jedna nova mama

No,izgleda da mi je bloganje u novom okruženju ipak kratko trajalo...pa sam popustila i dopustila anonimcima da dolaze u goste...
Dočepala me se neka dobra duša.
Iz mog bližeg susjedstva.
Jer mjesto je toliko veliko da su ti svi susjedi.
Kako god okreneš.
Ili gore ili dolje.

Nema veze.

Pa čak i kad ne pišem o sebi, o djeci, kad ne zadirem u vlastitu intimu, ne seciram svoje osjećaje i razmišljanja o nutrini, ne keljim slike uže i šire rodbine...
...pa čak i tad neka vrla osoba ima potrebu viriti, zavirivati, jamrati, nepismeniti...
Ne kužim.

A tako sam si dobra.
I pitoma.
I pazim što ću reći.
I tu i vani.
Da ne bih kome za oko zapela...

Ali zapinjem, izgleda, zapinjem...

A znam i zašto.

LJUBOMORA.

Čista,obična, jadna ljudska ljubomora.

Na sve.

A najviše na moju radost, vječiti osmjeh i gromoglasni smijeh.

I pristojnost.

I uljudnost.

I spremnost na, ako ništa drugo, lijepu riječ

A toga baš i nema.

Ili nema previše.

A nije to teško.

Biti pristojan i uljudan.

Ne nadrman.

Ne bijesan.

Do podne na se, popodne na cijeli svijet.

Ne ljubomoran.

Nego sretan ako je i drugom dobro.

Pa da si svi budemo raspoloženi.

Bez obzira na kaiševe koje moramo stezati.

(Jesam dosadna s tim kaiševima!)

Pa zato, drugovi i drugarice, dame i gospodo, koji me znate, viđate, pričate sa mnom ili me pozdravljate, ili me samo ispod oka pogledavate i čudom se čudite zašto uvijek imam osmjeh od uha do uha, pa čak i kad me lumbago dere, pa idem ko paragraf iskrivljena...

...dragi moji - svakom prema zaslugama.

Valjda sam zaslužila to što imam.

A za to se pobrinuo Onaj gore.

Ni ja, a još manje vi, dragi moji.

Pa lijepo pustite ovu tetu da živi svoj mali, napokon sretni život, a vi sretno živite svoje.

I nabacite osmjeh, budite sretni.