Diamonds and rust

srijeda , 28.09.2022.

Joan Baez izvodi jednu od svojih najljepših pjesama. Nastala je nakon rane boemske folk faze kada je s još nekim kasnije poznatim likovima živjela u opskurnom hotelu u Greenwich Village-u gdje se intenzivno družila i ljubila s mlađahnim Bob Dylanom. Ta veza je pukla, Dylan se iz nekog razloga povukao mada su i dalje ostali prijatelji i uzajamni mentori. Mogući razlog je što ambiciozni Dylan nije mogao prihvatiti da s nekim prilično ravnopravnim dijeli isti stejdž i karijeru, oduvijek je bio svoj i tražio svjetla reflektora za se.

Sama pjesma je rezime te veze, a inspirirana je jednim telefonskim razgovorom iz govornice kada joj je Dylan pročitao tekst jedne svoje nove pjesme.

Joan Baez je u ratno doba nakon posjete Sarajevu pod opsadom iznenada banula u Zagreb i održala dva neformalna mini koncerta uz pratnju još jednog gitariste. Jedan na Jelačićevom trgu kojem sam čistom slučajnošću prisustvovao (spazio sam je okruženu masom ljudi u prolazu iz tramvaja), a drugi pred izbjeglicama u Španskom. Više nije mlada, ali i dalje je bila naočita žena, egzotične hispanske ljepote koju duguje roditeljima iz mješovitog braka. Pjevali smo zajedno Gracias a la vida, Forever young, The night they drove old Dixie down, Amazing grace.. Pjevali smo dok su tramvaju tutnjali i škripali pored nas, izbjeglice tražile spas a u Sarajevu padale bombe..Valjda uprkos svemu jer ionako smo tih godina malo toga mogli izgubiti. Sve ili ništa bile su poprilično bliske opcije.

Inače, još mi je iz jednog razloga ta pjesma catchy. Podsjetila me na to ova kišurina koja upravo lijeva kao iz kabla. U doba dok sam bio ulični svirač, jednog sam kišnog predvečerja u oktogonu naletio na meni nepoznatu curu koja je oslonjena na zid nadahnuto uz gitaru pjevala upravo Diamonds and rust. Ne znam, nije me baš lako kupiti, ali osim ove Joan Baez, ljepšu izvedbu nisam čuo. Curu sam vidio samo tu promrzlu, tužnu večer i nikad poslije. Mislim da je bila iz Karlovca.

Dijamanti i hrđa

Pa neka sam prokleta
Evo stiže opet tvoj duh
Ali nije to neuobičajeno
To je samo jer je Mjesec pun
I ti si slučajno nazvao
I sjedim tu
Ruka na telefonu
Slušam glas koji sam poznavala
Prije nekoliko svjetlosnih godina
Na putu ravno prema dnu

Koliko se sjećam, tvoje oči
Bile su plavije od jaja crvendaća
Moja poezija je bezveze, rekao si
Odakle zoveš?
Iz govornice na srednjem zapadu
Prije deset godina
Kupila sam ti neke manžete
Ti si meni nešto donio
Oboje znamo što sjećanja znaju donijeti
Ona donose dijamante i hrđu

Pa, eksplodirao si na sceni
Već si legenda
Neisprani fenomen
Izvorni lutalica
Dolutao si u moje naručje
I tamo ostao
Privremeno izgubljen na pučini
Madonna je bila tvoja besplatno
Da, djevojka na pola školjke
Držala te neoštećenog

Sad te vidim kako stojiš
Dok smeđe lišće pada naokolo
I snijeg u tvojoj kosi
Sad se smiješ kroz prozor
Tog jadnog hotela
Iznad Trga Washington
Naš dah izlazi kao blijeli oblaci
Miješa se i zadržava u zraku
Govoreći strogo što se mene tiče
Mogli smo oboje umrijeti tad i tamo

Sad mi govoriš
Nisi nostalgičan
Onda mi reci drugu riječ za to
Ti koji si tako dobar s riječima
I u tome da stvari držiš neodređenima
Jer treba mi malo te neodređenosti sada
Sve se vratilo previše jasno
Da, voljela sam te nježno
I ako mi nudiš dijamante i hrđu
Već sam platila.

Bolje biti pijan nego star?

utorak , 27.09.2022.

Kužim te pubertetske brijačine, svi smo ih prošli, ali takav zaključak mi je čak u "to neko” vrijeme bil u najmanju ruku bedast, bez obzira na kontekst tinejdžerske napitnice, oliti himne.

Kakve ja veze imam s alkoholom? Gotovo nikakve. Nisam cuger, slabo podnosim žestice, donekle koju pivu ili čašu dobrog, uglavnom crnog dalmoškog vina. Gemišti su mi prečesto tek kiseli, šampanjska vina nekak su mi falš i prevarantska, viski ne žudim, rakija mi je isto ko špirit ili kerozin..Stvarno sam dibidus za alkohol. Ako je loš, kaj često jest, samo me uspava, zamuti, odrveni, jezik mi se plete, sam sebi sam blesav. Spika u toj situaciji mi je naporna, atmosfera čudna. Ne volim kad mi nekakva tekućina mijenja svijest, ne kužim baš ljude koji uživaju u cugi i nemrem si tu pomoći. Očito sam atipičan Zagorec i kao takav zrel za svaku osudu. Mea culpa.

