Manchi
ŠKRTOST
Škrtost je svakodnevna pojava u današnjem svijetu. Nažalost, često se susrećemo s njom, barem što se mene tiče. Čemu je to razlog stvarno ne znam, ali sa sigurnošću mogu potvrditi da ne volim škrte ljude. Što pod tim podrazumijevam? Pa, da vidimo... Npr. nalazimo se u kafiću nas cca. četvoro, prvi naruči kavu, drugi čaj, treći sprite, a ja fantu. Dođe vrijeme kad smo se naklafrali tj. vrijeme odlaska i najčešće vrijeme plaćanja. Prvi i drugi vade novčanik i uzimaju račun da vide koliko dođe njihov dio, a treći i četvrti (ja) se svađamo tko će od nas sve platiti. To je jedan vid škrtosti koji meni strašno smeta, a pogotovo zato što npr. te dvije osobe rade, a nas dvoje ne(tada).
Da se razumijemo, ja sam osoba koja bezglavo ne troši novac, štedim, ali nisam škrta. Kakav bi bila karakter da ne počastim svoje prijatelje kad imam novaca. Pročitali ste što sam navela, nisu to kokteli da svaki košta 50kn najmanje. Ja sam takva da kad nemam novaca to i kažem, a ne da dođem u kafić i platim svoj dio. Stvar je principa. Naravno da kao i svaki student, ne plivam u lovi, čak ni sada kada radim, ali mogu svako toliko platiti cugu. Moje mišljenje je takvo da ako nemam novaca, neću ni izlaziti. Ima ljudi koji ne plaćaju svoj dio, nego se 'šlepaju' na drugoga. To je po meni još gori vid škrtosti u kojem je uključeno i iskorištavanje drugoga koji je dobar, ali za tu osobu očito i glup. Ne kaže se uzalud da su dobar i glup braća(ili tako nekako).
Osim prema drugima, ljudi su škrti i prema sebi. Mnogi, iako imaju novaca radije će gladovati i hodati u 'dronjcima' nego li si priuštiti nešto što bi ih ispunilo. Radije će se kupati u kadi, nego otići na ljetovanje na more. Opravdavaju se time da su štedljivi, ali to više nije štedljivost, jer ne možeš uštedjeti skoro cijelu plaću, nego mali dio i to ako nemaš obitelj. Ukoliko je slučaj potonjeg, onda je sve ovo teško izvedivo, ali što je vrlo kontradiktorno, ljudi koji imaju obitelj prije će izdvojiti za odlazak na odmor, nego samci. Naravno, ovo je opet individualno, ali s time se najčešće susrećem. Iznimka od meni poznatih ljudi je Smartblond kojoj se na neki način divim.
Meni osobno najgora kombinacija škrtosti je kada osoba od glave do pete na sebi ima cca. 10000kn, a ne može platiti kavu. Na sreću, ne družim se s takvim ljudima. Možda previše analiziram, ali o tome da li te je osoba spremna počastiti i pri tom mislim sa kavom ili sokom puno govori o njoj. Ako je škrta na novcima, možda je škrta i na emocijama, a pri tome mislim na suosjećajnost i spremnost pomoći u nevolji. Kažem to opet iz osobnog iskustva, ne vjerujem da je to pravilo.
Koliko god nije bitno što ljudi misle o nama, opet je bitno. Ako ljudi misle da smo škti, a to poimaju negativno, automatski gubimo prijatelje, osim ako nađemo neke istomišljenike. Sve je stvar dogovora, ako se društvo dogovori da će svako platiti svoj dio to je u redu, ali ako nije, onda se ne treba tako ni ponašati. Kao što sam prije navela, nije me sram reći kad nemam novaca, pa tako cijenim i kad mi to prijatelji kažu. Srećom, ne družim se s ljudima koji se 'šlepaju' na druge. Bila sam nedavno na pizzi s prijateljicom kojoj je bio rođendan. Ona radi već 3 godine i rekla je da što više ima to više troši i da je to grozno. Istina, to nije dobro, ali opet, po meni je gore da onaj tko više ima manje troši, ali to su dvije najčešće situacije kad ljudi imaju novaca.
Moja je poruka, ne budimo škrti, ne samo na novcu, nego i na emocijama, otvorimo se prema prijateljima i budimo solidarni.
KAKO FUNKCIONIRAMO POD STRESOM?
