Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/marmontovabb

Marketing

Tamo nešto plaši

U godinama poslije Prvog svjetskog rata, u gradu mog djetinjstva je, kao i u cijeloj Dalmaciji uostalom, vladala teška glad. Ljudi su se masovno iseljavali, otplovljavali put dalekih prekomorskih zemalja, a oni koji su ostajali, snalazili su se kako su znali i umjeli. Trebalo je, osim urođene krške otpornosti, imati i ponešto čarobnjačkih sposobnosti, da čovjek ne bi nestao, pometen valom gladi i siromaštva. Naravno, kako to već biva, nesreća je najvećim dijelom harala po domovima malih, običnih ljudi, pa su oni postajali neobično kreativni u svakodnevnoj borbi za goli opstanak.

Priča o gladi je, uz sve ostale priče koje sam kao dijete slušala, bila kao neka upozoravajuća konstanta. Čak i kada su bila najbolja vremena i kada se živjelo u svojevrsnom obilju, moja baka je potiho podsjećala na „ona vrimena“. O gladi se govorilo prigušenim glasom, sa nekom vrstom strahopoštovanja. Onako, kako se govori o smrti. Oživljavana svako malo u pričama onih koji su je iskusili, glad je uvijek vrebala, spremna da iskoči iz nekog tamnog ugla kuće kao odbačeni, nevoljeni član obitelji, koji je napokon „došao na svoje“.

Glad. I kada je trpeza najbogatija, ne treba je nikada zaboraviti, smatrala je moja baka. O njoj se mrmljalo čak i dok se žvakalo najbolje komade, kao da je to mrmljanje bilo umiljavanje nekom strašnom, osvetoljubivom bogu koji bi mogao udariti ako mu se ne prinese žrtva. Kao da se svaki dobar zalogaj morao okajati spominjanjem gladnih godina. Tako je došlo do toga da se u našoj kući sitost nikada nije doživljavala kao nešto što se podrazumijeva. Sitost je bila čudo, na koje se, onaj koji je prošao glad, nije nikada mogao naviknuti. Samim tim ni sretnijim potomcima obitelji, onima koji je nisu osobno upoznali, nije bilo dopušteno da je zaborave. Bila je dijelom obiteljskog naslijeđa, prijeteći, mračni amulet koja se čuvao, prenosio i poštivao strašću kakvu mogu gajiti samo „preživjeli“.

Kao mala, ja sam u stvari uživala slušati priče o gladi, ratu i siromaštvu, jer ima nešto perverzno ugodno u slušanju jezivih priča iz perspektive onoga tko nikada nije bio niti blizu takvim udesima sudbine. Priča o gladi, dok uživate u hrani birajući sa bogatog stola, izaziva osjećaj sličan onom osjećaju koji vas prožima dok, u sigurnosti svog dnevnog boravka , sklupčani pod toplom dekicom na kauču, gledate film o ekspediciji izgubljenoj u planini zametenoj snijegom. Suosjećate, uživljeni, sa stradalnicima, istovremeno intezivno svjesni vlastite udobnosti i besramno uživajući u istoj.

One teške godine iz povijesti moje obitelji iznjedrile su bezbroj priča koje su, uporno ponavljane i prepričavane, zadobivale dimenziju legendi i s vremenom, nadograđivane i ukrašavane, prelazile u sferu fantastike. Urezivale su se te priče u kožu nas koji smo ih slušali i neosjetno oblikovale naša bića u skladu s naravoučenjima naših djedova, a da toga nismo bili ni svjesni.

Siromašni stanovnici tadašnjeg poslijeratnog Šibenika dovijali su se kako preživjeti i prevariti nevolju koristeći se svim dopuštenim i manje dopuštenim sredstvima, pa su neke, u svojoj biti teške priče, nama koji smo ih slušali postajale „zgode“, što je donekle deformiralo osnovnu poruku koju su nam trebale prenijeti. Na primjer, s obzirom da je većina stanovništva grada bila gladna i jadna, prirodni resursi hrane kao što su bile smokve i grožđe, tamanjeni su, pod okriljem mraka, iz bogataških vrtova, vinograda i polja, pa je mogućnost ubiranja plodova s tuđih stabala ovisila o tome tko će prvi od siromaha otkriti lokaciju i omastiti brk.

Da bi odvratili supatnike od vlastitoga dragocjenog nalazišta, mudri pojedinci su lansirali i širili priče o neobičnim i zastrašujućim pojavama, koje su obitavale na tim mjestima, a pod radnim naslovom „Tamo nešto plaši“. Gdje god je bila neka bogatija smokva, ili drugi božji jestivi dar, najednom su se počele pojavljivati svakojake utvare i svi mogući duhovi mrtvih duša, pa su oni plašljiviji, praznovjerniji i bogobojazniji ( a što je često išlo zajedno), u širokom luku zaobilazili ukleta mjesta, a na veliko zadovoljstvo onih koji su dotične duhove i utvare i izmislili.