Kao nekakvom muzikantu to mi je samo dodatno otežavalo stvar, jer svirka, bez obzira je li riječ o veselicama pri kleti ili nekoj gaži gotovo podrazumijeva alkohol. Moram priznati da mi nije uvijek bilo lako ostat trijezan u društvu mortus pijanih ili pripitih pa bi se namjerno do neke mjere natankal, čist da se bar donekle uklopim „u atmosferu”. Oni koji se ozbiljnije profesionalno bave problemom alkoholizma znaju da je to čest okidač za ulazak u ovisnost ili da se kronično zaglibi u alkoholu.

Jedna mala ilustracija, Šezdesetih godina prošlog stoljeća kad sam bil pučkoškolac, neki moji pajdaši i znanci često bi zimi umjesto žganaca s toplim mlijekom, šmarna ili kajgane, doručkovali kruh podrobljen u vinu. Ne nužno u nekom plemenitom, znamo kakvi su kiseliši i tudumi vrlo često prevladavali među sirotinjom u ta stara vremena, nije tada bila poplava tih šampanjskih vina kao danas. Zakaj takav doručak? Pa jednostavno zato kaj su na taj način „bili jači”, nije im oskudno odjevenima bilo tak hladno i lakše su podnosili dugotrajno pješačenje iz svojih dalekih sela po bregima i jarkima do škole. Dobro se sjećam njihovih zamućenih očiju, daha i staklastog pogleda.

Nije to bila neka revolucionarna prehrambena metoda jer su slično doručkovali i njihovi preci. Navade se lako prenose s koljena na koljeno. Stoga, uz sve ostale načine konzumacije, nije čudno kaj je i tada i sada toliko alkoholizma. Zato su ti neki moji školski pajdaši i znanci uvelike prerano otišli zbog uznapredovale ciroze, a neke ondašnje curice od karcinoma dojke, gušterače. Itd.. Svi su imali dugotrajni alkoholičarski staž.

No dobro, ipak sam kakti nekakav roker, pa kaj smo onda s onom slavnom maksimom „sex&drugs&rock&roll”?

Zanimljivo, kazetu s istoimenom pjesmom Iana Durya & The Blockheadsa poklonil sam iz zezancije svojoj tadašnjoj curi, sadašnjoj Neizbježnoj.
- Joj, kak su dobri! - raportirala mi je za par dana, kaj nije čudno voljela je ona i rock i popit pokoje pivce, a o ostalom ne bih sad, nije prisutna.

Kaj se mene konkretno dotikavlje, sex - da, rock&roll - se razme, ali drugs.. Hm. opet sam tu ispadal netalentiran i van trenda.

Ali vratimo se mi glavnoj temi. Na naslovnoj slici ovog teksta je veliki poster-kalendar iz Džuboksa, 1975.

Na neki način on ima veze s jednim mojim gotovo malignim pijanstvom. Naime te sam se godine pred novogodišnje praznike iz Opatije nakratko vrnul u Toplice. Baš na svoj rođendan zaglibil sam na mjesnoj kuglani s ekipom prijatelja koje nisam dugo videl. Rođendan navodno treba proslaviti pa smo se primili posla. Predvečer smo na šanku trusili pive, a onda je nekak u moje ruke došla ta velika flaša Badelovog konjaka.

I tad počinje agonija. Špartali smo po toj kuglani ko u bunilu; sad dole u suterenu na plesnjaku, pa gore na šanku, pa opet malo u foajeu uvaljeni u naslonjače, malo u gledalištu, opet na plesnjak.. Cijelo je vrijeme flaša bila uz mene, ali su tankirali i ostali. Istina, bitno manje. Sve dok me nije počel oblijevati čudan, hladan znoj. Prešel sam u wc, pogledal se u špigl i skoro pal na rit. Pod onim čudnim osvjetljenjem ne da sam bil siv u faci nego zelen. U glavi mi se strašno mantalo, oči iskočile, vid se zamutil. Osjećal sam se otrovano, ali to moji kompići uopće nisu s/kužili. Želudac je cijelo to vrijeme grčevito tražil rigoleto, ali taj spas nikako da dojde. Još sam pol sata glavinjal da bi napokon izletil iz kuglane i na ogradi stepeništa izbacil otrov iz sebe.

I kak nakon svega "voljeti alkohol"? Naravno, bilo je poslije nekih donekle podnošljivih uz poneko ugodno pijanstvo, ali to ne mijenja stvar. Ne pij kad ti škodi. A i nisam ja izgleda općenito za te neke popularne stimulanse. Ispada da više volim uživo, bez anestezije pa makar boli.

Ipak, oni koji nisu nek svakako pogledaju na YT-u spot ”Sex&Drugs&Rock&Roll” karizmatičnog, teatralnog Iana Durya & The Blockheadsa.