Kako funkcionirate pod stresom?Da li on na vas utječe pozitivno ili negativno? Da li ste pod još većim stresom i ne znate kod bi sa sobom ili vas on tjera hrabro naprijed? Naravno, kod svakog je to individualno, jer smo svi različiti i posebni na svoj jedinstven način. Što se mene tiče, reagiram različito, no najčešće duboko udahnem i pokušam se smiriti. Sa stresom se susrećemo skoro svaki dan, pa se moramo znati i nositi s njime. Npr. Ispit je stresan sam po sebi, ali i približavanje ispitnom roku kad ludimo, pijemo hektolitre kave ili Red bulla, razmišljamo ' hoću ili neću, 'biti ili ne biti'. Onda slijedi sam dan ispita. Neki se toliko uspaniče da jednostavno odu prije nego li su pristupili ispitu, dok se neki punih gaća i dalje bore sa strahom, a ima i onih koji su flegmatični tj. tako se prikazuju na van, no u sebi se izjedaju od straha i panike.
Ja nisam osoba koja odustaje na ispitu, rijetke su situacije kad sam odjavila ispit. Pokušam se spremiti najbolje što mogu i uvijek razmišljam ' bit će što bude'. Ako imam negativnu pomisao o ishodu ispita to se tako i reflektira na ispit i najčešće padnem. No, moram priznati da nemam tu dozu samopouzdanja da kažem 'sigurno ću proći'. Možda sam negativna, ali želim se 'odigurati' od negativnog ishoda, jer idem sa mišlju ' ako sam sprena na sve, ne mogu se razočarati u velikoj mjeri '. To vjerojatno nije najbolje rješenje, ali ne mogu si pomoći. To je na neki način moj obrambeni mehanizam. U biti, to je i jedan način na koji se u neku ruku možemo riješiti stresa. Razmišljanje poput ' ovo mi je ispit za uvjet, ako ne prođem past ću godinu, starci će me ubiti ' teško da nas može pozitivno motivirati. No, opet kažem, svi smo mi jedinstveni i različiti, pa nekog ovo i može motivirati.
U jednom ranijem postu sam pisala o nepravdi, ona nas također može dovesti do nepotrebnog stresa, no opet, moramo se naučiti nositi s time. Stres nas prati svuda, u prepunom autobusu kad nam se žuri, a on se kreće puževom brzinom, kad čekamo u redu npr. u dućanu, a opet nam se žuri, kad smo nervozni, razdražljivi... Neki ljudi maltretiraju svih oko sebe, opterećuju ih sa svojim problemima, najrađe bi se izderali na sve živo što se kreće. Ja sam takva da idem sa pomisli da svi ljudi imaju neku vrstu problema, neki više, neki manje, pa pokušavam ne opterećivati ih time. Naravno, da bi nam bilo lakše moramo se nekome povjeriti, ali ja to činim na način da ne razglabam o tome 3 sata na telefon ili neprestano vrtim istu priču opet iznova.
Sa stresom se treba znati nositi, treba ga svesti na minimum. To se najbolje može postići ukoliko se uhvatimo s njim u koštac. U trenucima panike treba reagirati trezveno, pokušati se smiriti, duboko udahnuti i dati sve od sebe da suzbijemo napetost, paniku i stres. Mnogi ljudi se bave stresnim zanimanjima i to im negativno utječe na zdravlje. Ako je situacija tako kritična, mislim da je vrijeme da se stane na loptu i o svemu dobro promisli. Da li je sav novac vrijedan našeg zdravlja? Svaki puta kad nekom čestitam rođendan, prvo što kažem je da mu/joj želim puno zdravlja, jer je ono ipak najvažnije i ne može se kupiti nikakvim novcima. Ljudi su često pohlepni i smatraju da će im novac doniketi sreću. Ja isto volim novac kao i svi mi, ali ako treba birati između plaće od 5000kn i 15000kn, a ova potonja nosi previše stresa, neprospavanih noći i puno negativnosti na zdravlje i privatni život, onda ću svakako izabrati ovu prvu, ako se radi o poslu koji relativno normalno stresan i radi se od 8 – 16h. Prije svega trebamo misliti na svoje zdravlje, a sa stresom je slična situacija kao i sa strahom, najbolje ćemo ga pobjediti ako se s njim suočimo.
