jedna nova mama

Ne znam što se dogodilo. Uhvatila me kriza. Ne mogu se pomaknuti.
Sve što radim, radim teškom mukom, samo zato što moram.

Sve što počnem, teško da i završim, prođe me volja već na početku.Tako da sve otprilike izgleda nikako, započeto, pa ostavljeno. A ako se nečaga grozim, onda je to sistem "maloga Ivice" koji se stalno nečega hvata, a nikako da to i učini.

Znam, jako, jako dobro znam što trebam činiti. Odabrati. I ne nalazim više tisuću i jedan razlog zašto to ne bih u djelo provela. Ali, jednostavno ne mogu.Kao da me utezi drže na jednom mjestu, kao da mi neka sila ne da da se sa njega pomaknem.

Dok sam radila, dok nije bilo vremena, dok je sve bilo u nekom muvingu, bilo je dobro. Sve se stizalo. Sve je bilo kako treba.

Otkad ne radim, kao da me pola odnjelo.

Nekako, kao da život prolazi pokraj mene, a ne ja kroza njega.

Mali milijun misli mota mi se po glavi, pokušavam iznaći rješenja za isto toliko stvari. Ali pri samoj pomisli da nešto radikalno moram mijenjati, sve pada u vodu.Nemam valjda onaj čip, onaj pokretač koji tjera na radikalne promjene. A to mi se gadi. I kod drugih, a još više kod sebe same.

Ma, bez veze, vrtim se u krug, a nikako da ga prekinem...

Eto, to bi bio i razlog moje bezvoljnosti što se bloga tiče.

Jednostavno nemam volje.

Je li to posljedica 18 godina života sa sociopatom i besposličarem?

Ne znam...