajne poruke svih priča koje sam čula, zaboravila paziti na brzinu kojom godine djetinjstva i života uopće prolete, pa se tako jednog dana zatekoh pred kućom mojih ranih godina potpuno – odrasla. Onih koji su mi pričali priče već dugo nema, a i ja sam već odavno, umjesto da udobno ušuškana u sigurnosti toplog dnevnog boravka gledam film o ekspediciji izgubljenoj na snijegom zametenoj planini, postala i sama član te nesretne ekspedicije.

Kao što je baka ispravno predviđala, ona Glad je iskočila iz svog tamnog kutka i ja samo čekam kada će se početi širiti priče o pojavi raznih utvara oko kontejnera u mom gradu. Prije otprilike dvadesetak godina, na ukletim vratima balkanskog poluotoka, netko je zviznuo krvavu šamarčinu ljudima kao ja, kojima su rat, glad, poniženje i siromaštvo bile samo mislene imenice.

Ako je vjerovati mojoj baki i vremenskim intervalima djelovanja čarolije, vrijeme vraćanja udaraca je otprilike tu. Oni koji su nas udarili, ponašaju se kao da se ništa nije desilo, kao da se zaboravilo. A ja, sasvim infantilno, živim u nadi da će ih, gdje god se na ovoj planeti skrili, čarolija dostići.
Koliko god se trudili zaobilaziti ona vrata, jer ih, izgleda, tamo nešto plaši.

ponedjeljak, 08.08.2011.

inspiracija

neki to zovu inspiracijom, a ja znam da su to samo trenuci kada svi moji nemiri zagrljeni i pijani plešu kazačok.

nedjelja, 07.08.2011.

Kako prozirno

- Ajme mama da vidiš koje dobre palačinke pravi mater od moje cure.

Ja ga gledan mrko.

- I to sa orasiman!

Ja ga gledan još mrkije, ka da bi mu mater ubila.

- Pih. Siguro ne kuva boje od mene.

- A ne znan. Aj ti napravi večeras palačinke, pa ću ja usporedit?

subota, 06.08.2011.

Umoran je Split

Umoran je ovaj grad. Pretvoren u grafit mržnje. Ponižen. Pretučen kao Srbin na Bačvicama. Kamenovan kao peder. Ismijan kao gradonačelnik.

Ja čujem njegove uzdahe. Dubinski su. Grmljavina iz središta Zemlje. Puknut će kao čir.

Dotičem njegove kamene obraze. Meni su još uvijek topli.

Meni su još uvijek topli.

Netko je išarao zid u centru. UBI SRBINA.

Neka ruka ljubavi dodala je slovo "LJ" ispred noža.

LJUBI SRBINA.

Kakva me zahvalnost preplavila prema nepoznatom počinitelju. Grlo se stislo. Na trenutak me uhvatila neka razgaljenost zamišljajući kako bi grad izgledao kad bi svi njegovi grafiti bili poruke ljubavi. Kakva nadrelistička slika. Kakav prizor za oči. Kakav odmor za dušu izmrcvarenu cinizmom ovog stoljeća.

Nekada je ovo bio Mediteran. Sad je samo jadni, patetični Balkan. Kojega se upravo žele odreći oni koji po koži ovoga grada ostavljaju crne brazgotine. Vrište. UBI! UBI! UBI!

Nemoć me pritišće.

Stotinjak kilometara dalje, identificirani su "gosti viška". Neki čovjek tvrdi da Makarska ne želi goste iz Bosne. Mržnja cvrči na suncu i nadglašava cvrčke.

Cvrčci zbunjeno pakiraju svoje instrumente i evakuiraju se u neke sretnije krajeve.