AH, TE ŽENE
Zašto žene nisu tako složne kao muškarci? Zašto se ne držimo zajedno kao i oni? Zašto smo podložne ogovaranju? Zašto se češće svađamo nego muškarci, koji se u biti ne svađaju gotovo nikad? Ne znam baš odgovore na sva ova pitanja, i dalje mi je to enigma. Ne želim «pljuvati» po ženskom rodu, ali jednostavno ne razumijem neke stvari. Ne kažem da sam sasvim drukčija od drugih žena, jer i ja znam ogovarati, cmizdrim kad mi je teško, ponekad maltretiram sve oko sebe. No, zbog svega navedenog imam grižnju savjesti, pa se ispričam. Ne volim, stvarno iskreno ne volim ogovaranje, ali ne mogu reći da to ne radim. Istina, moje ogovaranje je najčešće takvo da sve što kažem nekome o nekoj osobi bez problema mogu reći toj osobi o kojoj je bilo riječ, jer nisam od onih cura koja će najprije ogovarati, pa se poslije hihotati s ogovaranom osobom.
Žene su zapravo jako komplicirane, dok je muškarci sve doživljavaju na normalan, lakši način. Mi zapadamo u bekrajne analize, važemo svaku riječ, tj. kako bi moja frendica rekla «interpretiramo na svoj način», za koji ujedno mislimo da je jedini valjan. Opet, moram priznati da sam ponekad i ja takva, ali shvaćam koliko je to besmisleno i glupo. Zato ja u neku ruku više volim muško društvo, jer znam da me frendovi neće razočarati. Oni su uvijek isti kakvi su bili od samog početka, dok frendica imam sve manje. Jedna je čak izmislila jednu vrlo glupu laž da bi se posvađala sa mnom. Kao da jednostvano nije mogla reći da ne želi više imati nikakvih kontakata sa mnom, to bi barem više cijenila. No, dobro, bilo pa prošlo, c'est la vie.
Neki od vas su mi zamjerili što spominjem Big Brother, ali u ovom slučaju moram, jer je vezano uz temu. Svakim danom sve više se može vidjeti koliko su žene zapravo zavidne, ljubomorne jedna na drugu i žele si napakostiti. To je bilo i nažalost, bit će i dalje. Ženska svađa može svakako završiti, dok kod muškaraca je to drukčije, oni su i dalje dobri nakon 10 minuta. Dečki, je li to stvarno tako? Napišite ako sam u krivu. Zašto smo mi tako prokleto komplicirane i zajedljive? Govorim u množini, jer ne želim da ispadnem neka super žena koja nema tipična obilježja žene. Da je tako ne bih bila žena, jel'da? Kao što sam prije rekla, od nekih žena se razlikujem, jer sam svjesna nekih negativnih osobina koje posjedujem, za razliku od većine žena koje to poriču i tvrde da su u pravu. Mislim da je velika stvar priznati grešku i da si u krivu, jer mnogi ljudi to nikako ne žele. Što je tome razlog, ne znam, ali treba se truditi biti dobar čovjek i priznati kad pogriješiš.
Mi smo žene čudne biljke, teško nas je shvatiti, a još teže s nama živjeti. No, nije lako živjeti ni s muškarcima, pogotovo zbog toga što većina vas ne shvaća zašto je potrebno kuću/stan održavati urednim. Neke od nas su bolesno uredne, dok neke imaju neka odstupanja, a ima nas i kronično neurednih. Sve u svemu, nije vam lako s nama, a i nama s vama. No, što bi mi bez vas, a i vi bez nas? Ništa, morali bi drkati, a ubrzo bi nestalo i svijeta, jer se ne bi mogli razmnožavati. No, tko zna što bi bilo kad bi bilo, ali da neću ići tako daleko u filozofiranju. Žene su zajebane, to je činjenica, ali i neki muškarci su zajebani, to je isto činjenica. Nasreću, mene ne puca PMS kao neke žene. Ne puca me na način da se derem na svakog tko mi se nađe na putu, da se raplačem kao kišna godina, jer sam zaprljala majicu, jedno što je kod mene su glavobolje, ali one me ne potiču da maltetiram sve oko sebe. Ponajmanje me smetaju što se tiče seksa, on mi čak i pomaže.
Dakle, drage moje, kad ćemo prestati sa svim tim sranjima? Kad ćemo napokon postati složne kao muškarci? Da li tražim nemoguće? Ja znam da to sve mogu, a mislim da možemo sve, samo je pitanje volje i želje, ali prije svega priznanje samoj sebi.
KOLIKO DOBRO POZNAJEMO SEBE?