Jedna od priča koja me plašila i intrigirala više od ijedne druge, pa čak i od priče o strašnoj Gladi, čak i od one o utvarama koje su obilazile i čuvale stabla smokava i vinograde, bila je priča čija je osnovna poruka bila „Čovjeku se uvijek sve vrati“. Pod tom šifrom krilo se više priča, a odjeci njihovih naravoučenja zvone mi u glavi i danas, jednakom snagom kao i onda kada sam ih prvi put čula i kada sam o kompliciranim životnim uzročno-posljedičnim vezama znala koliko već jedno dijete uopće o takvim stvarima može znati i pojmiti ih.
Najupečatljivija od svih, bila je priča o muškarcu iz naše familije koji je, u dobi od oko dvadeset godina, tijekom žučne svađe sa svojim ocem, tog svog oca, obuzet bijesom, udario po licu. Ošamario ga.

- Evo, vidiš – vodila me moja baka do vrata od kuće potežući me za rukav – baš tu, na ovim vratima, na ovom mistu, on ti je moja ćerce udrija svoga ćaću!

Gledala sam ozbiljno u točku koju mi je baka pokazivala, napeto iščekujući nastavak.

- I onda, moja ćerce, dvadeset godina posli toga dana, njegov sin, na istim ovim vratima, na istom ovom mistu je udrija njega!
- Misliš, sin od toga šta je udrija svoga ćaću?
- E!

Baka me gledala s izrazom lica čovjeka koji je upravo nekome otkrio tajnu postanka. Bila sam suviše mala taj prvi put kada mi je priča ispričana i poanta mi baš i nije odmah, niti jasno legla, ali sam već iz iskustva znala kakva se reakcija očekuje i kakva bi bila jedina dolična upravo konzumiranoj priči, pa uzviknuh prigodno:

- Majko moja!
- E. – uzvrati zadovoljno baka, klimajući glavom znakovito, pa ode za svojim poslom, ostavljajući me da sama proniknem u tajne i zakonitosti života i da se zbunjeno koprcam u kovitlacu mojih malobrojnih dječjih iskustava i poimanja Dobra i Zla.

Ja ostadoh još neko vrijeme na tim vratima, radoznalo proučavajući zlokobnu točku na pragu, pokušavajući u svojoj šestogodišnjoj glavi pojmiti u čemu je bila kvaka. Bilo mi je jasno da je, naravno, loše to što je dakle onaj čovjek udario svog oca. Međutim, nisam uspijevala odgonetnuti da li je poruka u tome da nije lijepo udarati svog oca, ili da nije lijepo to učiniti baš na tim vratima?
Tako sam, vođena predivnom dječjom logikom, za glavnog negativca priče uzela vrata, a ne tipa koji je na njima ošamario svog oca. Danima poslije oprezno i s laganom nelagodom prolazila sam kroz njih, ubijeđena da bi mi se, ako ne pripazim, moglo dogoditi isto što i mom nevaljalom pretku, tojest da bi na tim vratima mogla i ja, ni kriva ni dužna, (za razliku od njega), dobiti šamarčinu.

U kasnijim promišljanjima o dotičnoj zgodi, opsjedala su me zbunjujuća pitanja. Naime, ako je poruka te priče bila ta da se čovjeku vrati svaki šamar kojeg nekome u životu prilijepi, da li to znači da ću za otprilike dvadesetak godina i ja vratiti sve kaznene udarce koje sam dobila od svojih roditelja? Ako da, moram li pričekati zgodan trenutak kad se recimo moja mama zatekne baš na tim vratima, pa joj onda zviznut jednu osvetničku? Ili je mogu zviznut bilo gdje u kući? Onda, ako ja vratim šamar mojoj mami, da li će, opet za nekih dvadesetak, moje vlastito dijete zviznuti mene, na istom mjestu? Mrštila sam se promatrajući ukleta vrata, odlučivši da ću svakako nastojati tresnuti staru na nekom drugom mjestu u kući, i tako izbjeći eventualne uzvratne šamare vlastitih mi potomaka.

Valjda sam, previše koncentrirana na nastojanja da pohvatam konce i tajne poruke svih priča koje sam čula, zaboravila paziti na brzinu kojom godine djetinjstva i života uopće prolete, pa se tako jednog dana zatekoh pred kućom mojih ranih godina potpuno – odrasla. Onih koji su mi pričali priče već dugo nema, a i ja sam već odavno, umjesto da udobno ušuškana u sigurnosti toplog dnevnog boravka gledam film o ekspediciji izgubljenoj na snijegom zametenoj planini, postala i sama član te nesretne ekspedicije.

Kao što je baka ispravno predviđala, ona Glad je iskočila iz svog tamnog kutka i ja samo čekam kada će se početi širiti priče o pojavi raznih utvara oko kontejnera u mom gradu. Prije otprilike dvadesetak godina, na ukletim vratima balkanskog poluotoka, netko je zviznuo krvavu šamarčinu ljudima kao ja, kojima su rat, glad, poniženje i siromaštvo bile samo mislene imenice.

Ako je vjerovati mojoj baki i vremenskim intervalima djelovanja čarolije, vrijeme vraćanja udaraca je otprilike tu. Oni koji su nas udarili, ponašaju se kao da se ništa nije desilo, kao da se zaboravilo. A ja, sasvim infantilno, živim u nadi da će ih, gdje god se na ovoj planeti skrili, čarolija dostići.
Koliko god se trudili zaobilaziti ona vrata, jer ih, izgleda, tamo nešto plaši.





Post je objavljen 26.08.2011. u 15:34 sati.