More, more

nedjelja , 21.07.2019.

Otkad idemo na more svake godine
uvijek nove stvari su potrebne
al na kraju nešto fali
jer naš fićo je premali..


Tako je bilo nekad, ali nije puno drukčije ni danas. Istina, nije fićo nego C3, ali slično je to, poprilično. Jedino je "svake godine" netočan navod, barem što se tiče moje malenkosti. Naime, sticajem okolnosti, ja mora nisam vidio zadnjih nekoliko godina. Ne zato što to nisam želio, nego što se, ko za inat, uvijek ispriječilo nešto važnije od te poželjne romanse. Izmjena laminata ili renoviranje kupaonice zahtjeva prazan stan i naravno, pater familiasa koji budno bdije nad radovima dok ostatak obitelji razuzdano planduje.

Ali ovo ljeto sam odlučio bar donekle nadoknadit propušteno. U "last minute" aranžmanu odlazimo u Mošćeničku Dragu, u kamp. Dosta nam je rohbau apartmana s pogledom na more dok u naravi do prve plaže treba klipsat nekoliko kilometara. Kamp garantira nepatvoren, iskonski dodir s prirodom, opuštenost, cvrčke u travi i stoljetni hlad maslina, barem tako stoji u opisu.

Ipak, dolaskom u kamp uviđamo da treba proći nekoliko rampi, kontrolnih punktova i sporednih uličica da bi se došlo do Njezinog Veličanstva - koncesionirane plaže s ležaljkama u tri reda. Naravno da mjesta ni za pišljivi ručnik nema, a nekako baš ne želimo ispast čudaci ščućureni ispod nečijih nogu. Nema druge, mirimo se sa situacijom i za stotinjak kuna unajmljujemo ležaljku sa suncobranom. K vragu, nejde se na more svaki dan. Dok se okruženi sitnom dječicom, bakama na rubu živčanog sloma i austrijskim penzionerima borimo za svoje mjesto pod suncobranom i ono malo slane vode do prvih bova, jasno uviđamo sve čari i dubioze masovnog turizma usredotočenog na novac. Istovremeno, vrijeme curi, trebalo bi uživati.

Spas donosi noć. Iskradam se sa štapom za pecanje iz kampa i odlazim do male uvale pored plaže koju sam još za dana skenirao pogledom. Bonaca je. Kvarner blješti u noćnom sjaju dok se s druge strane ušuškan u sumraku nazire veličanstveni Cres. Mala barka plovi zaljevom prema obali, čuje s pjesma. Nekako sve vuče na neki dejavu, na Prustove madlen kolačiće. Eto, i orada zagrizla, ubrzo i druga, a za njom lijep fratar. Malo mi za sriću triba, pjeva Doris s razglasa na rivi i kao da pogađa u sridu. Još neko vrijeme zurim u noć, a potom pakiram pribor, spremam ribice i dopuštam da me more zagrli oko vrata kako to samo ono zna.

Za koji dan vraćamo se kući. Već od Medveje neumorno nas dere kiša. Izlaskom na Kikovicu-Oštrovicu ta se kiša pretvara u opći potop. Brisači ne stižu pokupit slapove što se slijevaju po prednjem staklu. U jednom trenutku umalo stajemo na zaustavnom traku. Srećom, uskoro ulazimo u tunel. Na izlasku opet hvatamo radijski signal, baš kad Yaya proročanski grakne - Daleko je moree..

Eh da, ta plaža zabluda. Same old story.