Da li vas nekad vlastiti postupci iznenade, bilo pozitivno ili negativno? Da li ste nekad začuđeni svojom reakcijom, jer ste mislili da tako nikad ne biste reagirali? Da li se nekad pitate, pa što sam to stvarno ja? Meni se to dogodilo mnogo puta, pogotovo u zadnje vrijeme. Jedan od primjera je naveden u prethodnom postu, kad sam bila »napadnuta» na poslu. Stvarno nisam znala da ću tako reagirati, nisam znala da ću stati ne samo u svoju obranu, nego i obranu drugih. Uvijek sam bila nesebična i nikad nisam mislila isključivo na sebe, ali nisam znala da se mogu «otvoriri usta» pred takvim luđakom. Istina, kolegica je isto reagirala u moju obranu, ali ipak ga to nije previše smirilo, jer je nastavio verbalno prepucavanje. Izgleda da je stvarno istina da te život uči i da što se s većim nedaćama suočiš u životu to si čvršći i otporniji na udarce. Naravno, to je sve individualno, jer netko padne u depresiju već na prvi znak nevolje, a netko ide kroz život pobjedonosno lomeći valove.
Mnogi me pitaju kako mogu biti uvijek vesela, iako mi uvijek ne cvjetaju ruže, a ja uvijek odgovaram kako ne dam nevolji da me pokosi. Što se tiče ostalih primjera, opet sam samu sebe iznenadila u zadnje vrijeme, jer nisam znala kao ću se snaći u dvostrukoj ulozi – raditi i učiti. Mislila sam da to neću moći, jer nisam baš bila u takvoj situaciji. Zadnji put sam radila kad sam pala godinu i dala sve ispite koje sam mogla tj. položila sam sve ispite a te godine do ljeta , pa sam odlučila da preko ljeta radim da napokon nešto sama zaradim. Ovo je bila sasvim različita situacija, jer sam taman počela učiti jedan jako težak ispit koji se sprema tri mjeseca. Obično ljudi koji rade na neko vrijeme zapostave učenje, pa sam bila uvjerena kako će tako biti i sa mnom. No, opet sam samu sebe iznenadila, jer sam dobila još veću volju. Čak mi je i šefica na poslu rekla da imam nevjerojatno puno energije i da sam sigurno neki vatreni znak. Nije da previše vjerujem u horoskop, ali mislim da su neke stvari točne ( pri tome mislim na natalni horokop ), a što se tiče mog znaka, u podznaku sam ovan, pa možda od tu ta energija, a možda sam to jednostavno nasljedila od stare, jer smo po tom pitanju jako slične.
Sjećam se da sam se s guštom smijala Egle koje je u prošlogodišnjem Big Brotheru svaki put u ispovjedaonici izjavila da je upoznala dio sebe. Mislila sam, žena ima 25 godina, pa još nije upoznala sebe, onda ne znam da li je baš normalna. No, možda je ona upravo mislila ( a možda nije ) na ovo o čemu danas pišem. Možda jednostavno nije znala da može reagirati na način na koji je reagirala (hm, iz priloženog, na nikakav, a možda mi nismo pola toga vidjeli), pa je time amu sebe iznenadila. Ja sebe ponekad iznenađujem što reagiram na način na koji am mislila da ne mogu. U mojoj glavi se odvija film: « Sad ću se pokunjiti, biti manja od makovog zrna i neću reći ni riječ.», a kad ono iz mene provala raznoraznih emocija. Ovo govorim za neke situacije, jer u nekima točno znam kako ću reagirati, a najčešće je to na način da neću šutjeti, nego izravno reći što mislim. No, u nekim naizgled opasnim situacijama stvarno ne znam kako ću reagirati. To jednostavno ispoljim upravo u tom trenutku. Što sam starija to imam nekako više samopouzdanja i manje straha za takve stvari. Možda je glupo pitanje koje i ja često postavljam prijateljima:» Kako bi reagirao/la u situaciji... « , zato što je možda i moj odgovor sušta suprotnost od onoga što bih napravila. Jednostavno bih se trebala naći u takvoj situaciji i tada bih najbolje znala što i kako učiniti. No, kako se uvijek radi o nekim opasnim situacijama, možda bolje da se jitko u njima ne nađe. No, situacija poput, kako se postaviti prema šefu ako vidiš da te omalovažava, a znaš da si u pravu i da svoj posao radiš korektno, da li reagirati ili šutjeti? Sa sigurnošću mogu tvrditi da bih ja reagirala, jer sam bila u takvoj situaciji. Reakcija bi trebala biti takva da si ne dovedete u pitanje mogućnost gubitka posla. Mislim da ako je šef normalna, nekolfliktna osoba s kojom se može civilizirano razgovarati razgovor ne bi trebao biti problem. Kažem, ne bi trebao, jer je sve moguće.
Pitam vas, koliko dobro poznajete sebe i koliko ste sigurni i uvjereni u svoju reakciju u određenoj situaciji?